Sebišina je malo mjesto u općini Runovići kod Imotskog. Početkom 2024. godine, 27. siječnja, u tom mjestu je na dostojanstvenoj komemorativnoj svečanosti kod područne škole otkriven mural posvećen bojniku Mariju Glavoti (1969. – 1993.), poginulog dragovoljca Domovinskog rata.
Mario je poginuo upravo na taj dan 1993. godine u mjestu Paljuv u zadarskom zaleđu tijekom akcije Maslenica. „I nije mi majko žao, mada tvoje suze bole, što sam mlad život dao za one što Hrvatsku vole!“, natpis je na tom muralu. Najprije je služena sv. misa zadušnica u crkvi sv. Ivana Krstitelja, nakon koje je uslijedilo otkrivanje murala.

Svečanosti su prisustvovali brojni Marijevi suborci, obitelj, imotski gradonačelnik i načelnici susjednih općina te brojni stanovnici općine Runovići i mjesta iz susjedne Hercegovine. Na svečanosti je sudjelovala i muška klapa Policijske uprave Splitsko-dalmatinske.
Prigodne govore održali su njegovi suborci te predstavnici vlasti i vojni dužnosnici. Bio je i izaslanik Ministarstva branitelja general Josip Lucić.

U svom govoru ukazao je na zapažanje starih ljudi prema kojima će opstati samo ona nacija i država čiji su sinovi spremni ginuti za njenu slobodu. Hrvatska je kroz svoju povijest, istakao je, imala naraštaje junaka koji su upravo stavljali svoj život ispred neprijateljskog oružja.
„Palo je njih bezimenih, malo poznatih, poznatih i onih besmrtnih. Upravo Mario i njemu slični, koji su poginuli za slobodu Hrvatske i njenu stoljećima čekanu neovisnost, su ti besmrtni. Ništa se u povijesti jednoga naroda ne može mjeriti sa slobodom. To je ono što taj narod veže sa samim nebom. I baš devedesete godine su najposvećenije vrijeme naše povijesti“, istakao je general zbora u mirovini.
Mural su otkrili Marijevi suborci, a blagoslovio ga je mjesni župnik. Mario je bio pripadnik 3. bojne iz sastava 4. Gardijske brigade Hrvatske vojske. Ta brigada je osnovana 28. travnja u Splitu, na početku je bila sastavljena od skupine mladih redarstvenih proizišlih iz središta za obuku postrojbi posebne namjene u Kumrovcu.

Brzo se popunjavana vojnicima koji su se obučavali u hodu jer nije bilo vremena za dugo uvježbavanje. Tako je već 1. lipnja 1991. u Imotskom osnovana 3. bojna te brigade, poznatija kao Imotska bojna, u vojarni na Kamenmostu. Nakon kraće kraće obuke krajem srpnja 1991. poslani su u Kruševo, u zaleđu Zadra.
Potom su u listopadu branili Zadar na liniji Bokanjac – Bili Brig. Nakon niza akcija od Sinja, Drniša, Šibenika, Vodica, sudjelovali su 1992. u važnim bitkama za deblokadu Dubrovnika i oslobađanja juga Hrvatske u akcijama Tigar i Vlaštica. Početkom 1993. uzeli su udjela i u akciji Maslenica kojom je nakon teških i krvavih borbi spojen hrvatski sjever i jug.
Tijekom te operacije hrvatske snage su u početku znatno odbacile neprijatelja koji je potom s ojačanim snagama krenuo u protuofanzivno djelovanje na širem prostoru. Tako je bilo i na području Paljuva gdje se bila ubacila jača skupina neprijateljskih vojnika.

U tom selu u zadarskom zaleđu položaje je držala 3. bojna 4. gardijske brigade. „Borili smo se s njima za svaku kuću, bili smo svjesni da ne smijemo prepustiti Paljuv, jer bi opet odsjekli Novigrad“, rekao je kasnije jedan od Marijevih suboraca
Vodile su se teške borbe, prsa u prsa. Tijekom tih borbi tada 24-godišnji Mario, zapovjednik satnije u 3. bojni pogođen je s 27 metaka iz automatske puške na ulaznim vratima kuće u kojoj je bilo zapovjedno mjesto.
Mario je bio jedan od četvorice braće Glavota koji su sudjelovali u toj operaciji. Uz njega, u 3. bojni bili su još Zdravko i Petar, dok je Ivica, koji se dragovoljno prijavio još 5. kolovoza 1990. bio najprije u specijalcima u Rakitju, a potom je premješten u Split.

Njegova se postrojba specijalne policije zvala BATT, to su bila prva slova prezimena njihovih dotad poginulih suboraca (Bočina, Abramović, Tomaš i Topić). Ivica je sa specijalcima prošao mnoga teška ratišta, išli su tamo gdje je bilo najteže.
Operacija Maslenica bila je najteža za braću Glavota. Tijekom nje je poginuo Mario, a teško je ranjen i njegov brat Zdravko, nepunih 500 metara dalje. Nakon što je pogođen gelerima u pluća, prebačen je u Zadarsku bolnicu u kojoj se nekoliko dana borio za život.
Brat Ivica, koji se zajedno s ostalim pripadnicima specijalnih snaga borio protiv neprijatelja na Velebitu, također je tijekom te operacije bio ranjen krhotinom granate i prebačen u bolnicu. Jedini neozlijeđeni bio je Petar, on je tijelo poginulog brata Maria prevezao roditeljima u Imotski. Tjedan dana nakon što su ga pokopali, njegov brat Zdravko je zapravo pobjegao iz bolnice i iako sav u ranama, otišao na bratov grob kad već nije mogao biti na njegovu pogrebu.

Ivica je rekao kako je u operaciji Maslenica bila najteže stradanje njegove obitelji. On sam je s drugim specijalcima imao zadatak probiti neprijateljske položaje kod Tulovih greda kako bi zauzeli mjesto Bobije gdje je bila smještena srpska topnička postrojba koja je nemilice tukla po hrvatskim položajima u zaleđu Zadra.
Nakon krvavih borbi tijekom kojih je i sam ranjen, uspjeli su obaviti postavljene zadaće. Zauzeli su Velike i Male Bobije i neutralizirali tamošnje srpsko topništvo. I 3. bojna 4. gardijske brigade na kraju je uspješno obranila u to vrijeme strateški važan Paljuv u kojem je poginuo Mario.
Nakon operacije Maslenica, kojoj je kodno ime bilo „Gusar“, 4. brigada sudjelovala je u akcijama kojima je s bosansko-hercegovačke strane zauzimana planina Dinara što je bio preduvjet za kasnije uspješne operacije, posebice Oluju kojom je oslobođen najveći dotad okupiranog hrvatskog područja.
Iza toga je uslijedila operacija Maestral kojim su hrvatske snage u BiH, nanijevši nekoliko teških udaraca tamošnjim srpskim snagama, stvorili preduvjete za prekid rata i potpisivanje mirovnog sporazuma, što se i dogodilo u Daytonu krajem 1995.

Tijekom svih tih borbi poginuo je 31 pripadnik 3. bojne 4. gardijske brigade, a više od 170 je ranjeno. Ali, bilo je još puno Imoćana u drugim postrojbama Hrvatske vojske koji su se borili na raznim ratištima.. Stoga ne iznenađuje da je na komemoraciji jedan od Marijevih suboraca na to ukazao.
„Junaštvo četvorice braće Glavota primjer je junaštva te obitelji i njegove rodne Sebišine, kao i junaštva dragovoljaca Imotske krajine gdje nije ispaljen niti jedan metak tijekom Domovinskog rata, a više od 250 mladih Imoćana položilo je živote od Šarengrada u Istočnoj Slavoniji do Dubrovnika na jugu Hrvatske u njenoj obrani i oslobađanju od agresora“, istakao je.
„Četvorica braće u obranu su krenula među prvima, oni koji su se uspjeli izvući kažu da bi opet učinili isto. Bratova pogibija dala im je snage izdržati u odori do posljednjeg dana rata“, rečeno je tijekom komemoracije.

Inače, Sebišina, je posebno i po tome što se nalazi u dvije države – dijelom je u Runovićima, u gradu Imotskom, dakle RH, a dijelom u Drinovcima, u općini Grude, BiH.
„Upravo je ta Sebišina dala junaka kojim se ponose i jedni i drugi“, rezimirao je jedan novinar veliki skup ljudi s obje strane granice povodom otkrivanja murala kojim se zapravo njeguje sjećanje na jednog hrabrog mladića koji je zajedno sa svojom trojicom braće borio se za slobodnu Hrvatsku onda kada je to bilo najpotrebnije.

Foto: Narod

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.