Branko Tuđen, bivši glavni urednik Večernjeg lista, bio je na promociji knjige Drage Pilsela ” U što vjerujemo mi koji u Boga Vjerujemo”. Smatra da se deklarirani vjernik i književnik Pilsel neuspješno “petlja s politikom”. Tuđen je također uvjern da je Darko Pavičić bolje novinar od Drage Pilsela. Izvješće prenosimo u cijelosti.

“U četvrtak navečer bio sam na predstavljanju knjige Drage Pilsela privlačnoga naslova U ŠTO VJERUJEMO MI KOJI U BOGA VJERUJEMO. Bilo je 80 posjetitelja, od kojih sam prepoznao bivšeg predsjednika Josipovića i odvjetnika Nobila. Knjiga (320 str.) je u Novinarskom domu prodavana po 16 eura. U ponedjeljak na predstavljanju knjige Željke Godeč o Većeslavu Holjevcu, u predvorju HNK-a, bilo je 150 ljudi.

Prema mojoj evidenciji i dalje je najposjećeniji negdašnji sekretar gradskog komiteta Partije Uzelac, 13. lipnja prošle godine, sa 270 nazočnih, pa bivša premijerka Kosor 6. srpnja također prošle godine za 170 prisutnih, sa gostima sadašnjim predsjednikom Milanovićem i bivšim Mesićem. To je ono kad je Jadranka otvoreno progovorila o svojoj velikoj ljubavi s pokojnim Ćirom Blaževićem. Nisam bio na predstavljanju knjige “Depra” TV-novinara Aleksandar Stankovića, 20. rujna 2023. u Laubi. Tamo je bilo puno ljudi.

Pilsela (1962.) ne poznajem osobno, iako je on u Hrvatskoj od 1989. i kad sam u svibnju prošle godine pokušao sklopiti nekakvo poznanstvo, nazvao me “neupućenom osobom”. Pa sam tako neupućen i znatiželjan u četvrtak otišao na predstavljanje knjige. Pilsel je došao iz Argentine 1989. kao katolički aktivist, publicist i potencijalni književnik, predstavivši se kao dijete ustaše (Pavelićevog “momka”) i unuče gestapovca, a onda se na “rodnoj grudi” svojih predaka (otac mu je inače njemačkog podrijetla rođen u Uroševcu) pretvorio u gorljivog “antifašistu”, istraživača ratnih zločina HV-a poslije Oluje i simboličkoga brata patrijarha SPC Porfirija. “Jedno vrijeme zvao sam se Jovo Pilsel”, naveo je u jednom tekstu. Danas je i kolumnist tjednika Nacionala.

U godinama poslije dolaska Pilsel se pokušao nametnuti svojim stilističkim umijećem, gotovo književničke razine, ali ga nigdje nije bilo kad nam je u Večernjem listu 1994. trebao novinar za religijska pitanja i doveli smo talentiranog Darka Pavičića iz Vjesnika. Transfer nije bio lagan, ali se dogodio. Karlo Rosandić je obavio posao, kao i u slučaju felixa Puntarića. Pavičić je danas novinar broj jedan u Hrvatskoj za religijska pitanja, a Puntarić i dalje najbolji dnevni karikaturist. Pilsel je imao uspjeha s knjigom “Argentinski roman”, no njega je više privlačila politika, ona je zapravo ono glavno što ga zanima i to najviša. Tu nije imao uspjeha. Ponašao se avangardno i težio nedohvatljivom isticanju. Politika nije za “pravedne i svete ljude” kako je u svojoj fikciji mislio i misli o sebi. Dospio je na kratko čak i do Ureda bivšeg predsjednika Josipovića.

Pilsel nije živio u Hrvatskoj u doba samoupravnog socijalizma (ne znači da bi mu bilo loše), on nije, kao novinar, prošao traumatično razdoblje raspada Jugoslavije krajem osamdesetih. Njemu je promaknula antibirokratska revolucije, “mitinzi istine”, 8. sjednica CK Srbije, Gazimestan, Šuvarov neuspjeli “popu pop, a bobu bob”, kao i “naučni skup” o Jasenovcu u srpskoj akademiji 28. studenog 1988. Na tim pitanjima se uz ostalo Jugoslavija raspala. Tko zna zašto, Pilsel se na početku devedesetih nije uhvatio u kolo s ni jednom tadašnjom strankom bilo hrvatske, srpske ili jugoslavenske provinijencije. Možda zato što ni u jednoj ne bi odmah bio predsjednik! Nije ušao ni u pobjednički vlak i onda je sjeo u alternativni. Radikalan, kao i njegov otac, ali s druge strane barikade. Danas on prodaje ovakve teze: Tuđman je sramna epizoda u povijesti Hrvata. Dovoljno mi je poniženje što moram letjeti s aerodroma njegova imena; Kustić je na drugoj stranici Glasa Koncila u prvom broju nakon Oluje objavio najsramniju stranicu katoličkog novinarstva: “Neviđena humanost ratovanja.” Preklinjao sam ga: Kustić me gledao i rekao: “Dobro su prošli.” Iz Beograda Pilsel poručuje: Hrvati prestanite lagati o Stepincu…

U četvrtak navečer Pilsel je djelovao pomirljivo, ali politiku nije zaboravio. Spomenuo je i Vučića i patrijarha Porfirija i pitao jednu od promotorica knjige, predstavnicu pravoslavnih iz Beograda Jelenu Jorgačević Kisić koji postotak vjernika izvan Beograda odlazi na liturgije: oko pet posto. Knjiga “U što vjerujemo mi koji u boga vjerujemo” nije neko Pilselovo izvorno djelo nego zbornik tekstova 37 vjernika intelektualaca, posebno napisanih za ovu knjigu, katoličke, pravoslavne, evangelističke i židovske vjeroispovijesti. Promotori su osim beogradske novinarke Jelene Jorgačević Kisić, bili Fatima Avdibegović, Jasminka Domaš, Petar Kuzmič i Ana Raffai.

Knjiga završava Pilselovim “dijalogom” s Isusom u kojem navodi neke od glavnih pitanja s kojima se susreće suvremena crkva i vjernici. Na pitanje kada jedinstveni kršćanski datum Uskrsa Isus je citirao švicarskog kardinala: Neće biti lako, ali vrijedi za to raditi. Ne čini se baš originalno”, ističe Tuđen.

Na slici: Drago Pilsel i Ivo Josipović

Foto: Hina