Nakon što je jučer održana peta sjednica Komisije za imena ulica, trgova i spomenike, još je samo potvrda splitskog Gradskog vijeća potrebna da bi se na zgradi Banovine postavila spomen ploča Saški Gešovskom, ročniku JNA koji je poginuo za vrijeme prosvjeda 1991. godine pred Banovinom. Više nego izvjesno je da će odluka dobiti dobiti potvrdu Gradskog vijeća budući da protivnici postavljanja spomen ploče nemaju većinu u vijeću.

Postavljanje ploče inicirao je Marko Gaj iz Splita koji je uputio zahtjev gradskoj Komisiji. Nakon što je Konzervatorski odjel dao suglasnost 11. ožujka 2024. godine, Komisija je raspravljala o prijedlogu na svojoj 5. sjednici održanoj 22. listopada 2024. godine. Iako je ova inicijativa izazvala polemike u splitskoj javnosti, Komisija je na kraju odlučila u korist postavljanja spomen ploče, javlja Slobodna Dalmacija.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: EKSKLUZIVNO: VELIKI DOSJE O TRAGIČNOJ SMRTI DOKTORA ANTE ĆORUŠIĆA: Što se zapravo dogodilo?

U posjedu smo zapisnika Komisije koja je odlučivala o prijedlogu postavljanja spomen ploče Saški Gešovskom.

Odluka je donesena većinom glasova – osam članova Komisije glasalo je za prijedlog, među kojima su: Damir Barbir, Maja Čović, Ante Krstulović, Duje Jakovčević, Snježana Šago, Ante Alujević, Anita Birimiša i Srđan Marinić.

Četiri člana Komisije bilo je protiv među kojima su: Marijan Čelan, Lidija Bekavac, Ivan Ugrin, i Marica Vidović. Na jučerašnjoj sjednici su bili odsutni članovi komisije Damir Šarac, Andro Krstulović Opara i Josip Markotić. 

Na spomen ploči će, na latinici i ćirilici, stajati natpis: Saško Gešovski, Kavadarci, 31. 10. 1971 – Split, 6. 5. 1991., nesretno stradao 6. svibnja 1991. godine.

Zgog takve odluke Torcida je žestoko napala gradonačelnika Ivicu Puljka i dogradonačelnika Bojana Ivoševića.

“Gradonačelniče, dogradonačelniče i svi ostali klošari skriveni iza raznih vijeća, odbora i inicijativa, imamo poruku za vas!

Nikada, ali baš nikada, nećemo vam dozvoliti da blatite i cipelarite hrvatske branitelje, njihove obitelji i sve druge Splićane i Hrvate ni da javni prostor koristite za pokušaje odvratnog skupljanja političkih bodova i to na način da obezvrjeđujete vrijednosti i žrtve Domovinskog rata postavljanjem spomenika ročnicima neprijateljske i zločinačke vojske. Takvim pokušajima, kao ni ćirilici, u Splitu nema mjesta! I, vjerujte nam na riječ, ovo vam može ostat samo na pokušaju”, ističe Torcida.

Ivan Ugrin, član Komisije koji je glasao protiv podizanja spomenika, napisao je poduži tekst o prijeporima oko postavljanja spomenika poginulom vojniku bivše JNA. Njegovu objavu na Facebooku prenosimo u cijelosti.

“Ova dolje potpisana ekipa, na Petoj sjednici Komisije za imena ulica, trgova i za spomenike u Splitu, održanoj u utorak 22. listopada 2024., usvojila je prijedlog da se odobri Gradskom vijeću postavljanje na zgradi Banovine spomen ploča Sašku Gešovskom na latinici i ćirilici (!)

Saša Gešovski bio je mladi ročnik JNA koji je stradao kao žrtva velikosrpske agresije na Hrvatsku, koja je započela u ljeto 1990. balvan revolucijom u brojnim srpskim selima Dalmatinske zagore, preko Krvavog Uskrsa 1991. kad je na Plitvicama pala prva hrvatska žrtva, Josip Jović, pripadnik Jedinice za posebne namjene MUP-a, do okupacije većinski hrvatskog sela Kijevo u okolici Knina, gdje je koncem travnja 1991. zločinačka JNA tenkovima i transporterima držala u okruženju domicilno stanovništvo.

U znak potpore Hrvatima u Kijevu na ulice grada pod Marjanom izašli su škverani i ini stanovnici Splita i Dalmacije, njih više desetaka tisuća, koji su od velikosrpske JNA tražili deblokadu Kijeva i prestanak provođenja agresorskih osvajačkih srpskih politika kojima je bio cilj na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica, ostvariti Veliku Srbiju i to na najvećem dijelu hrvatskog teritorija.

Dan uoči Sudamje, fešte splitskog patrona, 6. svibnja 1991., dogodio se veliki prosvjed pred Banovinom, u kojoj je tada bila Komanda Vojnopomorske oblasti, gdje su hrvatski građani zahtijevali od JNA da napusti Hrvatsku i ne sudjeluje više u okupaciji naše zemlje, tim više jer su upravo bile u jeku pripreme za Referendum o samostalnosti Hrvatske koji je održan 19. svibnja 1991., a na njemu su birači glasovali o neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije. Čak 93,24 posto izašlih na referendum – a glasovalo je ukupno 3.051.881 birača – odlučilo se za Nezavisnu Hrvatsku. Nažalost, to nije nimalo utjecalo na Srbe u Hrvatskoj koji su teledirigirani Slobodanom Miloševićem i srpskim vodstvom samo još više ustrajali u pobuni, te su uz svesrednu vojnu i svaku drugu podršku JNA i uz pomoć saveznog sekretara za vanjske poslove, Bude Lončara i inih naših veleizdajnika – koji se založio u UN-u za embargo na oružje Hrvatima – krenuli u osvajanje dijelova Lijepe naše, krvave zločine i ubojstva te protjerivanje našeg življa.

Prosvjed ispred splitske Banovine, 6. svibnja 1991., povijesni je događaj i prvi pravi organizirani čin otpora protiv JNA i četničke ideologije s kojom smo se borili tijekom zajedničke države, prve i druge Jugoslavije, koje su u stvari bile pravni okvir za Veliku Srbiju.

No, među srpskim oficirima u zgradi Banovine bio je i zloglasni KOS-ov obavještajac Ljubiša Beara, inače pukovnik koji je kasnije postao načelnik sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Planetarno je poznat kao strateg genocida u Srebrenici, te je na Sudu u Haagu osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Beara je znao da je istovremeno s druge strane Marjana časni oficir, viceadmiral Dragoljub Bocinov, koji je tada bio načelnik Mornaričkog školskog centra i zapovjednik ratne luke Lora. Bocinova je General-štab JNA iz Beograda ovlastio da u slučaju eskalacije sukoba s Hrvatima provede plan o razaranju Splita. “Postojao je plan vatre mješovite minobacačke baterije dometa šest kilometara. Na tom planu bili su označeni svi ciljevi”, govorio je kasnije Bocinov. “MUP je bio cilj broj jedan i do njega bivša Komanda garnizona. Cilj broj dva je bio Radio Split, broj tri Pošta, broj četiri Skupština općine itd.” Zbog bojkota plana Bocinov je bio uhićen i osuđen na Vojnom sudu u Beogradu na 18 mjeseci zatvora, ali je uspio pobjeći uz pomoć makedonske tajne službe. Poslije je postao ministar obrane Makedonije. Umro je 2003. godine.

Zločinački um navedenog bosanskog Srbina Beare, bio je taj koji je donio odluku da se na prosvjednike ispred Banovine uputi vojni transporter u kojem su bila dvojica makedonskih ročnika, a još su dvojicu mladih vojnika, također Makedonaca, gurnuli da izađu iz zgrade pred masu i svojom pojavom, naoružani, izazvali su revolt okupljenih. Fotografija prosvjednika koji se penje na transporter te uništava mitraljez kojim su ročnici prijetili okupljenima postala je simbol otpora nenaoružanog hrvatskog naroda vojnoj sili JNA.

No, u toj gužvi i komešanju koje je nastupilo na jugoistočnoj strani zgrade Banovine, odjeknuli su pucnji od kojih je preminuo Saša Gešovski. Sam je Bocinov to komentirao kao Bearinu namjeru da kod njega proizvede revolt, jer je smrtno stradao makedonski mladić, a viceadmiral je u jednom intervju ovako govorio: “Meni je bilo jasno, poslije amputacije Slovenije, da Jugoslavije više nema i ja bih bio glup oficir, slijep pored očiju, kad bih otvarao vatru po Splitu. Kako da ja pucam na svoje, na svoj narod?! Kome bih ja sutra mogao pogledati u oči?!”.

Makedonski časnik u to se vrijeme često sastajao sa splitskim dogradonačelnikom dr. sc. Marinom Mihanovićem, koji je za Slobodnu Dalmaciju 7. veljače 2019., prema staroj rimskoj pravnoj mudrosti: Audiatur et altera pars – Neka se čuje i druga strana, opisao tijek prosvjeda ispred Banovine, te iznio svoje viđenje događanja “uvjeren da javnost također želi pročitati jedno drugo svjedočenje od sudionika i svjedoka u tim događajima.”

“U vrijeme prosvjeda oko zgrade Banovine bio sam potpredsjednik Skupštine općine Split, zapovjednik Stožera Civilne zaštite, unutar koje se nalazila nenaoružana Narodna zaštita do kraja 1991. godine, te član Kriznog stožera. Toga 6. svibnja, od 9 sati ujutro pa do otprilike 17 sati poslijepodne, nalazio sam se prema rasporedu na terasi sjeverno od zgrade, ispod koje su drvena vrata za ulaz u prizemlje. Ispred tih vrata stalno je bio parkiran oklopni transporter JNA. Zapravo bio sam posrednik između gradonačelnika dr. Onesina Cvitana i gosp. Jure Šundova koji su riskantno i mučno pregovarali s jugogeneralima, i tisućama građana pred zgradom, ogorčenih zbog stanja oko blokade Kijeva.

Povremeno su se čuli pucnji iz pištolja koji su mogli pogoditi nas na terasi jer smo bili izloženi. Za sve to vrijeme, nitko od nas nije čuo rafalno pucanje. Pred vratima ispod terase iznenada su se pojavila dvojica vojnika, komešali su se i potom vratili u prizemnu prostoriju. Među nama na terasi pronio se glas da je jedan vojnik ubijen. Nisam vidio nikakvo sanitetsko vozilo. Bilo je to iza podne. S terase sam neprekidno održavao dobru komunikaciju da bih smirio prosvjednike, a to je činila i naša policija krajnjim naporom. Bio je to za mene najteži sat iz povijesti u 20-godišnjoj profesorskoj karijeri.

Prema dogovoru s mojim suradnicima, odlučio sam ući u zgradu i vidjeti što se dogodilo. U prizemlju na podu u sjeverozapadnom dijelu ležao je mrtav vojnik. Njegovi su ga drugovi preokrenuli na bok, otirali krv s poda, polegli na leđa i prekrili vojničkim šatorskim krilom. Na moje pitanje, odgovorili su da je Makedonac, da se zove Saša Gešovski. Rekli su mi da je ranjen još jedan vojnik. Tik do prozora, na katovima s pogledom na prostor ispred zgrade, na podu, ležali su blijedi i prestrašeni mladi vojnici, s oružjem naslonjenim na vreće i uperenim prema prosvjednicima…

Nakon prosvjeda gosp. Šundov i ja sastavili smo brzojav za predsjednika Franju Tuđmana i obavijestili ga o događajima. Predvečer u mojoj kancelariji u Općini zvao me Predsjednik i naložio da od svih stranaka u Međustranačkom vijeću sastavim izaslanstvo i da hitno otputujemo u Skoplje u misiju dobre volje. “Vi, gospodine Mihanoviću, vodite izaslanstvo. Ponašajte se odgovorno”, poručio mi je Predsjednik…

Primio me gradonačelnik Skoplja L. Crvenkovski koji je pozorno slušao o pogibiji Saše Gešovskog. Šutio je. Ostao je neko vrijeme zamišljen. Zanimala ga je situacija u Hrvatskoj. Bio je na hrvatskoj strani želeći nam slobodu i demokraciju. ‘Mi još ne smijemo dati javnu potporu Hrvatskoj’, kazao mi je. S obzirom na odnose s Beogradom strahovao je za budućnost. ‘Mi smo miroljubivi, ne želimo rat, ali u ideji velike Srbije nema mjesta za Makedoniju. Mi smo za Beograd samo južna Srbija. Naša je zadaća dovesti Europu na Balkan, a ne Balkan u Europu’, govorio je Crvenkovski. Složio se sa mnom u političkoj ocjeni tadašnje JNA. Rekao sam da ona više nije narodna, nego velikosrpska, nije revolucionarna, nego foteljaška, pa ni antifašistička, nego okupatorska.

Upoznao sam ga i s činjenicom da je JNA odbila stvaranje zajedničkog povjerenstva za istragu o smrti Saše Gešovskog, za obdukciju, balistiku i ostale dokaze, kao i mogućnost ispitivanja tadašnjih čelnika općine Split. Gosp. Crvenkovski je s obitelji pokojnog Saše Gešovskog dogovorio moj posjet. Pristali su primiti me. Odveo me tajno privatnim vozilom. Obitelj Gešovski je živjela u Kavadarcima, u Ilindenskoj ulici br. 117. Primio me otac… Razgovarali smo o njegovoj obiteljskoj tragediji, koja je posebice pogodila njegovu ženu. Govorio je o planovima njegova sina kad se vrati iz vojske, o tome kako je bio odličan košarkaš, omiljen i popularan kod mladeži u cijeloj Makedoniji. Na tisuće mladih ljudi došlo mu je na sprovod…

Analizirajući razvoj događaja koji su doveli do osamostaljivanja Makedonije kao suverene države, smrt Saše Gešovskog, bez obzira na to što je poginuo u odori JNA, koja je odgovorna za njegovu smrt, a ne hrvatska strana, u trenutku kad je makedonski narod tražio načina kako se izvući bez rata iz velikosrpskih kliješta, bila je zapravo prva žrtva za samostalnu Makedoniju.

Takav stav su zauzimali i makedonski diplomati s kojima sam se rado družio tijekom svoje diplomatske karijere. Kad je propala jugoslavenska komunistička država, konačno su stvoreni uvjeti za trajnu suradnju i prijateljstvo na svim područjima između Hrvatske i Makedonije”, zaključio je bivši splitski političar svoje sjećanje na prosvjed ispred Banovine, a u međuvremenu je preminuo 2022. godine.

Odluku o postavljanju spomen ploče Gešovskom Komisija za imena ulica, trgova i za spomenike je zapravo donijela još lani, na svojoj Trećoj sjednici, i tada je jednoglasno odbijen natpis koji se trebao naći na ploči, a kojeg je predložio splitski ljevičarski aktivist Marko Gaj: ”Saško Gešovski, nevina žrtva prosvjeda održanih 6. 5. 1991.” Kao takav natpis je predstavljao čistu manipulaciju jer je sugerirao kao da su prosvjednici krivi za Makedončevu smrt. Na toj sjednici je bila nazočna i predstavnica makedonske manjine u gradu Splitu te je zaključeno kako Sašku, mladoj žrtvi velikosrpske agresije treba dati spomen u obližnjem parku zapadno od Banovine i to na jedan simboličan način, a na jugoistočno pročelje zgrade Gradske uprave treba istaknuti ploču koja bi bila spomen na povijesni prosvjed.

Uoči netom održane Pete sjednice Komisije, stigao je opet Gajev prijedlog rješenja: “Saško Gešovski, Kavadarci, 31. 10. 1971. – Split, 6. 5. 1991. Nesretno stradao 6. svibnja 1991. godine.” I to s natpisom koji bi bio na latinici i ćirilici. Nas četvero nazočnih članova Komisije koji nismo dio Centraške proljev-ičarske Pupoljkove klike, pokušali smo ih argumentirano upozoriti da namjeravaju glasovati za nezakoniti prijedlog, jer ne mogu se u Gradu Splitu isticati bilo kakvi natpisi na ćirilici, pa ni na makedonskoj, to vrijedi samo za one sredine u kojima nacionalna manjina koja se služi ćirilićnim pismom ima više od 30 posto pripadnika u nekoj sredini. U Splitu, čast svim manjinama, takvih zajednica nema u tolikom broju. Pokušavao sam s više intervencija podsjetiti Knojevce iz Centra, koji su cijelo vrijeme rasprave uglavnom kao nojevi držali glavu u pijesku, kako je Komisija lani već odlučila da spomen ploča Gešovskom ide u park, ukazao sam im na činjenicu da je svim članovima Komisije stiglo Reagiranje Koordinacije braniteljskih udruga grada Splita na inicijativu postavljanja spomen-ploče Sašku Gešovskom te promemorija s dodatnim obrazloženjem u kojoj se na kraju predlaže ovaj natpis na spomen ploči na zgradi Banovine: “Ovdje su 6. svibnja 1991. godine hrabri radnici splitskog škvera i građani Splita ustali u obranu hrvatskog sela Kijevo i suprotstavili se agresiji Jugoslavenske narodne armije. Njihova hrabrost i odlučnost postali su temelj stvaranja Hrvatske vojske i simbol otpora velikosrpskoj agresiji. U znak sjećanja na taj veliki dan ponosa i prkosa. Građani Splita, 6. svibnja 2025.”

Međutim, partijska poslušnost jača je od zdrave pameti, da ne govorim domoljubnog ponosa, a prkosili su jedino povijesnim činjenicama. Odbili su kao većina uvrstiti netom navedeni prijedlog Koordinacije braniteljskih udruga grada Splita na dnevni red i da Komisija najprije o njemu glasuje. Kad su unatoč svim argumentima kojima smo im sat i po vremena pokušavali objasniti da donose protuzakonitu odluku kojom će samo izazvati dodatan bijes stanovnika Splita i šire, drugarice i drugovi iz Centra ipak odlučili podići svoje ruke za neprimjerenu ćirilićnu spomen ploču mladom makedonskom ročniku kojeg je prema svim indicijama ubila JNA, onda smo gospođe Marica Vidović i Lidija Bekavac, ujedno i gradska vijećnica kao što je i njen mlađahni kolega vijećnik Marijan Čelan, te moja malenkost, Ivan Ugrin, ustali i napustili sjednicu Komisije za imena ulica, trgova i za spomenike u Splitu. Na sjednici se nisu pojavili niti su izostanak opravdali tri člana: Damir Šarac, Andro Krstulović Opara i Joško Markotić. Centraši: Srđan Marinić, Maja Čović, Ante Krstulović, Duje Jakovčević, Snježana Šago, Ante Alujević, Anita Birimiša i Damir Barbir, ostat će zapisano, ostali su 22. listopada 2024. sami sa svojim obrazima i savješću da dižu ruke u zrak u maloj sali za sastanke u splitskoj Banovini…

Što nam sljedeće pripremaju narikače i narikači iz Centra, možda spomen ploču Ljubiši Beari, srpskom Josefu Mengeli – naravno na latinici i na ćirilici – koji je razradio plan provedbe genocida u Srebrenici. Prema presudi iz Haaga, “Bearina je namjera bila uništiti narodnu skupinu ubijanjem svih njenih članova u njegovom dosegu, te je, bez ikakve sumnje, imao genocidnu namjeru”. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubojstvo i progon te osuđen na doživotnu kaznu u zatvoru gdje je i skončao prije sedam godina. Ne bi me čudilo da Pupoljak i njegovi sljedbenici donesu odluku da se obilježi i Bearino dejstvovanje u Banovini. Sram ih bilo”.

P.S. Naknadno sam saznao kako su Centraši donijeli još nekoliko “jednoglasnih” odluka u nastavku sjednice. Tako je zahvaljujući jednoj dami među njima Komisija odlučila da se neke buduće nove ulice u Splitu nazovu po značajnim ženama iz povijesti našega grada. Među inim su izglasali, da se među desetak Splićanki koje po njima zaslužuju neku splitsku ulicu, nađe i jedna partizanka, Anka Berus. Berus je posebno bila znana po brutalnosti i likvidacijama hrvatskih domoljuba nakon Drugog svjetskog rata a poznata je i što je zatvorila svog vlastitog brata hrvatskog domoljuba i katoličkog intelektualca Lava Znidarčića! Ovi Pupoljkovi žive od jugonostalgije. Susreo sam ga kad smo napuštali ovu sjednicu, a on se kao nešto čudom čudio. Rekao sam mu da je kameleon, kad mu je to koristilo prije tridesetak godina je pjevao ustaške pjesme, a sad skuplja partizanske glasove za izbore što su potvrdili s Ankom partizankom., napisao je Ivan Ugrin.

Foto: Hina