Objavljena knjiga s imenima 7500 pripadnika UDBE i OZNE: Zločini, osveta, represija i “srbovanje”

Objavljena knjiga s imenima 7500 pripadnika UDBE i OZNE: Zločini, osveta, represija i “srbovanje”

Povjesničaru Zdenku Radeliću uskoro izlazi knjiga “Obavještajni centri, OZNA i UDBA u Hrvatskoj (1942-1954.)”. Riječ je o dvotomnom izdanju čiji drugi dio sadrži popis 7.504 pripadnika, kako je Radelić precizirao, “sigurnosno-obavještajnoga sustava partizanskoga pokreta i komunističke Jugoslavije” na teritoriju Hrvatske u spomenutom razdoblju. Za Novi list je govorio o motivacijama iza sastavljanja takve knjige, o ulozi UDBA-e u Narodnooslobodilačkoj borbi.

“Ja sam povjesničar i smatram da nije cilj historiografije da osuđuje ili slavi sudionike prošlosti, nego da se prošlost opisuje i tumači što je objektivnije moguće.”

“Zapravo su nam u historiografiji potrebni takvi popisi jer će mnogima olakšati daljnja istraživanja, a čitatelje upoznati s najvažnijim biografskim podacima onih koji se nalaze na popisu. U svijetu i kod nas objavljuju se brojne knjige iz kategorije “tko je tko”, koji sadrže kratke biografije utjecajnih osoba u politici, kulturi i gospodarstvu. Prema tom obrascu se pišu i knjige koje pokrivaju određenu problematiku iz prošlosti. Kod nas je najpoznatija knjiga te vrste “Tko je tko u NDH”. Bilo bi korisno kad bismo imali, primjerice, Tko je tko u NRH/SRH, ili, ako će nekome moj popis poslužiti kao primjer, da izradi popis s kratkim biografijama komunističkog državnog i političkog vodstva nakon 1945. Zar ne bi bilo dobro da imamo popis svih hrvatskih članova CK SKJ i članova CK SKH od početka do kraja njihova djelovanja ili, pak, popis svih zastupnika Sabora od 1945. nadalje?”

OGLAS
Predsjednica

Radelić odbacuje sugestiju da bi potomci agenata službe mogli imati neugodnosti zbog knjige.

“Naime, mnogi, kojima možda neće biti drago da spominjem njihovu najbližu rodbinu kao članove komunističko jugoslavenskih sigurnosno-obavještajnih službi, vjerojatno bi me prije 30-40 godina hvalili na sva usta. Međutim, ponavljam, motivi koji su me naveli da se bavim tom problematikom i da objavim popis isključivo su znanstveni.”

“To nije popis doušnika, nego članova ili pripadnika obavještajnih centara, informativnih i obavještajnih oficira u partizanskim jedinicama te članova OZNE i UDBA-e. Kao što sam naveo u predgovoru drugog sveska knjige, a koji sadrži popis, iz dokumenata nije uvijek jasno je li pojedinac spomenut kao član, pripadnik sigurnosno-obavještajne djelatnosti ili kao doušnik, a što se u samim počecima partizanskog pokreta i nije uvijek razlikovalo”, rekao je Radelić

“Kada nisam mogao sa sigurnošću ustanoviti jesu li neki pojedinci bili samo doušnici ili pak članovi obavještajno-sigurnosne strukture NOP-a, uvrstio sam ih u popis da bih izbjegao mogućnost da zbog takvih dvojbi propustim navesti nekog člana za kojega imam podatke”, dodao je.

Srba gotovo 42.5% u hrvatskoj UDBA-i i OZNA-i

Srbi su, zbog velikog udjela u komunističkoj gerili, bili i izrazito natproporcionalno zastupljeni u sigurnosno-obavještajnim službama u Hrvatskoj.

Podaci govore da je 1941. godine udjel Hrvata u Narodnooslobodilačkom pokretu bio 12,5 posto, a Srba 85 posto, dok je 1945. udjel Hrvata bio 61 posto, a Srba 28 posto. Nacionalna struktura u sigurnosno-obavještajnim službama, odnosno u OC-evima, OZNA-i u UDBA-i, bila je još manje razmjerna udjelu Hrvata i Srba u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Prema mojim nepotpunim ali, uvjeren sam, reprezentativnim podacima, u sigurnosno-obavještajnoj djelatnosti, odnosno OZNA-i/UDBA-i na području Hrvatske do 1954. udjel Hrvata bio je 53,28, a Srba 42,5 posto. Da podsjetim, Srbi su 1948. činili 14,5 posto stanovništva Hrvatske. Navedene podatke izračunao sam na temelju podataka o nacionalnoj pripadnosti 16,46 posto od ukupno 7.504 pripadnika sigurnosno-obavještajnih djelatnosti i službi, koliko sam ih popisao u svojoj knjizi.

“Mač partije” za unutarnje neprijatelje

Radelić je u svojoj knjizi napisao da “svaki pokret ili stranka u borbi za vlast i njezino održanje te za sređivanje stanja u društvu u ratu i nakon njega koristi i represiju”.

U nastavku sam ustvrdio da represija može biti usklađena s proklamiranim pravilima, državnim i međunarodnim zakonima, ali može biti i suprotna njima i da to napose vrijedi za revolucionarne pokrete i stranke. Htio sam naglasiti da su nastojanje da se zavede potpuna kontrola teritorija, pobjednička euforija i revolucionarni ciljevi bili presudni razlozi da KPJ vojnim i policijskim sredstvima nastoji onemogućiti svoje neprijatelje njihovim fizičkim uništenjem ili društvenom marginalizacijom. Kažnjavanje ratnih zločinaca, obnova jugoslavenske države, proširenje njezinih granica i uvođenje federalizma, a napose uvođenje komunističkoga sustava motivirali partizansko vodstvo na primjenu drastičnih represivnih sredstava u osiguranju svoje pobjede i jednostranačke vladavine. U tome su, osim legalnih, koristili i postupke koji su bili u suprotnosti s vlastitim proklamiranim načelima i zakonima, ali i međunarodnim pravom. U tome su važnu ulogu imale OZNA i UDBA.

Nabrojio je i kategorije “narodnih neprijatelja”.

“Brojne su kategorije neprijatelja i onih koje je trebalo kontrolirati. OZNA je popisivala osoblje državnih i privatnih ureda, obrtnike, odvjetnike i poduzetnike, popisivale je kuće, tvornice, mlinove, trgovine, ljekarne i stanovnike po selima. “Narodnim neprijateljima”, kojima su planirali konfiscirati imovinu, osim neprijateljstva prema partizanskom pokretu zajedničko je bilo i to da su bili imućni. Uglavnom su to bili vlasnici tvornica, radionica, trgovina, hotela, gostionica, ljekarni i zubarskih ordinacija. Često su uz njihova imena stajale napomene da su “”ustaše”, “koljači” i “šverceri”. OZNA je neprijatelje KPJ svrstala u brojne kategorije poput “ustaša”, “četnik”, “jugonacionalist”, “Nijemac”, “mason”, “haesesovac”, “svećenik”, “klerofašist”, “anglofil”, “politički nestalan” i “nepošten”. Njima suprotstavljene kategorije bili su “naši simpatizeri” i “naši aktivni članovi” te “pošteni”. OZNA je kontrolirala sve institucije. Tajni povjerenici postavljeni su u državne institucije i političke organizacije, pokrivali su sva područja “društvenog, privrednog, političkog i kulturnog života”, osim organizacija KPJ. Komunistička vlast osjećala se najugroženijom od HSS-a, a među vojnim saveznicima najviše od Velike Britanije, odnosno njezine obavještajne službe Secret Intelligence Servicea. Dakako, ni u jednom izvješću gdje se spominju strane obavještajne službe ne spominje se sovjetski NKVD, a gotovo u svakom izvješću spominje se britanski Secret Intelligence Service. OZNA je smatrala da je ta služba centar međunarodne reakcije i u lipnju 1945. stavlja je na prvo mjesto u kontraobavještajnom, tj. sigurnosnim zadacima. Prema mišljenju vodstva OZNA-e, “Mačekova klika” željela se nametnuti uz pomoć Velike Britanije.”

Dodaje da progonjeni nisu bili samo oni koji su javno širili “neprijateljsku propagandu”, te je već 1952 zaključeno da “za postojanje neprijateljske propagande nije potrebno prisustvo javnosti: propaganda se može vršiti i prema jednoj osobi”.

Zulum, šovinizam i “srbovanje”

Povjesničar je prikazao podatke po kojima komunisti optužuju Srbe partizane da koriste svoju poziciju da vrše ratne zločine prema Hrvatima, uključivši etničko čišćenje i ubijanje zarobljenika.

“U ozračju u kojem smaknuća nisu bila iznimka, štoviše, kada su ih organizirale same vlasti, teško je bilo spriječiti nekontroliranu odmazdu. Slučajevi smaknuća zarobljenika ili sumnjivih osoba mimo odluka vodstva i OZNA-e bila su česta. O tome se raspravljalo i na sjednicama CK KPH. Bakarić je na sjednici 6. lipnja 1945. rekao da u odnosu prema poraženima vlada anarhija, a spominjao je i “zulum” i šovinizam. Spomenuto je čak “srbovanje”. Zabilježena su mnoga premlaćivanja i strijeljanja zarobljenika, upadi u stanove i nasilničko ponašanje. Stanje se unatoč nezadovoljstvu komunističkoga vodstva nije popravljalo. Na sjednici CK KPH 13. srpnja 1945. rečeno je da jača mržnja između Srba i Hrvata, a da u Slavoniji ljudi bježe u šume u strahu od odmazde. Među stanovništvom se širio strah od OZNA-e zbog “čišćenja sela”. Zbog neljudskoga postupaka članovi CK KPH zahtijevali su na sjednici 18. srpnja 1945. da se krivci oštro kazne. Kao primjer nasilja nad zarobljenicima Hrvatima, Ivan Krajačić je iznio slučaj iz Bjelovara, gdje se III. crnogorska divizija “slabo odnosi prema domobranima”. Iz Slavonske Požege čak je 180 Hrvata pobjeglo u šumu zbog osvetničkih ispada srpskih šovinista. Na sjednici CK KPH 26. srpnja 1945. Dušan Brkić je upozorio da su u Srijemu i istočnoj Slavoniji “velikosrpski elementi” ubijali zarobljene domobrane. Iako je zahtijevao da se činovništvo očisti od ustaša i da se krivci kazne, tražio je da se u hrvatskim gradovima za načelnike milicije postave Hrvati i da se OZNA pojača dobrim kadrovima. I Vicko Krstulović, ministar unutrašnjih poslova hrvatske vlade i član Politbiroa CK KPH, govorio je da se ubija zarobljene Hrvate.”

Odmazda prema zarobljenicima se tolerirala, smatra Radelić.

“S obzirom da je vodstvo KPJ i partizanskog pokreta provodilo osvetničko-revolucionarne mjere, OZNA je bila ta koja je trebala organizirati masovna strijeljanja. Istodobno je trebalo ograničiti samovolju drugih jedinica Jugoslavenske armije u kažnjavanju zarobljenika. Međutim, samovolja se nije strogo kažnjavala, što znači da se tolerirala. Može se reći da je u prvim danima nakon okončanja rata kontrola odmazde novim vlastima klizila iz ruku. Odmazda nad pripadnicima poraženih vojski miješala se sa stavom da se treba obračunati sa svim mogućim protivnicima, pa i onima koji će se protiviti budućim revolucionarnim potezima vlasti. Dakle, odmazda je bila posljedica stradanja pobjedničke strane, ali namjera pobjedničke KPJ da onemogući ili smakne ne samo stvarne nego i sve potencijalne neprijatelje. Kako je vrijeme od rata odmicalo, stanje se sve više stabiliziralo i sve je više bilo u skladu sa željama državnog i političkog vrha.”

Bivši udbaši žele izmaknuti pažnji javnosti

Za kraj je rekao da je sigurno da UDBA ne djeluje još danas. Međutim, može se govoriti da nastoje izbjeći pažnji javnosti.

“Ne bavim se tim dijelom povijesti i nemam nikakvih saznanja o tome. No, sigurno ne može biti govora – a ne mogu vjerovati da uopće ima takvih koji u to vjeruju – da bi bivši članovi nastavljali rad na realizaciji ciljeva UDBA-e, pa tako i na obnovi Jugoslavije i komunizma. To bi bilo previše i za najmaštovitije među nama, pa čak i za pisce znanstvene fantastike. Možda bi mogli govoriti samo o nastojanju bivših udbaša da se izmaknu pažnji javnosti jer bi se, primjerice, objavljivanjem svojih sjećanja, vjerojatno, izložili moralnoj osudi velikoga dijela stanovništva.”

Foto: Denis Cerić/Hina

Facebook Comments