Dramatična osobna ispovijest Jadranke Kosor: Očuh mi se uvukao u krevet i stavio ruku na bedra

Dramatična osobna ispovijest Jadranke Kosor: Očuh mi se uvukao u krevet i stavio ruku na bedra

Očuh joj se, dok je bila curica od petnaest godina, uvukao u krevet. Sami su u kući. Probudila ju je njegova ruka na bedru. Dirao ju je i molio da mu sve oprosti. Da, baš taj prepotentni, nadureni, antipatični tip kojeg je majka jednog dana dovela i rekla da ga odsad mora zvati “tata”. I zvala ga je tatom jer je bila dobra kći. Baš ta kukavica koja se vraćala iz lova s krvavim pticama i zečevima, a jednoga joj je dana ubio i voljenu kujicu Lolu, koje se inače bojao.

Majku je nemilice, nadajući se i potajno, mlatio u sobi, a majka je to skrivala od svoje majke, ali… ništa nova u selu Lipiku! Jer, i baku je tukao njezin muž, djed Jadranke Kosor, sve dok nije zauvijek nestao u Americi. Baš kao što je i taj voljeni, iako nikad prisutni otac Jadranke Kosor, muževni crni ljepotan kojemu je pisala dječja, nikad otvorena pisma, koji za kćer nije htio znati do smrti pa i preko nje – tukao njezinu majku, piše Jutarnji list.

Počeli su se tući čim sam se rodila, a mama je često kao učiteljica u školu dolazila u šlafroku jer joj otac, patološki ljubomoran, nije dopuštao da odjene haljinu, piše Jadranka Kosor u svojoj upravo objavljenoj memoarsko-biografskoj knjizi “Premijerka” (Naklada Ljevak).

Poznato je da ste rasli bez oca. Ali, nepoznato je da ste mu, kao djevojčica, pisali pisma, nadajući se da ćete ga “slomiti”. Jednog dana dobivate sva pisma natrag, neotvorena…

– Napisala sam da sam u tom trenutku “odrasla i ostarjela”. Mog se oca u kući nije spominjalo. Do sedme godine živjela sam samo s bakom i njezinim bratom, a poslije je mama, kao učiteljica, uspjela dobiti premještaj i doći u Lipik. Očevo ime pojavilo se u kući samo jednom, to nisam u knjizi spomenula, kad je mama na sudu pokušala ishoditi alimentaciju. Otac je došao s dva odvjetnika braniti se od vlastitog djeteta. Mama je odustala.

Ali vi se ne prestaje nadati da će se on ipak pojaviti?

– Nisam prestajala vjerovati. Ipak me šokiralo kad novinarima koji su došli u Čakovec, gdje je živio, nakon što sam postala predsjednica Vlade, nije želio ništa reći o meni.

Ništa reći “o toj osobi”, kako se izrazio. On, naime, vas kažnjava zbog onoga što nije mogao oprostiti vašoj majci, njezin zahtjev za razvod.

– To mi ostaje zauvijek potpuno nerazumljivo. To je mogla biti u jednom trenutku ljutnja, bijes, ali to ne može, kod normalnih ljudi, trajati dugo jer dijete je nevino, malo… Ali ne, trajalo je do njegove smrti. Drago mi je da sam smogla snage o tome pisati, da sam to napisala. Iz reakcija čitatelja vidim da ih to takne.

Hrabro ste izišli i s pričom o obiteljskom nasilju. Baka dobiva batine od svog muža, majka od svog prvog, pa drugog muža…

– Ali ja ne!

Drago mi je i mislim da je taj podatak važan. Je li vam bio problem pisati o obiteljskom nasilju?

– Ne. Ako će čitatelje nešto iznenaditi, onda je to što pišem o privatnom životu. Jer sam privatni život nastojala uvijek držati pod ključem. Ali, ako već pišem, onda ono što je utjecalo na moju veliku nepovjerljivost spram ljudi moram spomenuti jer se nepovjerljivost promeće u svoju suprotnost, apsurdno – ja na kraju griješim i dajem povjerenje ljudima za koje sam mogla pretpostaviti da će me ostaviti. Hrvatska, mislim, još dugo neće imati premijerku i mislim da je dobro što sam opisala život koji je meni ojačao borbenost i tvrdoglavost. Cijeli sam se život dokazivala. Najbolja učenica, dopisnica Večernjeg lista već kao gimnazijalka, sto stvari sam radila odjednom, samo da pokažem da mi ništa ne fali. Ali, rasla sam u maloj sredini i bilo je to, što bi se reklo – džaba!

Džaba?!

– Na kraju dana, ja sam opet bila jedino dijete u razredu bez oca. Ne pišem baš lako, ali tu priču o ocu… sjela sam i napisala, i gotovo ništa nisam mijenjala. Pa se može reći da je to bila i neka vrsta psihoterapije.

Oca, dakle, nema, ali tu je, nakon vaše sedme godine, očuh. I opet problemi. Očuh vam se uvlači u krevet.

– Da…

Ali tu ste odlučni i znate što učiniti.

– Izbacila sam ga, pozvala baku i mamu, koje su obje bile izvan Lipika… Imala sam veliku potporu bake, koja nije pokazivala puno emocija. Većim dijelom bila je Njemica, njezin odgoj bio je vrlo strog. S četiri godine imala sam svoje male rajngle i tepsije u kojima sam kuhala i pekla s bakom. Prala sam veš, kod kolinja ispirala crijeva u hladnoj vodi. Svi su se čudili – tako malo dijete to radi, a baka je na to – neka, neka, znat će zapovijedati. Moja riječ je brzo postala u kući zadnja. Ali sam zapravo jedva čekala da dođem u Zagreb studirati jer tu više nitko nije znao imam li ja oca ili nemam.

Foto: Edvard Šušak/Hina

Facebook Comments