Zašto Pupovac nije bio na proslavi Oluje u Kninu?

Zašto Pupovac nije bio na proslavi Oluje u Kninu?

Kad je Andrej Plenković odlučio iskoristi prigodu za „odfikariti“   izgubljene partijaše, u  Hrvatski sabor pristigle, neke stare i neke nove, „domovince“ i HDZ-u uporno nelojalne „mostaše“, a osloniti se na manjince, poglavito SDSS, znao je kako ga, još usred Corone, ubrzo čeka obljetnica Oluje, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. A ona ne može bez Vlade, štoviše ona je u njenom obilježavanju glavna. Ako  svojedobno, za Ive Sanadera, Slobodan Uzelac,  podpredsjednik Vlade, nije ni htio ni morao „ni mrtav“ ići u Knin, takav bio deal s Ivom, jasno je bilo (moralo biti) i Plenkoviću i Pupovcu kako u ovo vrijeme podpredsjednik Vlade Milošević u Knin mora – „ ma i mrtav“.

Prečvrst je to stup Plenkovićeve Vlade da već na takvom, u biti manifestacijskom koraku izostane, izmakne se. Nisam znao jesu li o tome Plenković i Pupovac sklopili pismeni ili samo usmeni dogovor, ali „glede toga mede“  bilo je dostatno, nakon višegodišnje plodne suradnje da se samo pogledaju. U međuvremenu se doznalo kako su oni to ustvari dugo i temeljito pripremali. Ne sam odlazak podpredsjednika Vlade RH Miloševića u Knin – jer to je  jednostavno – ustavno. Ustav RH, pa zakoni, pa Vlada, pa još i „ustavno rodoljublje“ ( da ne napišem „domoljublje“ i tako nadignem kosu i ćelavim edeesesovcima) o kojemu je čak i Pupovac znao govoriti. Matematički, jedan puta jedan jednako- podpredsjednik Vlade RH Milošević ide u Knin. I tu nema nikakvog čuda, a opravdavanja i manje nego u Hrvatskom saboru pri sastavljanju Vlade. Koji zvižduk, manje-više, preživio ih je i Milanović, a kako su uvjeti obilježavanja pod Coroninom kontrolom, broj uzvanika u Kninu ograničen i potencijalne zviždače se već nekako moglo „smanjiti“, što se uostalom i učinilo. Uvjeren sam kako ti navodni „desničari“ nisu takvi bedaki pa bi uporno zviždali baš i samo Miloševiću.  Ustav RH, i sve što iz njega proizlazi, uvijek je dobra prethodna i naknadna zaštita, argument, izgovor. Uključivo i za Vučića, za njega tim snažniji jer u srbijanskom parlamentu valjda nema ni portira Hrvata izabranog na natječaju. I s njim se pre(raz)govaralo, o čemu opet svjedoči Pupovac. Ako napadi odatle baš nisu dogovoreni, oni su uračunati.

Vijenci za Grubore, Pupovac zatim spominje i popriličan broj drugih „lokacija“, došli bi poslije, nekako spontanije. Naime dok se slavi Oluja treba imati u vidu činjenicu kako je to jedna od opsežnih vojnih operacija u novijoj povijesti s najmanjim brojem civilnih žrtava, jer ih i bez i takvih, nažalost, nema.

Predpomirbeno medijsko granatiranje

Ali nekako su se Plenković i Pupovac, svaki za sebe i svaki od „svojih“ očito pribojavali pa su se , vjerojatno po savjetu nekakvog marketinškog mačka, ili čak njih više, odlučili za  medijsko-političku pripremu, polit-medijsko granatiranje javnosti u pravcu pomirbe/pomirenja. U tu svrhu najprije je osmišljen nastup zastupnice Šimpraga, žao mi je srceparajući, na razini osrednjeg srednjoškolskog uradka. Ta tko se ne bi sažalio nad patnjama  djevojčice na putu traktorom od Knina do Rače, pa Beograda, a mogla je završiti i na Kosovu. Na stranu poruka o miru i budućnosti, tko se s tim ne bi složio. Dobro, taj istup je bio bez mrtvih, ali onda se javio Boris Milošević sa svojom pričom o post olujnoj likvidaciji bake. E to je gadno iskustvo iz bliže obitelji, ali što s njim. Ništa do li izraziti sućut, a zatim smo ubrzo doznali( što je, dakako, i bilo poznato) kako je ubojica  osuđen.

Događaj se zbio poslije Oluje pa nije imao s njom ni s vojskom nikakve veze  već je bio osobni osvetnički, dakako nedopustivi, čin. Doznali smo i kako su njemu Miloševićevi „zemljaci“ prethodno od 1991. do Oluje pobili deset  što bližih što daljih  rođaka, članova obitelji. I što sad, osim pitanja jesu li ubojice odgovarali. Ne ćemo brojati zlo(čine) Ovdašnji mainstream mediji ( koje ja u jednini nazivam „medija“) preuzeli su ovu „municiju“ i nastavili  granatiranje javnosti s hrvatskim zločinima nakon Oluje u stilu- „sve je to isto“, što uostalom nije bila nikakva novina, osim te gustoće i intenziteta pranja mozga brojnoišću medijskih ekspozicija jednoga te jednoga.  Stara, podgrijana,  priča, ili kako sada vole reći, „narativ“. Medijski poticaj pomirbi/pomirenju stigao je i iz Njemačke (Danke Deutschland!) Prvo je FAZ „malo“ napakirao Thompsonu i to u davnom  autoriziranom intervju, zatim pisao  kao i ovdašnja medija o post Olujnim zločinima Hrvata, a uključio se i još „službeniji“ Deutsche Welle.  Kad je još njemački predsjednik  Frank-Walter Steinmaeier nahvalio našega Zorana prilikom njegova posjeta Berlinu na istu temu, postalo je jasnije kako se radi o projektu u širem društvu od dvojca PP ( Plenković , Pupovac). Što će to EU intenzivirati pomirbene aktivnosti po „Balkanu“ doslovce od „Vardara pa do Triglava“ Posla ima k’o i lani i preklani, rekao bih čak i više, al’ kud baš usred vlasti Corone. Moram biti iskren, toga EU brljanja po „ovim prostorima“ me strah, suviše je tu različitih interesa i „silnica“.

Oluja pod vatrom „etničkog čišćenja“

Vratimo se doma. Kad je riječ o proslavi obljetnice Oluje u Kninu, hajde da neki lakše progutaju „obilježavanju“, prvi kojemu je tamo bilo mjesto sa srpske strane je Milorad Pupovac. On je ovdašnji srpski „guru“ u Hrvatskoj, čelnik, vođa( da ne napišem „vožd“) za takvoga ga priznaje hrvatska vladajuća i oporbena politika, uključivo i onu koja ga baš ne ljubi, a on nju još manje, zatim Srbija, Bruxelles, sam se tako doživljava i uživljava u tu ulogu. Jednostavna matematika  i fizika hrvatsko-srpskih odnosa nam govori- ako Pupovac nije bio u Kninu kao da Srbi iz Hrvatske tamo nisu ni bili. Ili, praktično-politički, barem za javnost- kud Andrej P., tud i Milorad P.( da parafraziram Kosoricu) naročito po ovom „pitanju“.  Izrijeka kaže kako „svaki put počinje s prvim korakom“, dakle i put ove pomirbe. Milorad Pupovac na njega još nije krenuo. Možda  griješim, jer on je na neki svoj put startao i prije nego Oluja u kolovozu 1995.  3. Kolovoza 2020. u Dvoru na Uni komemorirao je srpske žrtve u Oluji i poslije Oluje,  među kojima je u središtu bilo i devet osoba s invaliditetom i mentalno oboljelih ( vodili su ih Srbi iz Petrinje ) za koje nema  nikakvih dokaza, osim propagandne namještaljke Save Štrpca, da bi ih likvidirala HV. Po svemu sudeći u vrijeme njihove likvidacije tamo još nije ni bila.Žrtve u ratu su žrtve, svaka zaslužuje sućut, osobito civilne, ali igra s njima i krivim porukama ih ne uzdiže, već suprotno. Komemoraciju su organizirale  one smutljive udruge ( Teršelička i dr.) koje prave smutnju s prošlošću( poviješću, tzv. suočavanje), a u sadašnjosti beru medijsku pozornost i lovu iz različitih izvora , uključivo Državni proračun.

U Srbiji je Vučić „obilježio“  Oluju, to „etničko čišćenje“,  na mostu na Savi u Rači uz Patrijarha SPC Ireneja, poglavara srpske republike u BiH Milorada Dodika,  traktor , a bio i predstavnik SDSS-a. Nakon dvadesetak dana stigli su i Grubori, a tamo s vijencima i govorima Predsjednik RH Milanović, podpredsjednik VladeTomo Medved, podpredsjednik Milošević i predstavnik Srbije, Vučićev izaslanik, vjerovali ili ne – i Milorad Pupovac.  Našla se tako Oluja između tri vatre, medijsko-političke: dvije Srba iz Hrvatske (Popovac) i srbijanske (Vučić u Rači ) pri čemu je ona tri puta „etničko čišćenje“, a jedanput nije.  Eto puta pomirbe/pomirenja. Preciznije,  starnputice, samo da ne bude nizbrdica. Nisu to sve vatrice, izabrat ću još samo Koranski most u Karlovcu. SNV je najavio za 21. rujna komemoraciju srpskim ,preciznije srbijanskim, JNA-ovskim, žrtvama stradalim na Koranskom mostu 21. rujna 1991. u vrijeme opsade Karlovca i izvana i iznutra,najžešće srbijanske agresiju na Hrvatsku, u kojoj su oružano sudjelovali i, tada, „krajinski“ Srbi.

Što bi to sada bilo- komemoracija  žrtvama srbijanske nacional-socijalističke oluje agresije?  Neznan netko, a bit će A.P., shvatio je kako je ova „vatra“ malo velika i malo preblizu „skladištu“  benzina, pa je SNV (velikodušno? ) od komemoracije  odustao. Nebitno, ostala je namjera kao „sjeme“ za budućnost, valjda na putu pomirbe. U okviru ove „oluje pomirbe“  i Pupovcu još samo ovo: obećao je  da će , jednom, komemorirati žrtvama u Škabrnji.  Kad  su te žrtve  u Škarbnji stradale, od koga, zna se? Davno.  Pupovac je rođen  u ne baš dalekim Donjim Ceranjama. Zar je toliko vremena trebalo proći za prijeći taj „daleki“ put od Donjih Ceranja do Škabrnje, a možda ni ne stigne. A kad i ako i stigne  moglo bi biti kasno, u duhu one srbijanske kosovsko-mitske: Kasno Milorad u Škabrnju stiže.

Da netko, slučajno, ne bi pomislio kako smatram pomirbu Srba i Hrvata, Srba iz Hrvatske , nevažnom, baš suprotno, blagodat bi ona bila za oba naroda.  Nu ona mora biti  od čvrste građe , a ne most preko rijeke od trulih greda (balvana) i dasaka, dakle od istine i bez  smicalica, propagande, mitova raznih. Naravno, ključ te pomirbe nalazi se u Srbiji. Ne vidim  kako ga se tamo traži, štoviše traju suprotni procesi (Crna Gora, tamo su sada najaktualnije „ustaše“, kriva, naravno Hrvatska, i Hrvati, uključivo i Hrvati komunisti i neizostavni Vatikan).

Dokle je propaganda u Srbiji dogurala s „ustašama“ , inače sinonim za „Hrvate“, ako takvih uopće ima, koja traje već najmanje četrdesetak godina, svjedoči i činjenica kako su demonstranti nedavno kad ih je Vučićeva policija mlatila ispred srbijanske skupštine skandirali joj „ustaše“, „ustaše“.  Vučić jeste, diktatorski,  pacificirao Srbijance, hoće li ih i pomiriti, veliko je pitanje. Hrvati su tek onda na redu. Neki pak njegovi protivnici po Hrvate( mislim „ustaše“) su gori i od njega.  Što bi rekao Škoro: „pomirba je voda duboka“,  treba znati i duboko roniti, i na dah i s opremom, pa još  na put. Do istine. Hoće li to Srbijanci/Srbi i Hrvati dočekati prije nego…

Foto: Damir Senčar/Hina

Facebook Comments