Macan Karolinu Vidović Krišto vidi kao spodobu i guju, a Vitez Mariju Selak Raspudić kao praščića: Jesu li oni uopće izišli iz špilje?

Macan Karolinu Vidović Krišto vidi kao spodobu i guju, a Vitez Mariju Selak Raspudić kao praščića: Jesu li oni uopće izišli iz špilje?

Gledano imenoslovno ili onomastički, Macan je ime od milja za mačka, hipokoristik od mačak. A mačkima je u naravi da naprave svinjariju i prave se ludi. Ali Vitez! Etimološki, Vitez nije odvojiv od konja i zato je ta riječ izvorno sinonim za kavaljera, od francuskoga chevalier, konjanik, vitez, kavalir. U gramatičkom smislu, Macana i Viteza povezuje muški rod, a u profesionalnom direktorsko-predsjednička funkcija. Da im njihova vrsta nikad neće dopustiti da baš uvijek vode glavnu riječ, čini se da i direktor i predsjednik teško podnose, pa si daju oduška kad su žene te koje javno govore što se njima ne sviđa.

To oni naprosto ne trpe. To ih čak i pred kamerama tjera na kostriješenje, frktanje, vrijeđanje. U drugom slučaju, na fotografski paralelizam između žene i pajceka, uspostavljen možda baš u Vitezovom Camelotu na Britanskom trgu 12. Pritom, događa se zanimljiva inverzija: mačak iz svoje zoološke sfere poseže za rubno ljudskim („spodoba“), a kavaljer iz svoje čovjekolike sfere za zoološkim (prase/pas). Tako macan dosta uznemireno percipira Ženu kao spodobu (možda čak i paklenu), a vitez Damu mirno prispodobljuje s praščićem/psom koji zaljubljeno gleda svoga gazdu.

Ako lijepu ženu vidi kao „spodobu“, dakle ne u smislu njezinog izgleda nego neljudskog entiteta u ljudskom obličju („hudoba“ u dubrovačkom govoru), to znači da je Macan zahirio u okultno s natruhama fundamentalističke religijske mizoginije. Zato bi mu bilo dobro da se i sam konzultira s nekim. A ako Vitez damu vidi kao praščića Babea koji hoće biti pas, nije se pogledao u ogledalo. Po očima, on pomalo podsjeća na iguana koji hoće biti neki drugi gmaz, pa bi mu bilo dobro da posjeti Galapagos. Ondje će biti u svom prirodnom staništu, a snimaju se i filmovi.
Ostalima koji eventualno sanjaju biti uspješni poput ove dvojice, napomena: ne dajte se zavarati. Macan i Vitez nemaju pojma da je veći uspjeh u onome što čovjek sebi ne dopušta činiti, nego u onome što čini. To što direktor tvrtke „Manjgura“ i predsjednik HDFD-a, o dvjema novim saborskim zastupnicama sebi dopuštaju riječ „spodoba“ i sliku praščić/pas, otkriva da su i direktor i predsjednik totalno neuspješni u izlasku iz špilje. Upadaju li to progresisti u regresiju?

I je li ministrica kulture po svojoj financijskoj nadležnosti za filmski sektor, barem privatno upozorila predsjednika HDFD-a da je red ispričati se saborskoj zastupnici kojoj se narugao? Je li mu, barem privatno, rastumačila da je time bezobrazan prema građanima koji porezima financiraju i proračunske dotacije za filmski sektor, a glasali su za tu zastupnicu? Kako bilo, i s obzirom na ministricu i s obzirom na Macana i Viteza, pogriješiti je ljudski ali dijabolično je ustrajati u pogreški, kaže vjerojatno Seneka. Drugim riječima svi smo ljudi, ali nismo svi opaki.

Recimo, Macan je bez pardona „spodobi“ kasnije pridodao još i „guju“. Je li pravi razlog njegove furije protiv Karoline Vidović Krišto to, što on vodi privatni biznis komunikacijskih usluga koje vladama i bankama pomažu da ljudima prodaju neku priču, a Vidović Krišto, obrnuto, razotkriva te priče? Na primjer priču o „zdravstvenom odgoju“ koji je prema zamislima pedofilskih stručnjaka, mreže seksologa s instituta Kinsey i šire, trebao zapravo institucionalizirati seksualiziranje djece u hrvatskim školama. Onima koji još sumnjaju da je to moguće, napomena: u Njemačkoj je prije dvije godine izbila „afera Kentler“, a u Francuskoj upravo traje sudska istraga u „aferi Matzneff“. Obje afere pokazuju nevjerojatan debakl društvene skrbi o mladima, rada zdravstvenih, izvršnih i pravosudnih vlasti.

Kentler je kao utjecajni berlinski profesor psihologije i pedagoški „stručnjak“ uredio da „djecu s Kolodvora zoo“ koja žive na ulici i prostituiraju se za drogu, gradske vlasti Berlina 30 godina planski i uz novčanu naknadu smještaju kod udomitelja-pedofila. „Ti će muškarci biti posebno osjećajni udomitelji“, argumentirao je profesor Kentler. Matzneff je pak pisac koji je po Parizu desetljećima vrebao školarke i osmogodišnje dječake (navodno samo po Indoneziji), a što je s njima radio, opisivao je u dnevničkim zapisima i objavljivao ih kod najuglednijih izdavača. Unatoč policijskoj prijavi i pokojem upozorenju psihoterapeuta za mlade, sve do ove godine štitila ga je najmoćnija medijska, izdavačka, politička i poslovna klasa, dodjeljivana su mu državna odličja i književne nagrade.
„Dogodi mi se da u krevetu imam istodobno i do četiri klinca od 8 do 14 godina, i da se s odam najbiranijim ludovanjima s njima“, piše Matzneff npr. u dnevniku objavljenom 1985. Pakleni galop. Godinu dana nakon što je knjiga objavljena, njegov vjerni čitatelj François Mitterrand koji ga je pozivao u predsjedničku palaču na ručak, objavljuje hvalospjev o njemu: „Okorjeli zavodnik koji bi me uvijek začudio svojom krajnjom rigoroznošću i gustom refleksivnošću“. Macan o ovim pitanjima nije dužan imati mišljenje, osim ako želi sudjelovati u javnim političkim debatama. Tada su i on i oni koji ga pozivaju, dužni poznavati rad Karoline Vidović Krišto i biti pristojni prema biračima koji taj rad toliko cijene da su za nju glasali.

Što se Viteza tiče, osim Galapagosa, mogao bi recimo malo produbiti pitanje odnosa između umjetnosti i marketinga, uvijek je korisno znati što radiš i zašto. „Ako pristane biti uspješan tako da ima razvijen marketing, umjetnik je sebe prodao. Što je dalje od života, po mogućnosti da prerano umre, njegova će djela posthumno dostizati veću cijenu. Zašto je umjetnik suprotstavljen marketingu, zašto mora biti ne-tržišan da bi bio pravi umjetnik? Čini mi se da je razlog u tome što se samu umjetnost gleda kao nešto što je suprotno životu, što nadilazi život, što je odmak od života, pa bi trebala onda zapravo poništavati život da bi bila uspješna“, razmišljala je svojedobno Marija Selak Raspudić. Kako Vitez razmišlja o utjecaju marketinga i filmske industrije na filmsku umjetnost, nismo imali prilike čuti. Sada smo samo vidjeli da ga nadahnjuje holivudski „Praščić Babe“.

Osim muške bezobraštine prema ženama te direktorsko-predsjedničkog apsolutističkog shvaćanja demokracije, „afera Macan/Vitez“ pokazala je i zašto u Hrvatskoj ne postoje ozbiljne javne rasprave. Po onomu što javno govore, Karolina Vidović Krišto i Marija Selak Raspudić očito ne spadaju u sferu površnog, manipulativnog, narcisoidnog ili „neozbiljnog o ozbiljnom“. A prema Macanovom i Vitezovom osvrtu, njima upravo to ne odgovara. Njima su te teme dosadne? Nisu lukrativne? Plaši ih kad je netko ozbiljan? Zavidni su što se oni nisu toga sjetili? U času kad zapadna civilizacija i Hrvatska s njom, tapka u mraku koji je sama proizvela, teško da društvo može biti na dobitku s trombunjerima koji pucaju kad ne treba, i komedijašima koji se smiju nečemu što nije smiješno.

 

       Marija Bašić je književna prevoditeljica, članica uredništva Europskog glasnika

Facebook Comments