Svakog 5. prosinca kada se obilježava Dan obrane grada Osijeka u 9 sati i 5 minuta zvone zvona na svim osječkim crkvama u spomen na poginule u šumi Rosinjača.

Njih 16 hrvatskih branitelja tog 5. prosinca 1991. kada je bio najkritičniji dan u obrani Osijeka od velikosrpske agresije, borilo se do kraja. Nisu se povlačili, pružali su otpor višestruko brojnijem neprijatelju na južnim prilazima gradu.

Posljednji kontakt s njima bio je tog dana u 9.05 sati. Zvona zvone za njih kao i za sve poginule branitelje. Bio je to jedan od najtežih dana u obrani Osijeka, bojišnica je bila duga 50 kilometara, a grad je bio napadnut iz više smjerova. Iz pravca okupiranog Sarvaša prema Nemetinu agresor je išao s oklopno-mehaniziranim snagama.

Hrvatski branitelji su se na tom pravcu morali najprije povući na drugu crtu, ali su nakon uvođenja pričuvne postrojbe razbili neprijateljske snage i vratili izgubljene položaje. U popodnevnim satima pojačan je i pješački napad iz pravca Klise, ali je odbijen.

Napad s juga išao je kroz šumu Rosinjača gdje je bila skupina malobrojnih branitelja. Tamo se dogodila jedna od najherojskijih i najtragičnijih epizoda Domovinskog rata.

Povjesničari danas pretpostavljaju kako je JNA imala dva oklopno – mehanizirana voda i da je u Rosinjaču uputila sedamdesetak pripadnika, potpomognutih pripadnicima četničkih jedinica Šešeljevih „Belih orlova“.

Junački otpor branitelja trajao je satima. Zato što nisu pristali na povlačenje nego su se borili do kraja, omogućili su obrani Osijeka da dobije na vremenu i dovede nove snage na taj pravac obrane grada. Time je zapravo spriječeno daljnje napredovanje agresora prema gradu.

Bio je to i zadnji pokušaj bivše JNA i pridruženih im velikosrpskih snaga da zauzmu grad. Nakon 5. prosinca neprijatelj je vjerojatno shvatio kako ništa više ne može napraviti. Osijek je ostao – nepokoreni grad.

No, što je takav ostao zaslužni su brojni branitelji tog grada, a posebno mjesto pripada njima, iz šume Rosinjača. Tjedan dana kasnije, preko zamrznutih oranica i uz nadljudske napore bojna „Frankopan“ izvukla je tijela poginulih vojnika. Najstarijem od njih šesnaest bilo je 44 godine, a najmlađi je bio učenik četvrtog razreda Trgovačke škole u Osijeku s tek navršenih 18 godina, Davor Milas.

Davor je sa svojim razredom trebao otići u Slovačku, međutim, ostao je, nije htio ići. Čim je u lipnju završio 3. razred srednje škole, prijavio se u Civilnu zaštitu. Išao je svakodnevno na dežurstva u zgradu Mjesnog odbora. Istovremeno je tražio da ide na vojnu obuku, i to je tajio od svojih roditelja Marije i Vladimira.

Međutim, nakon što je 17. rujna napunio 18 godina, već se 1. listopada prijavio u Zbor narodne garde i odmah je krenuo na položaje. Njegova majka je znala da je bio u Civilnoj zaštiti, a njoj je rekao da je postao vojnik kada se s posla vratila kući.

„Stao je ispred mene s osmjehom na usnama i rekao ‘Vidi mama, tvoj mladi zenga’ i dignuo je ruke u zrak“, poslije je ispričala. Rekla mu je: „Sine, pa zašto? Bio si u Civilnoj zaštiti, mogao si i dalje dežurati tamo“. Ali njemu to nije bilo dovoljno.

„On je čistog srca i s ljubavlju išao braniti svoju domovinu. Volio je Hrvatsku i ponosna sam na to što sam ga odgojila tako da voli svoju domovinu, ali žalosna sam što se to tako za njega završilo“, rekla je svojedobno njegova majka Marija.

Ispričala je i što se događalo tog 5. prosinca. Nakon što ga je rano ujutro probudila, spremio se uzeo ruksak pružio joj obraz i ona ga je poljubila. Otišao je prema Tenju, prigradskom osječkom naselju, na položaje zajedno s još 50-tak suboraca iz osječke 106. brigade.

Jako je gruvalo, rekla je, jer je neprijatelj granatama zasipao položaje osječkih branitelja. Bila je nemirna. Oko 10 sati ju je uhvatio jedan strašan osjećaj. Kaže da je potom začula jedan izolirani pucanj. Potrčala je do prozora, otvorila ga i gledala prema Tenju.

„Sada znam, slutim, da je to bio trenutak kada su ubili mog sina. Bilo je 10.05 sati“, rekla je tiho Davorova majka. I onda je prošao dan, noć, stiglo je i jutro sljedećeg dana, a njen sin se nije vratio.

Otišla je u zapovjedništvo i pitala gdje joj je sin. Padao je snijeg. Oni su joj rekli kako postoji mogućnost da je možda zarobljen, da su se izvukli negdje i sakrili, ali da ne znaju konkretno ništa. Osam dana je tako bila u neizvjesnosti.

Tek kasnije joj je postalo jasno da su zapravo znali, ali nisu joj imali snage reći jer su na novosadskoj televiziji odmah objavili da je bilo hrvatskih žrtava kod Tenja. U noći s 12. na 13. prosinca su ih uspjeli izvući i prenijeli su ih na osječku patologiju.

„Kada su mi na vrata došli njegovi prijatelji vojnici i neki zapovjednik, srce mi je stalo. Došao je i neki doktor da mi da injekciju za smirenje, ali ja ju nisam htjela i rekla sam ‘ako je on poginuo, onda neka umrem i ja, ako ne mogu izdržati’“, priča gospođa Marija. Govori i kako ga nisu vidjeli poslije, nisu im dali.

Davor je pokopan na Aninom groblju u Osijeku. Škola koju je pohađao danas nosi ime „Trgovačka i komercijalna škola Davor Milas“. Učenici te škole predvođeni svojim profesorima i ove su godine na njegov rođendan, 17. rujna, kada je i Dan škole, položili vijence i zapalili svijeće na njegovu grobu.

Njegova razrednica se svojedobno s tugom i suzama u očima prisjetila trenutka kada su u izmještenoj školi u Slovačkoj saznali za njegovu pogibiju. I on je trebao biti s njima, ali „i u tako ranoj mladosti znao je donijeti hrabru i nesebičnu odluku kojom je ljubav za svoj narod znao staviti ispred vlastite sigurnosti“ jer – nema veće ljubavi od one kada netko život svoj položi za prijatelje svoje.

Na ulazu u školu stoji kopija odlikovanja Reda Nikole Šubića Zrinskog koja je 2014. uručena njegovim roditeljima. „Kada ulazite u Školu sjetite se da trebate živjeti za svoje snove jer Davorov san je bila sloboda u kojoj se naši snovi mogu mirno ostvarivati“, poruka je učenicima te škole.

Osječki nadvožnjak prema Tenji, u spomen na herojstvo i žrtve pripadnika 106. brigade, dobio je ime Rosinjača ’91.

Isti taj dan kada se dogodila tragedija u šumi Rosinjači pao je i Antunovac nakon cjelodnevnog napada velikosrpskih snaga topništvom, tenkovima i pješaštvom. Neprijatelj je napao iz pravca Tenje i pustare Orlovnjak. Branitelji nisu imali dovoljno protuoklopnih sredstava da se suprotstave pa su se morali povući.

Tada je utvrđena nova crta obrane Osijeka koje se nije mijenjala do kraja rata. Svi hrvatski žitelji iz tog prigradskog naselja bili su prognani i vratili su se tek nakon dovršetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

I ove godine im je, paljenjem svijeća i molitvom pred spomenikom ispred Mjesnog odbora Sveti Rok u ulici Andrije Hebranga u Osijeku, podignutom u počast hrvatskim braniteljima poginulim 5. prosinca 1991. u šumi Rosinjača, iskazana počast.

Bio je to dio sjećanja na najteže dane obrane Osijeka prije 33 godine kada je grad bio izložen neprijateljskim napadima čiji je cilj bio potpuno okruženje, poput Vukovara.

Grad je obranjen, rečeno je tom prigodom, a najveću žrtvu ponijeli su branitelji kojih je 16 poginulo u borbama na prostoru Rosinjače, odnosno, tog dana je u Osijeku živote izgubilo čak 28 branitelja i 4 civila dok se jedna osoba smatra nestalom, Među njima je i maturant Davor Milas.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.