Umro je Veljko Bulajić: Zvali su ga “Titovim redateljem”, a poznat je i njegov sukob s Antunom Vrdoljakom

Umro je Veljko Bulajić:  Zvali su ga “Titovim redateljem”, a poznat je i njegov sukob s Antunom Vrdoljakom

Hrvatski filmski redatelj i scenarist crnogorskoga podrijetla Veljko Bulajić preminuo je u 97. godini života. Bulajić je režirao neke od najpoznatijih filmova s ovih prostora – Kozaru (1962.), Bitku na Neretvi (1969.) i Vlak bez voznog reda (1959.).

Redatelj Veljko Bulajić rođen je u mjestašcu Vilusi na pola puta od Trebinja do Nikšića, 22. ožujka. 1928. Sa roditeljima, ocem Miljkom i majkom Ljubicom te braćom Džorđem i Stevanom je do izbijanja Drugog svjetskog rata boravio u Sarajevu, a onda su se vratili u rodne Viluse i već 13. srpnja 1941. godine pridružili „ustanicima“  koji su se borili protiv ‘okupatora i narodnih izdajnika’. Najstariji brat Đorđe je poginuo u ratu, dok su Stevan i Veljko preživjeli, iako su i oni bili ranjavani.

Srednju školu Bulajić je završio u Sarajevu. Nakon rata našao je mjesto u Domu JNA u Zagrebu, gdje se motao s mlađim poratnim intelektualcima. Tada se počeo zanimati za kinematografiju, upisao je filmsku režiju u Centro Sperimentale u Rimu. Diplomirao je 1959., asistirao velikim redateljima kao što su Federico Fellini i Vittorio De Sica pa se vratio u bivšu Jugoslaviju, javlja Večernji list.

Redateljsku karijeru započeo je dvama kratkim filmovima: Kamen i more i Brod lutalica (1953.). Prvi dugometražni igrani film “Vlak bez voznog reda” (o poslijeratnim migracijama stanovništva) realizirao je 1959. godine. Djelo je nagrađeno s dvije Zlatne arene i nagradama Slavica i Jelen u Puli, te Nagradom grada Zagreba. Slijedi film Rat (1960.), vizija ratne katastrofe, nagrađen Zlatnom i Srebrnom arenom u Puli. Veliki uspjeh Bulajić postiže filmom Uzavreli grad (1961.), o životu u novome industrijskom centru, nagrađenom također Zlatnom arenom u Puli.

Bulajić je autor čiji su filmovi postigli najveći uspjeh kod domaćih i stranih gledatelja. Kozara, Vlak bez voznog reda, Atentat u Sarajevu zajedno s Bitkom na Neretvi na vrhu su liste najgledanijih filmova u bivšoj Jugoslaviji.  Navedena  četiri filma prikazivani su u mnogim državama, što su jugoslavesnke vlasti poticale iz političkih i ideoloških razloga. No, njegovi filmovi su donosili i  velike zarade. 

Skopje 63, dugometražni dokumentarni film, bio je prikazivan na svim televizijama svijeta i svom je autoru donio prestižnu UNESCO-vu nagradu Kalinga za “vrhunsko ostvarenje na području umjetnosti i znanosti”.

Veljko Bulajić dobitnik je nagrada Zlatni Lav u Veneciji, Zlatna Nimfa u Monte Carlu, nagrade za režiju u San Sebastijanu i New Delhiu, Zlatne medalje na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi, međunarodne nagrade kritike Cidalc, nagrade Zlatni klas za najbolji film u Valladolidu, nekoliko nagrada publike te još neke druge. Nagrađen je s nekoliko Zlatnih Arena na Filmskom festivalu u Puli za najbolje filmove i najbolju režiju, a američka Akademija za umjetnost i znanost nominirala je njegov film Bitka na Neretvi za Oscara.

Dva puta bio je član žirija međunarodnog Filmskog festivala u Cannesu, kao i na filmskim festivalima u Moskvi i New Delhiu.

2010. Bulajić je preko medija ušao u konflikt s Antunom Vrdoljakom koji je za potrebe svoj dokumentarno-igrane  serije „Tito“ koristio njegove snimke Titovih memoara koje je snimao 70-ih godina prošloga stoljeća za Televiziju Zagreb. Vlasnik tih memaoar je HTV, ali je Bulajić tvrdio da polaže autorska prava te da se bez njegova dopuštenja  nikome ne može ustupiti korištenje materijala.

Odlukom Festivala mediteranskih zemalja u Rimu Bulajiću je 2013. dodijeljena Nagrada za životno djelo, nakon što je u rimskoj Filmskoj palači prikazan njegov film ‘Libertas’ o životu i djelu velikog hrvatskog pisca Marina Držića.  Film je loše prošao i kod kritičara i kod publike. Nagradu mu je uručio Franco Nero, zvijezda njegove ‘Bitke na Neretvi’ iz 1969., filma koji je u Jugoslaviji slavljen kao  „jedan od najboljih ratnih filmova svih vremena“.

Bulajić je o svojim javnim nastupima govorio o odnosima s Titom.

Je li istina da ste taj scenarij nosili Titu na pregled?

Tita sam upoznao tek nakon “Vlaka”, “Uzavrelog grada” i “Kozare”, kad sam već bio prisutan na najvećim svjetskim festivalima na kojima sam dobivao i najznačajnija priznanja, bio sam zajedno s Lucinom Viscontiem, Romanom Polanskim, Fredom Zinemmanom članom žirija u Cannesu, Veneciji, Moskvi. 

Ali poznate su priče o vašim kasnijim kontaktima s Titom?

Upoznali smo se na poziv tadašnjeg direktora Tanjuga. Pitao me je koji mi je slijedeći projekt. Objasnio sam da bi želio snimiti film o bitci za ranjenike, jedinstvenom događaju u Drugom svjetskom ratu, kada je cijela jedna vojska riskirala svoj opstanak braneći ranjene drugove. Tito mi je odmah rekao da imam njegovu podršku, da mogu računati na njegovu pomoć. Uslijedile su dvije pune godine priprema za realizaciju  te rada na scenariju “Bitke na Neretvi”, s grupom scenarista: Ratkom Đurovićem, talijanskim autorom Ugom Pirom i mojim bratom Stevanom Bulajićem! I inače sam uvijek za svoje filmove radio scenarije u grupi scenarista. Na primjer, s Elijom Petrijem, američkim scenaristom Paulom Jericom, Vladimirom Borom, Caesarem Zavattinijem.

Je li istina da ste taj scenarij nosili Titu na pregled?

Kada smo bili spremni za realizaciju filma, smatrao sam da je u redu poslati scenarij Titu na čitanje. Poslao sam scenarij a nekoliko dana kasnije, Titovi savjetnici priredili su sastanak s njim. Pola sata prije nego što će me Tito primiti, rekli su mi da je scenarij vrlo zanimljiv, ali da ne valja jer nigdje nema Titovog lika. Potom su me odveli kod Tita koji je rekao da je pročitao scenarij. Ja sam skupio hrabrosti da mu kažem da se ne slažem s njegovim suradnicima, ali da mu objasnim kako njega u filmu ima u poruci da svi ranjenici moraju biti spašeni te u naredbi da se sruši most. On je malo šutio, pa rekao da nastavim po svome, a da njegove savjetnike više ne kontaktiram. Nakon tog susreta Jadran film je imao sve što je samo mogao poželjeti, Armija je bila na raspolaganju za snimanje filma. Zanimljivo je da zbog te podrške čak nismo išli na cenzorsku komisiju pa je Neretva danas jedini film u bivšoj Jugoslaviji bez cenzorske oznake, a Tito je film prvi puta vidio na premijeri u Sarajevu. 

Kakvo je bilo Vaše iskustvo s partijskim cenzorima?

Imao sam problema s dva filma. Prvi put su se neki članovi Savezne komisije za slanje filmova na inozemne komisije protivili slanju “Vlaka bez voznog reda” u Cannes. Tek su Ivo Andrić, koji je bio član komisije, zajedno s filmskim kritičarom Vickom Rasporom, svojim izlaganjem privoljeli Komisiju da film pošalje u Cannes. Drugi put imao sam ozbiljnijih problema s filmom “Uzavreli grad” kojega je komisija Socijalističkog saveza BiH zabranila dan prije premijere u Zenici, u kojoj je i snimljen.