Što je zapravo HDZ: Zašto se u njemu ugodno osjećaju i “udbaši” i “ustaše”?

Što je zapravo HDZ: Zašto se u njemu ugodno osjećaju i “udbaši” i “ustaše”?

Anketnim mjerilima gledano, kao i prema prosudbama političkih analitičara – čijoj funkciji, uključujući i sebe u tu kategoriju, predlažem preimenovanje u „politički agitatori“ – HDZ nedavne parlamentarne izbore nije trebao osvojiti toliko premoćno. Među postkomunističkim zemljama gotovo nigdje ne postoji takav kontinuitet vladanja kakav je HDZ u tri desetljeća ostvario u demokratskoj Hrvatskoj. Kako je moguće da je HDZ, svim svojim nedostacima unatoč, odnio pobjedu na parlamentarnim izborima? U sklopu razumijevanja tog fenomena potrebno je dokučiti dvije stvari: najprije, što se za HDZ tvrdi da jest a HDZ to nije; i potom, što HDZ doista jest.

Pođemo li od afirmativnih izraza o HDZ-ovoj naravi – a oni najčešće dolaze iz same stranke, primjerice iz usta Andreja Plenkovića – riječ je o „demokršćanskoj“, a odnedavno i o stranci „novoga suverenizma“. Ako HDZ to i jest, on je to tek u tragovima; navedeni pojmovi sasvim sigurno ne odražavaju stranačku srž. Ideja „novoga suverenizma“ jednako je besmislena kao i, primjerice, ideja „nove pravednosti“ Ive Josipovića: ako koncepti koji su u svojoj bȋti relativni, kao što je „normalno“, promjenom okolnosti mogu biti preinačeni u „novo normalno“, koncepti suverenizma i pravednosti – koji pretendiraju na bivanje apsolutnima – bez podrobne se argumentacije, koju pridjev „novo“, sugerirajući revoluciju u poimanju navedenih fenomena, jednostavno priziva – a koja je i u Josipovićevu i u Plenkovićevu slučaju, naravno, izostala – svode se na puke fraze. Da nije suverenistički, HDZ pokazuje posvemašnjim izostankom karaktera u vanjskopolitičkim pitanjima, kao i nekritičkim preuzimanjem globalnih inicijativȃ – naj(ne)slavniji primjer je, dakako, usvajanje famozne Istanbulske konvencije unatoč tome što su sve njezine sastavnice koje se tiču prevencije nasilja nad ženama otprije postojale u hrvatskome zakonodavstvu. Uzrok tome jest što se HDZ „prema van“ – odnosno, prema Europskoj pučkoj stranci koje je dio, jednako kao i prema „službenom“ Bruxellesu i inim centrima međunarodne moći – ponaša posve jednako kao što se stranačko članstvo s karijerno-političkim aspiracijama ponaša prema njezinu predsjedniku, bio on Franjo Tuđman, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko ili Andrej Plenković – u maniri „gospodskih Kastora“ i profesionalnih čankolizaca, kolektivno se preobražavajući na sliku aktualnog vođe.

Zašto HDZ nije demokršćanska stranka

HDZ nije ni demokršćanska stranka, barem ne u doslovnu etimološkom ili povijesnome značenju te kovanice. Demokratski aspekt HDZ-a sustavno je iznevjeravan godinama; od izostanka volje za promjenom izbornoga zakona koji je i Ustavni sud poodavno proglasio nevaljalim, pa do manipulacije pravilima raspisivanja i priznavanja referenduma koja dovode do paradoksa da je referendum zbog kratkog vremena od dva tjedna i potrebe za ogromnim brojem potpisa koji bi iznosio deset posto biračkoga tijela u Hrvatskoj znatno teže raspisati negoli gotovo bilo gdje u Europi, ali je zato važeći bez obzira pristupi li mu, što je međunarodna praksa, preko pedeset posto od ukupnog broja birača ili, doslovce, jedna jedina osoba. Iako suprotstavljene, obje su navedene tendencije eminentno protudemokratske; prva jer otežava narodno suodlučivanje o upravljanju državom koja mu ustavnom definicijom pripada, druga jer otvara neslućene mogućnosti manjinskog odlučivanja za većinu. Kršćanski aspekt HDZ-a također, osim u vizijama pojedinaca poput Davora Ive Stiera, u zbilji ne postoji – kao što stranka nije reagirala na upozorenje Ustavnoga suda o zastarjelosti izbornoga zakona, tako je izignorirala i uputu Ustavnoga suda o potrebi donošenja novoga zakona o pobačaju, dok stranački prvaci, kao da su strojno proizvedeni, automatizirano ponavljaju kako „zabrane nisu rješenje“, nego je potrebna „edukacija“ – što istinske uzroke ove odgode, kao fenomena koji će ponovno razobličiti lažnost HDZ-ova kršćanstva, smješta u sferu gole političke pragmatike. U tome svjetlu, HDZ bi se prije negoli demokršćanskom moglo proglasiti postdemokršćanskom strankom. Ili eventualno demopoganskom.

HDZ, međutim, nije niti ono što mu se najčešće pripisuje u mnogobrojnim kritikama, kako u svjetskim, tako i u hrvatskim medijima, gdje ga se etiketira kao kapitalističku stranku, ili pak socijalističku stranku, ili pak konzervativnu stranku, ili čak radikalnu desnicu. HDZ nije kapitalistička stranka – kako ga optužuje materijalistička ljevica – barem ne iz slobodnotržišne perspektive, jer nije učinio gotovo ništa za istinsku slobodu tržišta, nego je pod prividom kapitalizma – sačuvavši, kao u vremenskoj kapsuli, ideje i kadar iz jugoslavensko-komunističkih elitȃ – održao funkcioniranje dogovorne ekonomije. No HDZ nije niti socijalistička stranka – kako ga optužuje ekonomska desnica – barem ne iz izvorne marksističke perspektive, jer ne preraspodjeljuje sredstva proletarijatu, nego pogoduje postojećim elitama. Ostavimo zasad po strani platonističke idealtipske praoblike kapitalizma i socijalizma koji ni u kojim ovozemaljskim okolnostima ne mogu biti u potpunosti zadovoljeni; za potrebe ovoga ogleda dovoljno je naglasiti da je HDZ opredmećenje najvećih mana oba sustava, ne pripadajući pritom doista nijednome od njih. Preostaje nam i posljednja netočna kritika, naime ona da je HDZ konzervativna ili čak radikalna – ili, zapravo, ikakva – desnica. Takve zablude proizlaze iz temeljnog nerazlikovanja riječi od djela. Kao što pokazuje primjer usvajanja Istanbulske konvencije, HDZ funkcionira ceremonijalno – u stranci je (gotovo) sve forma, a (gotovo) ništa sadržaj. Dani državnosti, pobjede i domovinske zahvalnosti, kao vid nacionalnog samopoimanja i integracije potrebni svakome, pa tako i hrvatskome društvu, HDZ-u primarno služe kao virtualna stvarnost, birački mamac, ritual koji će proizvesti iluziju povijesnog smisla, svrhe i cilja kojima bi HDZ bio posvećen.

Mnogo je, ukratko, toga što HDZ supstancijalno nije, ali što ta stranka doista jest? Unatoč prividnome kaosu i ideološkoj nekoherenciji, HDZ ipak posjeduje neku vrstu srži. To što HDZ jest Homer uobličuje u mitološki lik preobrazbama sklonoga božanstva, „morskog starca“ Proteja, Hermann Rorschach bi to nešto dočarao istoimenim testom, Ludwig Wittgenstein bi to nešto vjerojatno oprimjerio glasovitim crtežom na kojemu je moguće vidjeti ili zeca ili patku, a Claude Lévi-Strauss konceptom „plutajućeg označitelja“. HDZ je, naime, stranka-stroj koja o sebi, što hotimično a što slučajno, sustavno proizvodi mnogostruke, ponekad i međusobno isključujuće privide. U kaleidoskopu tumačenja hrvatske političko-ideološke zbilje slika HDZ-a ovisit će uglavnom o vrijednosnome sklopu iz čije ga vizure promatramo. Naravno da je pogled na svaku stranačku formaciju, ne samo na HDZ, ponajprije uvjetovan našim uvjerenjima i sustavom vrijednosti; ono što ovdje valja naglasiti jest da je pogled na HDZ određen zadanim svjetonazorom više negoli pogled na ijednu drugu hrvatsku političku stranku, jer HDZ je više negoli druge hrvatske stranke površinski eklektičan, a dubinski besadržajan. Za druge, mnogostrukost interpretativnih mogućnosti njihove naravi tek je nužna nuspojava (političkog) postojanja, za HDZ – upravo suprotno – to jest njegova (stranačka) narav. Kao Protej, HDZ je na sve načine nepostojan; stranka-pokret čiji je smisao 1990-ih postojao isključivo zahvaljujući povijesnoj ulozi koju si je namijenio Franjo Tuđman nakon utemeljiteljeve smrti gubi svoj smisao, osim vladanja samog. U tu svrhu oporbeni HDZ (Sanader koji na splitskoj Rivi niječe mogućnost izručenja hrvatskih generala Haagu) može biti dijametralno suprotan vladalačkome HDZ-u (Sanader koji izručuje hrvatske generale Haagu), u vrlo kratkome vremenskom razdoblju.

Amalgam svega i svačega

Stranka je od svojega postanka naovamo amalgam svega i svačega; skupina čiji su dio i komunistička nomenklatura, i udbaški agenti, i pripadnici emigracije koju bi HDZ-ovi postkomunistički funkcioneri do prije vlastita učlanjenja vjerojatno oslovljavali ustaškom, i bivši pripadnici JNA, i branitelji iz Domovinskoga rata i visokopozicionirani predstavnici HV-a, i dezideologizirani tehnomenadžeri te, dakako, oni vjerojatno najbrojniji među njima – domoljubni idealisti. Kroz sve se te podskupine, međutim, kapilarno proteže jedna posebna vrsta članova, koja ne gleda na razlike u rasponu od „udbaša“ do „ustaša“. Riječ je o amorfnoj masi okupljenoj uglavnom golim interesom na koji se ponekad u tragovima nakalemi i poneka ideologija. Kada se govori o uhljebima uglavnom se misli na pojedince koji, zahvaljujući stranačkim vezama, imaju posao tamo gdje nisu potrebni pa sukladno tome ne moraju doista (previše) raditi. No ovdje nije riječ o „običnim“ uhljebima iz javne uprave, nego o klijentelističkoj kralježnici najmoćnije hrvatske stranke; o oblikovateljima politike koja omogućuje postojanje uhljeba kao takvih. Ne samo da takvima subideološka heterogenost HDZ-a ni najmanje ne smeta; oni su svjesni kako je to jedan od osnovnih razloga HDZ-ova širokog zahvaćanja u biračko tijelo. Tkogod, naime, promotri HDZ, vidjet će – kao u testu Rorschachovih mrlja – ono čemu podsvjesno naginje. Tko želi vidjeti upravljačku elitu lišenu ideologije, fokusirat će se na tehnomenadžerski segment; tko želi vidjeti kontinuitet s komunističkim razdobljem, usredotočit će se na HDZ-ovce koji potječu iz Saveza komunista; tko želi vidjeti konzervativce, desničare ili ustaše, uočit će par unutarstranačkih disidenata koji nisu dovoljno moćni da bi mogli oblikovati stranačku politiku.

Zec Davor Božinović  i patka Davor Ivo Stier

U kontekstu Wittgensteinu omiljena crteža zeca-patka, to izgleda ovako: tko želi vidjeti (bivše) komuniste i (ekstremnu) desnicu, jučer je zamjećivao zeca Josipa Manolića i patka Gojka Šuška, a danas – neovisno o utemeljenosti takvih hipoteza – vidi, primjerice, zeca Davora Božinovića ili patka Davora Ivu Stiera. HDZ je otpočetka bio heterogen: kritike s ljevice Tuđmanu su zamjerale isticanje dvoznačne naravi NDH kao „kvislinške tvorbe i fašističkog zločina“, ali ujedno i „izraza političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“; kritike s desnice zamjerale su mu apologetsko stajalište spram jugoslavenskog diktatora Josipa Broza. Iako kao demokratski izabrani predsjednik i simbolički utemeljitelj demokracije supstancijalno suprotstavljen obojici, Tuđmana se uspoređivalo i s Brozom (primjerice, Boris Dežulović) i s Antom Pavelićem (primjerice, Milan Kangrga). Usprkos tome što u bȋti nije nasljedovao ni jednoga ni drugoga, moglo bi se zastupati tezu da je Tuđman, na površinskoj razini, kao vrhovnik u bijeloj uniformi, baštinio neke sporedne elemente njihova reprezentiranja – no način na koji Tuđmana nasljeduju ovostoljetni predsjednici HDZ-a jednako je površan, ako ne i površniji od načina na koji je sȃm „nasljedovao“ Pavelića i Broza. Naime, duboka posvećenost misiji koja nadilazi vlastitu osobu, karakteristična za Tuđmana, u njegovim se nasljednicima na čelu HDZ-a, unatoč formalnom ispunjenju nekih drugih misija, poput pristupanja Europskoj uniji ili NATO-u, nije ponovila. Prigrlivši nedugo nakon njegove smrti ideologiju dezideologiziranosti, Tuđmanovi nasljednici rijetko bi uspjeli nadići sebe same i ostvariti dalekosežne, dubinske promjene nabolje za hrvatsko društvo. Kritičari Karamarkova HDZ-a Plenkovića obično percipiraju vođom koji je pacificirao HDZ, udaljivši ga od onoga desnoga dijela političkoga spektra kojemu stranka navodno pripada. No promisli li se niz Tuđmanovih nasljednika (Sanader, Kosor, Karamarko, Plenković), očitim postaje da je u njemu Karamarko zapravo bio iznimka, dok su dezideologizirani Sanader, Kosor i Plenković – pravilo.

Ako, dakle, postoji „pravi“ HDZ, onda je to u posljednjih 20 godina HDZ koji zloupotrebljava pojmove kao što su „demokršćanstvo“ i „suverenizam“ danas, ili „domoljublje“ i „državotvornost“ jučer. Svi ti pojmovi dio su fenomena koji je, oličen predizbornim geslom iz 1990-ih „Zna se – HDZ“, ogledan primjer onoga što je Lévi-Strauss oslovio „plutajućim označiteljem“: stranka reproducira pojmove ispražnjene od njihova izvornog sadržaja, podložne interpretacijama biračkoga puka, uslijed čega svatko, upisujući u njih željeni sadržaj, „zna“ – jer, „Zna se“ – što bi ono trebalo značiti. HDZ, dakle, profitira na vlastitim nedorečenostima. Iz utilitarne perspektive, to nije nedostatak, nego vrlina zahvaljujući kojoj stranka privlači razmjerno široke mase i pobjeđuje na izborima. Dok konkretnim političkim potezima ne dokaže suprotno, za HDZ se može ustanoviti kako svojim Midinim dodirom svaki pojam koji upotrijebi automatski pretvara u floskulu, jer bȋt te stranke u vladalačkoj je samosvrhovitosti, a ne u proklamiranju ovih ili onih vrijednosti. Iluzija prigrljivanja ove ili one ideologije služi tek kao instrument kojim se ostvaruje glavni HDZ-ov smisao. Uz ostale, ovoj argumentaciji uvelike kompatibilne razloge HDZ-ove pobjede, poput neproporcionalne glomaznosti stranačkoga članstva u odnosu na druge stranke, njegove infiltriranosti u javnu upravu i iseljavanje HDZ-u nesklonih birača, glavni razlog pobjede na parlamentarnim izborima jest što je stranka, ne posjedujući ideološku srž, svoju mrežu – koliko god ona bila ispunjena logičkim i argumentativnim rupama – bacila dovoljno široko, od desnice do lijevoga centra. Jednom riječju, HDZ opstaje jer je umješno prikrio činjenicu da zapravo i nije stranka, nego korporacija za proizvodnju privida o bivanju strankom.

Foto: Hina

        Matija Štahan novinar je i publicist. Piše o kulturi, politici i religiji

Facebook Comments