Ugledna teologinja: Mediji su potaknuli širenje virusa straha, a oboljeli od korone su se pretvorili u brojeve

Ugledna teologinja: Mediji su potaknuli širenje virusa straha, a oboljeli od korone su se pretvorili u brojeve

Uistinu je čudnovat ovaj virus i njegovo djelovanje. Tako smrtonosno snažan, i istodobno toliko neprimjetan, gotovo samozatajan, da mnogi zaraženi njegovu prisutnost uopće ni ne primjećuju u vlastitom organizmu. Budući da kod covida-19 simptoma kod većine zaraženih uglavnom nema, test je jedini način otkrivanja bolesti. Što više testiranja (usput rečeno, veoma skupih testiranja), to više bolesnih. Ili drukčije, ako nema testiranja, nema ni bolesnih. Stoga, hvala Bogu, da imamo testove. Jer bez njih ne bismo niti znali da svijetom vlada opasna pandemija.

Posebnu pozornost zahtijeva pitanje vjerodostojnosti odnosno pouzdanosti testova za otkrivanje koronavirusa. Naime, ako testovi nisu posvema pouzdani, a više smo puta mogli čuti različite stručnjake koji ističu određene poteškoće vezane za validnost testova, onda su još manje pouzdani i brojevi zaraženih. A brojevi su u ovoj pandemiji osobito važni. Zapravo, brojevi su ključni. Naš susret s ovom pandemijom uglavnom nije susret s oboljelima od covida-19, nego susret s brojevima. Brojevi su, uostalom, temelj za donošenje drastičnih mjera koje zadiru u sve pore osobnoga, obiteljskoga, društvenoga, kulturnoga, političkoga, obrazovnoga, vjerskoga života. Zanimljiva je snaga i učinak tih brojeva. Brojevi zaraženih koje nam mediji svakodnevno posreduju, s ciljem provođenja psihološke manipulacije, potaknuli su pojavu i širenje drugoga virusa, virusa straha. On se prenosi čak i brže i lakše od koronavirusa. Bez dodira. Sa i bez maski. Kontaktno i virtualno. Osobito putem medija. Virus straha snažno utječe na smanjenje čovjekove slobodne volje, potiče nekritičku poslušnost i servilnost. Posljedicama toga snažnoga virusa koji je zahvatio cijeli svijet zasada se nitko ne bavi. A njegove žrtve bit će neizmjerno dugovječnije i dramatičnije od žrtava koronavirusa.

Procvat ljubavi prema starima i bolesnima

Posebno iznenađuje snažan procvat ljubavi i brige zapadnoga društva prema starima i bolesnima. Suvremeno je društvo odlučilo zaustaviti cjelokupni život kako bi se sačuvao život starih i bolesnih. Nema sumnje, hvalevrijedna gesta. Ako je istinita. Ne možemo, međutim, ne izraziti svoju duboku sumnja u tu i takvu „ljubav“. Dosadašnja nebriga iznimno sebičnoga te  nesolidarnoga zapadnoga društva prema starima i bolesnima toliko je očigledna, da nas ovaj iznenadni proplamsaj ljubavi ne može uvjeriti u njegovu autentičnost. Bojim se da je ovdje prije na djelu instrumentalizacija starijih i bolesnih, kao i instrumentalizacija koronavirusa, kako bi se postigli neki ciljevi koji nemaju puno veze s ljubavlju prema čovjeku, a osobito ne s ljubavlju prema starima i nemoćnima.

Ova borba protiv koronavirusa pokazuje se iznimno štetom ne samo za mentalno nego i za fizičko zdravlje stvarno bolesnih kojima je destruktivna priča o pandemiji otežala ili onemogućila pristup pravodobnoj i adekvatnoj liječničkoj skrbi. Na kraju će briga da se ne zaraze koronavirusom (od kojeg se ne umire) mnoge stvarno bolesne učiniti još bolesnijima ili ih čak osuditi na smrt.

Stječe se dojam da se instrumentalizira virusom, a osobito brojem umrlih i bolesnih kako bi se kod većine ljudi izazvalo određeno raspoloženje i ponašanje, osobito kako bi se izazvao strah. Statistika je neumoljiva. Koliko god se upravljači krize trude, nisu ipak posvema zadovoljni statistikom pa je pokušavaju malo „podebljati“ pripisujući covidu-19 i one smrti za koje se pouzdano zna da nisu posljedica covida nego nekih drugih bolesti. Na taj način samo svjedoče  kako ne postoji sredstvo koje neće primijeniti kako bi postigli svoj cilj. Očito se vode makijavelističkom logikom da cilj opravdava sredstvo. Povjerenje u stožer i struku, koje je u početku bilo snažno, kod mnogih nepovratno je izgubljeno.

Maske

Znamo da je za obranu protiv virusa ključan imunitet organizma. Očekivali bismo stoga od naših liječnika preporuke koje idu u smjeru jačanja imuniteta: boravak na svježemu zraku, kretanje, izlaganje suncu, vitamini i slično. No, upute koje smo od početka dobivali bile su sasvim suprotnog sadržaja. Umjesto svježega proljetnog zraka i ljekovitoga sunca, poticalo nas se, ili prisiljavalo, da ostanemo u zatvorenim sobama. Svakim danom apsurdnost preporuka sve je očitija. Sada se inzistira na nošenju maski. Čak i na otvorenom, neovisno o tome radi li se o prostoru gdje ima mnogo ljudi ili nema nikoga. Teško zdrav razum može razumjeti obvezu nošenja maski na otvorenome svježem zraku.

Umjesto kisika, osoba s maskom udiše nečisti, bakterijama opterećeni zrak. Jesu li, prije donošenja obveze nošenja maski, učinjene procjene rizika od njihova nošenja? Maske na licu, osobito na licu djece, su zlostavljanje. Jesmo li mi odrasli svjesni što činimo djeci namećući im obvezu nošenja maski više sati tijekom dana. Uostalom, ako znamo da koronavirus nije opasan za djecu, i ako znamo da se djeca međusobno druže bez maski prije i poslije škole, koji je onda smisao maski u školi. Očito medicinskog, odnosno zdravorazumskog razloga nema. Ako je s medicinskog stajališta maska upitna, dapače, štetna, onda se nameće zaključak da propisivanje obveze nošenja maski nije preporuka primarno medicinske struke, nego psihologijske. Uostalom, ima mnogo pokazatelja koji ukazuju na to da metode borbe protiv pandemije osmišljavaju više psiholozi nego liječnici.

Antikovidskim mjerama, osobito obvezom nošenja maski, stvorit ćemo generaciju teško istraumatizirane djece. Maske su opasne ne samo za tjelesno zdravlje, nego i za zdravlje na psihološko-emocionalno-socijalnoj razini. Maske razdvajaju ljude. Bližnje pretvaraju u opasnost i prijetnju. Maske čine da se međusobno ne prepoznajemo. Drže nas u pokornosti. I ne samo to. Dosadašnja borba protiv virusa promijenila je odnose među ljudima. Postali smo stranci. Neprijatelji. Jedni drugima ugroza. Bojimo se jedni drugih. Bojimo se blizine. Odrekli smo se dodira. Zagrljaja. Oni bez maske ili s neprimjereno pokrivenim licem svima su postali problem i prijetnja. Bolest i nesreća obično ljude zbliže. Učini ih boljima i velikodušnijima. Ova međutim bolest, odnosno zaraza, za razliku od svih dosadašnjih bolesti, nije nas zbližila, nije nas potakla na solidarnost i velikodušnost, nego je, baš suprotno, na površinu izvukla sav onaj jad i negativnost za koji nismo ni znali da postoji u nama. A upravljači ovom koronakrizom potiču nas svojim mjerama i preporukama da jedni drugima postanemo uhode koje će bližnje uhoditi, kontrolirati i prijavljivati.

Očito je da iza ove priče o koroni postoji i nešto drugo. Na temelju proteklih mjeseci i donesenih različitih epidemioloških mjera, možemo naslućivati da se ovim mjerama, među ostalim, nastoji kod ljudi promijeniti navike, ponašanja, životne stilove. Promijeniti, ustvari, sve ono što nas čini ljudskim bićima i što nas razlikuje od drugih živih bića. Riječ je ponajprije o socijalnom kontaktu, o blizini i ljudskoj toplini, o komunikaciji. Nametnutom socijalnom distancom i maskama zabranjuju nam da budemo jedni drugima bližnji.

Gubitak individualnosti

Stavljajući maske na lice, odrekli smo se svoje individualnosti. Pristali smo da se odreknemo svoje jedinstvenosti. Svoga obraza. Maskom skrivamo svoj obraz, postajemo bez obraza, ili bez-obrazni, duhovito je primijetio jedan hrvatski filozof. Maska je simbol podčinjenosti, nametnute šutnje. Nadajmo se da ćemo se uskoro probuditi te maknuti maske kako bismo povratili svoj obraz. I riječ. I ljudsko dostojanstvo. I slobodu. I rekli „ne“ svemu onomu što porobljava čovjeka u ime borbe protiv pandemije.

Čudnovate epidemiološke mjere i metode

Metode kojima se nastoji suzbiti pandemija uistinu su začuđujuće. Policija. Represivne mjere nad demokratskim prosvjedima i prosvjednicima. Dosada nezapamćena cenzura na društvenim kanalima. Zatvorena medijska vrata svima onima, čak i liječnicima, koji drukčije razmišljaju. Ili šutnja. Policija, osobito u nekim europskim zemljama, iznimno agresivnim policijskim metodama prisiljava ljude da čuvaju svoje i tuđe zdravlje. Zar nije, najblaže rečeno, čudna ova „zdravstvena“ metoda – gotovo u punoj oružanoj spremi kažnjavaju i vuku ljude po cesti kako bi ih prisili da čuvaju svoje zdravlje. Uostalom, kako to da nas represijom mora netko prisiljavati da čuvamo svoje i tuđe zdravlje? Zar nije zdravlje svakome od nas najveće dobro? Zašto onda ova prisila? Ovakvih mjera ne bi se posramio ni najžešći nacistički ili komunistički totalitaristički sustav. Ovakve metode čak nadilaze i metode orvelovskog i hakslijevskog distopijskog društva.

Kako to da nas i nakon više mjeseci od kada se pojavila ova, kažu, opasna pandemija političari, usklađeni mediji i Stožer moraju i dalje uvjeravati da se radi o stvarnoj opasnosti? Kako to da do sada ljudi nisu, na temelju posljedica te pandemije, i sami mogli vidjeti i zaključiti da se radi uistinu o opasnoj bolesti?

Čitanje tuđeg scenarija

Mjere koje se propisuju nisu izvorno hrvatski proizvod. U većini zemalja propisuju se u isto vrijeme iste mjere. Nisu one dakle rezultat rada našega Stožera i naših epidemiologa, nego naš Stožer samo posreduje ono što se istražuje, propisuje na nekoj drugoj razini – na razini Svjetske zdravstvene organizacije i onih koji tu organizaciju financiraju. Naš Stožer kao i naši političari uglavnom samo čitaju scenarij koji je napisan negdje drugdje. Ako bismo htjeli biti zločesti, mogli bismo reći da nam u tom smislu, možda ni ne treba Stožer, dovoljan je samo prevoditelj.

Bespogovorno se dakle vjeruje svemu onome što Svjetska zdravstvena organizacija kaže i propiše. Zanimljivo. U prijašnjim godinama svjedočili smo naime različitim ozbiljnim korupcijama i čudnim aktivnostima unutar Svjetske zdravstvene organizacije. Teško je stoga shvatljivo ovo slijepo povjerenje prema svemu onome što Svjetska zdravstvena organizacija kaže. Slijepo povjerenje postalo je tako snažno da je čak bacilo u drugi plan povjerenje u zdrav razum.

Zastrašujuće glasna šutnja

Začuđujuća je šutnja mnogih. Začuđujuće je nekritičko prihvaćanje svega onoga što nam pod okriljem pandemije čine. Začuđujuća je šutnja liječnika, intelektualaca, osobito šutnja Crkve. Slijepo pristajanje uz sve ono što nam službeni stručnjaci za pandemiju, pod palicom Svjetske zdravstvene organizacije, govore moglo bi se uskoro pokazati pogubnim za istinsko dobro i slobodu čovjeka.

Valja podržati sve one koji se bore za slobodu i istinu. A upravo su sloboda i istina ozbiljno ugrožene ovom pričom o pandemiji. Molimo sve one koji su se usudili oduzeti slobodu, neka taj čin potkrijepe dokazima o stvarnoj opasnosti covida-19. Molimo dokaze koji jednoznačno pokazuju da je covid-19 smrtonosna bolest. Neka jednoznačno pokažu je da covid-19 mnogo opasnija bolest od sezonske gripe. Neka to dokažu, suzdržavajući se, pritom, ako je ikako moguće, od bilo kakve manipulacije s brojem umrlih od koronavirusa.

Na kraju, neupitno je, koronavirus postoji. Isto tako, neupitno je da se pokazuje opasnim za čovjeka, osobito za starije i bolesne. Jasno je da treba učiniti sve moguće kako bismo zaštiti starije i ugrožene.  Pritom, valja učiniti sve kako „lijek“ ne bi postao opasnijim od same bolesti.

*  Autorica je  profesorica na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagreb

Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Teleskopa

Foto: Damir Senčar/Hina

 

 

Facebook Comments