Kikaš o švercu oružja u ratnu Hrvatsku: Bez ikakve dvojbe bi to učinio opet, dovoljna mi je nagrada zahvalnost hrvatskih ljudi

Kikaš o švercu oružja u ratnu Hrvatsku: Bez ikakve dvojbe bi to učinio opet, dovoljna mi je nagrada zahvalnost hrvatskih ljudi

– Na današnji dan prije 28 godina čamio sam u ćeliji vojnog zatvora u Beogradu. U njemu sam bio tri mjeseca. Tukli su me i prijetili mi, ali nisu me slomili, ni mene ni moje domoljublje, za Glas Istre rekao je Anton Kikaš, koji je Pulu posjetio povodom projekcije filma “Nisam se bojao umrijeti”, u režiji Jakova Sedlara. Film govori o njegovom legendarnom pokušaju dovođenja aviona punog oružja u Hrvatsku 1991. godine..

Naime, Kikaš u Kanadi i SAD-u na početku rata za obranu Hrvatske prikupio milijune dolara, te svojim i novcem hrvatskih iseljenika kupio oružje za obranu domovine. U dogovoru s MUP-om, koji su pristali prihvatiti ovakav “dar”, stupio je u kontakt sa švercerima oružja.

Najprije se, kako nam priča, našao s jednima u Budimpešti, onda u Beču, ali tek je u Frankfurtu uspio sklopiti posao te uputiti se u Južnoafričku Republiku gdje je, za transport i krijumčarenje oružja, dobio zrakoplov Uganda airlinesa Boeing 737 s posadom. Njime je trebao prevesti čak 18 tona lakog pješačkog i protuoklopnog naoružanja namijenjenog Ministarstvu unutarnjih poslova i Zboru narodne garde.

U avionu je, priča nam, bio jedini putnik. Prema planu trebali su letjeti u Trst, no negdje iznad Bihaća na avion su, upravo iz Pule, dignuta dva MiG-a koja su ih prisilila na slijetanje u Zagreb.

Kikaša pitamo zna li se, nakon gotovo tri desetljeća, što je točno pošlo po krivu.

– Prava je istina objelodanjena upravo u filmu. Prije četiri godine uspjeli smo locirati pilota koji nam je priznao da je on pogriješio i da je kontroli leta, koja ga je pitala gdje leti i što prevozi, umjesto da kaže da leti za Trst rekao da leti za Ljubljanu. Ovdje su se stvari počele komplicirati i dva MiG-a natjerala su nas da sletimo u zagrebačku zračnu luku, koja je bila pod kontrolom JNA, priča nam Kikaš. No, odmah dodaje kako se očito znalo da on dolazi, ali ne i kada. Ta je informacija, siguran je, morala procuriti iz hrvatskih redova.

– Imao sam dogovor s MUP-om, a s mojom akcijom bila je upoznata i slovenska vlada. U Ljubljani nas je čekalo šest šlepera kako bi otpremili oružje. Znali su da dolazim, ali nisu znali kada. Čak ni ja nisam bio siguran kada točno letim, jer je let tri-četiri puta odgođen, prisjeća se Kikaš ne želeći govoriti o imenima izdajnika.

– Da pilot nije pogriješio akcija bi sigurno bila uspjela. Sama činjenica da smo došli nadomak Hrvatske dovoljno govori o tome da smo sve dobro napravili. Naravno da mi je danas žao, ali isključivo radi neuspjeha, siguran je Kikaš navodeći da je na pisti zračne luke Pleso naoružanje zaplijenjeno, a on uhićen. U vojnom zatvoru ostao je sve dok, uz posredovanje Gojka Šuška, nije razmijenjen za generala JNA Milana Aksentijevića kojeg su u to vrijeme zarobile hrvatske postrojbe.

Nakon avanture, koje se ne bi posramio ni filmski akcijski junak, vratio se u Kanadu gdje je nastavio prikupljati novac za pomoć Hrvatskoj. No, unatoč neuspjehu, Kikaš kaže kako bi sve ponovio i to bez razmišljanja.

– Bez ikakve dvojbe i to s još većim žarom. Kada bi Hrvatskoj prijetila ugroza, sve bih ponovio. Nije to bila samo neka avantura. Svjesno sam stavio život na kocku. U to sam vrijeme bio uspješan biznismen i u ovaj sam pothvat ušao trezveno i svjesno, jasan je Kikaš koji napominje da mu je jedino žao što je cijeli poduhvat propao jer su bili nadomak cilja.

Na pitanje smatra li da Hrvatska država nije dovoljno nagradila njegovu žrtvu, inače vrlo razgovorljiv Kikaš, ipak malo zastaje. Veli da odgovor na to pitanje ima, ali ne zna kako bi ga oblikovao.

– Institut za liderstvo i inovacije u Torontu izdao je knjigu u povodu 150. obljetnice Dana državnosti Kanade “150 istaknutih Kanađana”. Ja sam među njima, a Kanada ima 37 milijuna stanovnika. Također, taj Institut svake godine dodjeljuje prestižnu nagradu dvanaestorici istaknutih Kanađana, a prošle sam godine ja bio dobitnik. Engleska kraljica Elizabeta dodijelila mi je 2012. godine za doprinos Kanadi dijamantnu jubilarnu nagradu. Vi me pitate jesam li dobio kakvo priznanje od hrvatske vlade? Nisam, ali zapravo me to uopće ne smeta. Dovoljna mi je nagrada da me ljudi prepoznaju i kada mi kažu “Molili smo se za vas”, kaže nam Kikaš, dodajući da će mu plaketu za doprinos u obrani domovine uskoro dodijeliti Hrvatski generalski zbor. No, službena vlast još nije.

Foto: YouTube

Facebook Comments