Žestoki okršaj u Petom danu: Tko je plitkouman, tko opravdava silovanje a tko koristi mušku privilegiju

Žestoki okršaj u Petom danu: Tko je plitkouman, tko opravdava silovanje a tko koristi mušku privilegiju

U Petom danu su komentatori Nino Raspudić, Marijana Bijelić, Petar Tomev Mitrikeski i Lana Bobić raspravljali o feminističkoj kritici društva i o položaju žena i muškaraca u društvu. Emisija je bila burnija nego inače, te je pred kraj bilo nekoliko okršaja kada su svi komentatori pokušali govoriti u isti glas.

Lana Bobić korijene razlike u moći između muškaraca i žena vidi u problemu “opće percepcije i stereotipiziranih rodnih uloga koje zapravo stavljaju muškarce i žene na određene položaje i u određene uloge.”

Raspudić je istaknuo da ispada da on definitivno nije muškarac u poziciji moći.

“Ja definitivno ispada nisam, jer iznad sebe u hijerarhiji imam četiri žene i nemam nikakvog problema s tim. Moja predsjednica katedre je žena, pročelnica odsjeka je žena, dekanica Filozofskog fakulteta je žena i resorna ministrica je žena. I voditeljica i urednica ove emisije je žena.”

Na ravnopravnost se zaboravi kod drugova i ideološki podobnih

Upozorio je na dvostruka mjerila u pozivanju na prava žena.

“Ja ne znam kome vjerovati, Jeleni Veljači ili Sanji Sarnavki. Jer Jelena Veljača u zapaženoj diskusiji Aleksandru Stankoviću kaže sljedeće: ‘Vi ne razumijete da žena na poziciji moći i muškarac na poziciji moći čak i da su iste pozicije i dalje nisu ravnopravni’.

Ali isto tako, Sanja Sarnavka izjavljuje potpuno drugačije, u slučaju otkaza novinaru Hrvoju Zovku koji se izderavao na urednicu Katarinu Perišu Čakarun. Sarnavka kaže ovako: ‘Osim toga, korištenje Istanbulske konvencije u objašnjenju otkaza Zovku nije opravdano, jer je u ovom slučaju žena nastupila s pozicije moći. Da je ona vikala na podređenog, za nju ne bi bilo nikakvih posljedica. Tu je ključ. Istanbulska konvencija kaže da su žene žrtve nasilja jer su neravnopravne, da su u poziciji da se nad njima prakticira moć. Ovdje imamo obrnutu situaciju, muškarca koji nema moć i ženu koja ima, zbog čega je jasno da ovdje Istanbulska konvencija ne može biti primijenjena. Zovkovo vikanje izraz je nemoći, jer mu ništa drugo nije preostalo. Na koncu se ispričao zbog toga. Da je on šef a ona podređena, onda bismo mogli govoriti o nasilju. Ovako ishod je jasan. On je dobio otkaz što je kazna nesrazmjerna onome što je napravio.’

Ja ovdje vidim samo dvostruke kriterije, a to je da se odmah zaboravi na žensku ravnopravnost kad je netko dobar drug i ideološki podoban. Onda mu se može pogledati kroz prste, iz te najekstremnije i najsitničavije feminističke perspektive.

Mislim da se o tome treba govoriti. Da se priča o muškarcima, sada već bijelim muškarcima na poziciji moći u Hrvatskoj u biti koristi za političke borbe i političke interese.”

Nedopustivo optuživati čitavo društvo

Ustvrdio je i da pojedinačni slučajevi nasilja nad ženama ne govore o društvu kao takvom.

“Donositi neka opća stajališta, govoriti o tome da smo mi kao društvo ovakvi ili onakvi na temelju pojedinačnih slučajeva nasilja ili zlostavljanja a onda tražiti instrumente da se modelira to društvo po određenim političkim i ideološkim obrascima smatram da je jedna perfidna politička igra koja se u ovom slučaju koristi pričama o nasilju nad ženama za partikularne političke ciljeve

Evo dovoljan mi je primjer ovih prosvjeda. Žena koja je prva organizirala prosvjed u Zadru je Marijana Botić s Udrugom akcija mladih i Zadarski blok. Ali Veljača i ostali ne žele s njima prosvjedovati jer te žene ideološki i politički imaju drugačija stajališta, i umjesto toga organiziraju drugi prosvjed. I gdje je tu ženska univerzalnost? Nekim ženama se priznaje da su žene, a nekim drugima koje politički nisu na liniji ovog njihovog pravovjerja, nisu žene. I njih se može blatiti, njih se može vrijeđati, na njih se može vikati i prijetiti im, i na to se ne odnosi Istanbulska konvencija,” rekao je Raspudić.

Postoji i lijeva i desna mizoginija

Marijana Bijelić rekla je da se djelomično slaže s Raspudićem.

“Istina je da neki od aktivista imaju predrasudu da na lijevo-liberalnom dijelu spektra ne može biti mizoginije, ili da su nam to politički saveznici pa se takvima prašta. To se nikako ne bi smjelo događati. Nažalost, iako bi ljevica trebala počivati na ideji jednakosti, prečesto tolerira mizoginiju u svojim redovima. Mislim da postoji specifično liberalna, specifično lijeva i specifično desničarska mizoginija.”

Istaknula je da feministice ne zastupaju stavove svih žena, nego polaze od vlastite ideje da žene nisu ravnopravne.

“Tada je naravno moguće da dođu u sukob sa ženama za koje misle da podržavaju neke oblike patrijarhata”, rekla je Bijelić.

Istaknula je i da bi bilo čudno da Raspudić nema žene kolegice i nadređene, zbog toga što je filozofski fakultet “visoko feminiziran”.

“Bilo bi zapravo jako čudno i upućivalo bi na patrijarhalne strukture ako je studentska baza 90 posto žena otprilike. Profesorica je također većina, ali manje nego studentica. Čim idemo prema gore, žena je manje.

Seksizam Aleksandra Stankovića

Lana Bobić je pojam muške privilegije pokušala objasniti na primjeru rasprave Jelene Veljače i Aleksandra Stankovića.

“On je bez ikakve pripreme i bazičnog poznavanja problematike seksualnog nasilja, psihologije žrtve i traume, svoje mišljenje kao muškarca pretpostavio znanju koje je iznosila jedna žena o toj temi, a koja ima neko znanje o toj temi. Iako ona nije stručnjakinja pozivala se zbilja na provjerena stručna znanja koristeći i stručne termine kao što je sekundarna viktimizacija.”

Na to je reagirao Raspudić, koji se usprotivio, kako kaže, stvaranju dvije klase ljudi, oni koji nešto smiju reći i oni koji ne smiju.

“On je to pitao kao racionalna osoba drugu razumnu i racionalnu osobu. Zašto bi on zbog svog spola bio uskraćen govoriti o nekim temama?”

“U tom smislu, feminizam koji to tako gleda izgleda kao neki ženski fašizam, gdje bi netko po spolu trebao imati veća ili manja prava.”

I žene žele iskoristiti mušku moć

Petar Tomev Mitrikeski je upozorio da ljudi, osim duše i razuma, imaju i životinjske nagone koje treba uzeti u obzir.

“Ne možeš otići muškarcu u poziciji moći u dekolteu tražeći da te zaposli. On ako može on će to iskoristiti.”

“Naravno da je muškarac odgovoran za vlastito ponašanje. Ali trebaju i žene biti mudre.”

Tada ga je Lana Bobić optužila da opravdava muško nasilje nad ženama.

“Ne, uopće ne. Ovo što si sada rekla je plitkoumlje“, rekao je Mitrikeski. “Plitkoumlje je karakteristika inteligentnih ljudi koji se vežu za neku ideologiju. Oni koriste svu svoju inteligenciju da tu ideologiju podržavaju.”

“Problem je što postoje žene koje žele iskoristiti mušku moć, a feministice to ne priznaju. Dok to ne priznaju mi ćemo biti u problemu. Ja sam prvi koji će osuditi bilo kakvo nasilje nad ženama.”

Zasluge feminizma

Slijedio je žestoki okršaj između sudionika, gdje je Bijelić inzistirala da su žene i feminizam odgovorni za društvene promjene koje su dovele do emancipacije žena. Raspudić je ustvrdio da su to mogle jedino uz podršku djela muškaraca.

“Na istoj strani smo. Nismo podijeljeni u rovovima. Nije to sad da žene vode borbu za nešto protiv muškaraca.”

“Ja to nisam nikad rekla”, reagirala je Bijelić. “Pa ti ne znaš osnove feminizma! Ne bi tako glupe izjave davao.”

Bobić je zaključila da je to bio tipičan primjer Raspudićeve muške privilegije.

Toksična muškost

Bobić razloge muške agresije, ali i drugih fenomena poput neprijavljivanja zlostavljanja i većeg broja samoubojstva u konceptu “toksične muškosti”.

“Američka psihološka asocijacija je početkom ove godine izdavala smjernice za rad s dječacima i muškarcima. Oni su kroz brojne studije vidjeli da je jako velik problem u tom patrijarhalnom konceptu idealne muškosti koje zovemo i toksična muškost. Ona kao muška smatra i njeguje ona ponašanja koja se zasnivaju na stoicizmu, na dominaciji, agresiji i kompetitivnosti, nedostatku osjećajnosti.

I upravo tu kreće taj problem da se od ranog djetinjstva dječake potiče da budu snažni, da potiskuju emocije što za posljedicu ima da im agresija ostaje trajno sredstvo izražavanja emocija, a s vremenom i sredstvo utvrđivanja moći nad drugima.”

Raspudić je na to reagirao pitanjima “a gdje je tu biologija? Što je testosteron?”

“Zašto su dječaci skloniji agresivnijoj igri? Pa testosteron!

Sad bi trebali, nasuprot tisućljeća civilizacije koja je to kanalizirala, raditi na tome da oni susprežu svoja nagnuća”, ističe Raspudić.

“U Japanu susprežu iskazivanje emocija, u mediteranskim zemljama ne. Talijan i plače i viče, što to znači? Japanska žena je puno suspregnutija u pokazivanju emocija nego Sicilijanac. Dakle ponovno dolazimo do toga da je stvarnost puno kompleksnija i nijansiranija od ovih ideoloških projekcija”, zaključio je Raspudić.

Foto: YouTube/screenshot

Facebook Comments