Srpski glumac Ammar Mešić (32), koji je izgubio posao nakon što je kritizirao Aleksandra Vučića, dao je veliki intervju Gloriji.
Tijekom gostovanja u jednoj TV emisiji voditeljica me pitala što ću raditi sada, nakon što sam izgubio jedini angažman koji sam tada imao, u seriji “Igra sudbine”. Iz mene je samo izašlo: “Idem na bauštelu!” Ubrzo sam shvatio da bi to za mene moglo biti dobro, nazvao sam prijatelja koji živi u Beču i za nekoliko tjedana već sam bio u Austriji”, govori Ammar. Njegovi problemi, prisjeća se, počeli su lanjskog svibnja, kada je zbog niza tragičnih događaja koji su zadesili Srbiju – od pokolja u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar do onog dan poslije u selu Mladenovac – kao glavnog krivca označio predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
“Nakon što sam se oporavio od početnog šoka zbog svega što se dogodilo napisao sam dugačak status na društvenim mrežama. To je jednostavno izašlo iz mene. Pretpostavljao sam da ću dobiti otkaz, a to se, naravno, i dogodilo dva mjeseca kasnije. Scenaristi su odlučili ukinuti moj lik u seriji “Igra sudbine”, iako je Strahinja bio jedan od glavnih likova i igrao sam ga gotovo pet godina. No, takve stvari me u Srbiji ne čude”, kaže Ammar, koji je odrastao u gradiću Prijepolje, koji se nalazi na tromeđi Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije.
“To je mala sredina, multietnički gradić koji njeguje različitosti. Mama Sanela je učiteljica, tata Fuad radi u poreznoj upravi i oboje su mi velika podrška u svemu što radim. Imam i dvojicu mlađe braće, Denija koji je također glumac i Dinu koji u Stuttgartu radi kao konobar. Obojica su nedavno postali očevi, tako da sam ponosan stric”, govori Ammar, koji je još u vrtićkoj dobi počeo glumiti u predstavama, a s nepunih 17 godina otišao je u Niš na Fakultet umjetnosti pa je paralelno završavao srednju školu i slušao predavanja na fakultetu.
Iako je bio zadovoljan sobom, mnogo radio i putovao, u jednom trenutku je osjetio zasićenje, a to je, kaže, dovelo do napadaja panike i anksioznosti.
“Nije mi problem javno govoriti o tome. Sve je počelo od banalnog pitanja – jesam li dobro? Umjesto da odgovorim da jesam, jer sam realno i bio, imao sam sve što mi treba, ja sam uronio u duboke misli. I došao do toga da zapravo nisam dobro, a s tim su počeli ti napadaji panike. Nije to nimalo ugodno ni bezazleno. Spasila me moja prijateljica koja je i sama prošla kroz slično iskustvo, bila je moja osobna terapeutkinja, a koristili su i lijekovi”, iskren je Ammar, koji svojim najvećim uspjehom smatra to što spava mirno jer svaku večer odlazi u krevet – čista obraza.
“Živimo u ludim vremenima i ostati pribran, donekle normalan i psihički zdrav, kakav danas jesam, veliki je uspjeh”, govori Ammar, koji ni za kakav novac ne bi odustao od svojih uvjerenja.
Foto: Hina