Na jednoj  od društvenih mreža nedavno je objavljen apel ljubitelja mačaka koji su upozorili da na dubrovačkom području nestaju mačke ‘kontejnerašice‘. Navodno je viđeno i vozilo BiH registarskih oznaka te dva muškarca koji su postavljali stupice. Zadnji put su viđeni u Župi dubrovačkoj, a kad su ih prolaznici pitali što rade, rekli su da ‘vode mačke u azil‘, piše je Dubrovački vjesnik.

Nekako u isto vrijeme u jednom internetskom oglasniku objavljen je oglasom koji je sam po sebi izazvao izazvao jezu i snažne reakcije među ljubiteljima životinja, ali i onih koji to nisu. U tom oglasu, naime, izvjesni muškarac iz Tuzlanskog kantona Bosne i Hercegovine nudi kupcima mačje meso s detaljnim pojašnjenjem:

– Živimo u vremenu kad je standardno meso (teletina, junetina, govedina svinjetina…) postalo preskupo i ne kupujemo ga baš često, ali zahvaljujući meni, imat ćete svježe mačje meso, kao i razne druge proizvode od tog mesa, a posebno moram da naglasim kako pravim ćevape od tog mesa i nikad više neću pojesti juneće, nakon degustacije ćevapa od mačetine. Meso proizvodim u svojoj kući, uz poštivanje svih higijenskih uslova, kao i to da posjedujem razne certifikate, a neki od njih su HALAL i HACCP. Cijene za meso se kreću od 3 KM/KG do najviše 8 KM /KG, u zavisnosti od toga što kupac traži. Također, vršim otkup mačaka i mačića po čitavoj BiH – stajalo je u oglasu koji je u međuvremenu izbrisan.

Možda je to samo prilično glupa šala, tim prije što je mačka u islamskoj kulturi posebno zaštićena i cijenjena životinja o kojoj je pisao i prorok Muhamed. Stoga ovaj oglas može imati i ružniju konotaciju nego što se na prvi pogled čini. Možda ni na koji način nije povezano s nestankom mačaka na širem dubrovačkom području, ali – u vremenima kad se potrošačima nudi  čak i ‘sintetičko meso iz laboratorija‘ – ljudi se pitaju što im je stvarno na pjatu. Uostalom, za zloupotrebama ne treba daleko tragati. Stariji pamte da je jedna dubrovačka burekdžinica zatvorena jer su inspektori kod vlasnika pronašli meso psa. Do tada  je taj burek u Gružu slovio kao najbolji u Gradu. Dovoljan je to razlog da se zagrcnemo kad pročitamo oglas ili “oglas” o fantastičnim mačjim ćevapima.

Zgroženi komentari na njegov post vjerojatno su doveli do toga da je oglas u međuvremenu izbrisan. Ostalo je neodgovoreno pitanje je li se čovjek – neslano je možda pogrešan termin – šalio ili je stvarno mislio ozbiljno.

U tom smislu su i komentari podijeljeni. Jedni su bijesni i traže istragu, te osuđuju ovakav čin, dok drugi upozoravaju da je možda riječ o sarkazmu zbog skupoće i da je oglas postavljen samo da bi ‘živcirao ljude‘.

Konzumacija mačjeg mesa ipak nije nikakva novotarija. U Italiji se ono često konzumiralo u vrijeme gladi, četrdesetih godina prošlog stoljeća, čega se dobro sjećao i jedan popularni talijanski kuhar, Giuseppe ‘Beppe‘ Bigazzi, koji je zbog preporučenog recepta za mačji gulaš dobio otkaz. U televizijskoj kulinarskoj emisiji se, naime, prisjetio svog rodnog grada i djetinjstva kad su njegovi sugrađani često na meniju imali mačetinu, te zaprepaštenoj voditeljici – koja je navodno imala mačku za kućnog ljubimca – izdiktirao recept za poslasticu koju je ‘i sam jeo i ustvrdio da je mačje meso puno bolje od drugih vrsta mesa‘, uz preporuku trodnevnog mariniranja. U pauzi emisije su ga pokušali nagovoriti da se ispriča gledateljstvu, ali on je to odbio.

Inače, mačje se meso spravlja na razne načine, a ukusom je, kažu, slično piletini. Može se spremiti na gulaš, kao složenac ili dinstano s rižom. Najbolji začin koji se slaže s mačjim mesom je curry, a često se poslužuje i na ražnjićima, ispečeno na roštilju.

Mačje meso na pjatima su voljeli vidjeti i u drugim državama, pa i u najrazvijenijim, primjerice u Švicarskoj, gdje postoji restoran koji nudi pseće i mačje meso. Tako je barem tvrdila švicarska udruga za prava životinja, koja je od svoje Vlade tražila zabranu te prakse. Mačje se meso uvijek cijenilo i u Vijetnamu, dok u Kini jedu određene vrste pasa. Talijani su znali raditi salamu od pulića, mlade magaradi, a naši stari su rekla da je bila jako ukusna.

U Africi stanovništvo jede skakavce, mrave, ose, zrikavce i žohare, a u nas ni konjetina više nije tabu. Divljač se davno udomaćila. U dolini Neretve žabe su specijalitet. No stvar je u tome što ljude šokira konzumacija mesa klasičnih kućnih ljubimaca, jer žabe i divlje svinje, za razliku od pasa i mačaka, to nisu. Dvojben ostaje zec, koji se super spravi na gulaš, ali ga djeca vole imati i kao kućnog ljubimca.

U Indiji ni pod razno ne bi pojeli govedinu ili teletinu. To bi bilo svetogrđe. Nekomu je ljubimac i pijetao, pa ne može niti zamisliti pečenog kopuna s Pometove trpeze koji kao da me gleda i kaže – jeđ me, jeđ me… Švicarski St. Moritz je domaćin velikog konjičkog derbija, ali to ih ne smeta da budu među najvećim potrošačima konjskog mesa. Što je normalno, a što nije teško je reći. Sve je – kako za koga.

Ali kad nas idući put netko ponudi šapicama, logično je da ćemo ga pitati – jel‘ s orasima, ili…., prenosi Slobodna Dalmacija.