Povjesničar Ante Nazor, ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, govorio o tome kako hrvatski mediji pišu o Domovinskom ratu i zašto uporno ponavljaju da je politika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovin bila promašen i katastrofalna. Osvrno se i na pisanje srpskih medija koji često plasiraju laži kako bi ocrnili Hrvatsku.

Kako hrvatski mediji pišu o Domovinskom ratu – objektivno ili pristrano?

Ne znam što bih rekao o tome, a da nije već rečeno. Mediji su važni kao sredstvo informiranja, a objektivnost informacija ovisi o profesionalnosti, znanju, odgovornosti i poštenju onih koji rade u njima, odnosno za njih. Mediji općenito, pa tako i oni u Hrvatskoj, ne mogu biti izvor za zaključke o nekim procesima i događajima iz povijesti, jer novinari uglavnom nemaju vremena za temeljito istraživanje pojedinih povijesnih procesa, pa čak ni pojedinih događaja, koji zahtijevaju višegodišnje istraživanje. Naravno, tu ne mislim na novinare koji se dugi niz godina bave određenom problematikom i koji o toj problematici pišu ili govore na temelju relevantnih i cjelovito pročitanih izvora. No, primjetno je da postoje i oni koji medije koriste radi namjernog dezinformiranja javnosti, tako da mogu ponoviti opće poznatu činjenicu da su kroz medije u javni prostor plasirane brojne neistine o važnim događajima i osobama iz Domovinskog rata s ciljem zamagljivanja činjenica iz toga razdoblja, primjerice radi relativiziranja odgovornosti srpske strane za rat, radi kompromitacije hrvatske vlasti i politike te razbijanja nacionalnog zajedništva. Neke od takvih dezinformacija i dalje se ponavljaju u medijskom prostoru. To se posebice odnosi na prikaz hrvatske politike prema BiH te uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH. Stoga oni koji govore o „katastrofalnoj hrvatskoj politici prema BiH“ trebaju objasniti kakva bi alternativa bila politici pomoći Hrvatima u BiH u obrani od velikosrpske agresije, a potom i od napada višestruko brojnijih muslimanskih snaga? Mogli bi, primjerice, za početak prokomentirati moguće šanse za uspostavu iskrenog savezništva između HVO-a i Armije RBiH na mostarskom bojištu, s obzirom na izjavu generala Arifa Pašalića zapovjednika 4. korpusa Armije RBiH nadležnog za to područje da „nema hrvatskog naroda u BiH“ (Danas, veljača 1994., str. 10). Nažalost, on nije bio jedini muslimanski dužnosnik koji je tada tako govorio.

Tvrdite da u medijima prikaz hrvatske politike prema BiH u 1990-im nije objektivan?

Da, uglavnom nije. Pretpostavljam da su srpska politika i njeni ratni ciljevi u BiH poznati većini povjesničara, uostalom sažeti su u šest točaka navedenih u „Odluci ‘Narodne skupštine Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini’ od 12. 5. 1992. o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH“ (Službeni glasnik Republike Srpske, br. 22, 26. 11. 1993.). Međutim, nisam primijetio da su oni koji isključivo kritiziraju „Tuđmanovu politiku prema BiH“ analizirali Izetbegovićevu politiku i ciljeve muslimanske politike u BiH? Niti su cjelovito pregledali transkripte iz ureda predsjednika RH, nego svoje zaključke temelje na selektivnim i manipulativnim izjavama u medijima, primjerice na Mesićevim izjavama koje su, barem u njegovoj glavnoj tezi o Tuđmanovoj politici prema BiH, u koliziji s onim što je govorio i čuo na sjednicama čije sam transkripte pročitao. Jedan od njih, transkript sa sjednice VONS-a od 11. svibnja 1993., pokazuje kakva je bila Tuđmanova politika prema BiH i kakvo je bilo Mesićevo stvarno mišljenje o Muslimanima. Podatak da su kritičari Tuđmanove politike u svojim izjavama, pa čak i u objavljenim knjigama (kao npr. „Feralovci“) propustili navesti taj transkript, pokazuje koliko je prikaz hrvatske politike prema BiH u ratnim 1990-im u dijelu medija objektivan.

I nedavno je jedan kolega u jednim dnevnim novinama komentirao razdoblje od početka Domovinskog rata do smrti predsjednika Tuđmana na način da je iznosio teze iz medija samo onih autora koji o tome razdoblju i Tuđmanovoj politici prema BiH pišu negativno, a koji ili nisu imali uvid u relevantne izvore ili su ih ignorirali. Zanimljivo je kako nije pročitao/citirao ni jedan članak koji pozitivno govori o tome što ovi prikazuju negativno.

On će reći da je vaš pristup toj problematici jednostran?

S obzirom na navedeno ponovit ću zaključke američkog vojnog povjesničara Charlesa R. Shradera da su “ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na području središnje Bosne temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa”; da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, “bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati”; da “svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni“; te da je “ICTY pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana”, jer je “zapravo bilo sasvim obratno” (Charles R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Zagreb, 2004., str. 9). I ovi zaključci pokazuju da oružani sukob između Bošnjaka-muslimana i Hrvata u dijelu BiH nije moguće objektivno i cjelovito prikazati ako se povijest piše samo na temelju čitanja selektivno nametnutih članaka u novinama ili ograničava na sudske presude, u kojima povijesni procesi, pa ni pojedini događaji, uglavnom nisu cjelovito prikazani

Imate li još neki primjere interpretacije događaja iz povijesti koji smatrate neutemeljenim, a često se spominje u medijima?

Koliko mediji mogu biti u službi nametanja percepcije o pojedinim događajima koja nije utemeljena ni činjenično niti na odlukama pravosudnih tijela, pokazuje i to što se u medijima već neko vrijeme, a posebice tijekom prošle godine, masovna ubojstva nad Srbima u NDH učestalo pokušavaju proglasiti genocidom, što je u skladu s nastojanjem srbijanske, odnosno velikosrpske politike. To intenzivno radi skupina autora u raznim medijima u Hrvatskoj koja nije dorasla tumačenju takvih pravnih pitanja i pojmova. Prije neki dan to je učinio i zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru, član SDSS-a i predsjednik SNV-a. U historiografiji o tome postoje različita mišljenja, no činjenica je da je odgovornost za zločin genocida u ratovima na području bivše Jugoslavije tijekom 20. stoljeća u pravnom smislu pripisana samo srpskim snagama za genocid u Srebrenici. Naravno, može se raspravljati o tome jesu li srpske snage takav genocid počinile i na području Prijedora i još nekih mjesta u BiH, te u Vukovaru, no u pravosudnim presudama nemamo temelje za takav zaključak. Govoreći s aspekta međunarodnoga prava, u načelu, o genocidu se može govoriti samo na temelju odluke i zaključka nekog međunarodno relevantnog suda, a takav zaključak donosi se na temelju dugih i temeljitih istraživanja, kojima treba dokazati samu genocidnu namjeru, odnosno pronaći relevantne dokaze namjere, ključne za kvalifikaciju određenih zločina kao genocida. Nasuprot tome, u historiografiji i politologiji pojam genocida rabi se u različitim značenjima, često bez čvrstih kriterija, pa mu je analitičko-deskriptivni smisao umnogome prijeporan.

Agresivnost srbijanske politike i medija u pokušaju nametanja takve percepcije potvrđena je i početkom prosinca 2024. kad su srbijanski mediji objavili lažnu vijest da je Republika Hrvatska na zasjedanju Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA) u Londonu 2. prosinca 2024. „priznala genocid NDH nad Srbima“. Takvu laž demantirala je i sama IHRA, osuđujući njihovo neistinito pisanje, kao i ponašanje nekih članova srbijanskog izaslanstva (https://crofacta.hr/objave/je-li-republika-hrvatska-priznala-genocid-ndh-nad-srbima; pristupljeno 10. siječnja 2025.).

U isto vrijeme kad su srbijanski mediji objavili spomenutu vijest, 4. prosinca 2024., tjednik Srpskog narodnog vijeća, formalno glasilo srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, Novosti objavio je intervju s Ljiljanom Radonić pod naslovom „Hrvatska politika prošlosti najteže prihvaća genocid nad Srbima“ (https://www.portalnovosti.com/ljiljana-radonic-hrvatska-politika-proslosti-najteze-prihvaca-genocid-nad-srbima; pristupljeno 10. siječnja 2025.). Spomenuta Radonić zamjenica je ravnatelja Instituta za kulturalne studije Austrijske akademije znanosti, a važno je napomenuti da je ista i članica austrijske delegacije IHRA-e. Kako su prenijele srbijanske Novosti.rs 4. prosinca 2024., upravo je „austrijska delegacija postavila hrvatskoj direktno pitanje priznaje li odavno dokazani genocid koji je izvršila nad Srbima u Jasenovcu i na celoj teritoriji NDH, s obzirom na to da je bivši direktor spomen-područja Ivo Pejaković podneo ostavku pošto se od njega, kako je rekao, tražilo da za srpsko stradanje, za razliku od jevrejskog i romskog, ne koristi naziv genocid“. Ova rečenica iz srbijanskih Novosti i izjave spomenute Radonić za Novosti u Zagrebu pokazuju tko je u austrijskoj delegaciji bio „zaslužan“ za tako sročeno „direktno pitanje“ hrvatskoj delegaciji.

Naime, i u spomenutom intervjuu za Novosti SNV-a gđa Radonić navodi da je „ravnatelj JUSP-a Jasenovac Ivo Pejaković svoju ostavku obrazložio tim Vladinim revizionističkim pritiskom“. Prema tome, osim što u intervjuu pristrano, odnosno pogrešno tumači Tuđmanovu ideju pomirbe, ona i sadašnju hrvatsku Vladu optužuje za „institucionalni revizionizam“ jer odbija priznati „genocid NDH nad Srbima“. No, pritom prešućuje činjenicu da je spomenuti podnio ostavku nakon što je duže vrijeme ignorirao upozorenje da se na mrežnim stranicama Javne ustanove spomen-područja Jasenovac (JUSP) nalaze ozbiljne pogreške koje mogu izazvati međunarodne implikacije jer se radi o državnoj ustanovi čiji bi podaci trebali biti provjereni i mjerodavni. A zapravo je te pogreške samo trebalo ispraviti ili ih argumentirano objasniti. To je jednostavno i bilo bi znanstveno, kao što spomenuti navod gđe. Radonić nije znanstven nego manipulativan, posebice kada govori o „revizionističkom trendu“ u Hrvatskoj, pa se može pomisliti da spomenutom floskulom misli i na preispitivanje broja od 700.000 žrtava, koji velikosrpska historiografija smatra neupitnim i koji je temelj za tezu o genocidu te koji je 1990. bio zlorabljen radi homogenizacije Srba na području bivše Jugoslavije i pripreme za oružanu agresiju Srbije na Hrvatsku.

Nakon svega, ostaje činjenica da su neutemeljene teze srbijanske politike i velikosrpske historiografije nekako našle put do mrežnih stranica JUSP Jasenovac, a da osobe poput gđe. Radonić ignoriranjem rezultata znanstvenih istraživanja tu činjenicu nastoje prikriti. Takvo ignoriranje već je pokazala kad je (2013.) kritizirajući oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču prihvatila tezu iz dokazano nepouzdanog izvora da je operacijom „Oluja“ više od 150.000 (!) Srba protjerano (!) iz Hrvatske te iznosila podatke koji su argumentirano odbačeni kao netočni (npr. o 22.000 zapaljenih srpskih kuća u „Oluji“).

Kako onda djelovati protiv dezinformacija u medijima?

Edukacijom i objavljivanjem provjerenih podataka i informacija. U slučaju prezentacije događaja iz povijesti važno je da mladi dobiju što više provjerenih podataka o pojedinim događajima. Budući da je u tome presudna uloga obrazovanja i nastave povijesti treba upozoriti na namjeru da se u strukovnim školama u Hrvatskoj smanji satnica nastave povijesti, što znači da će oko 100.000 učenica i učenika biti uskraćeno za onaj dio obrazovanja koji je i od iznimnog identitetskog značaja, ne samo za svaku osobu, nego i za svaku državu. Stoga se pridružujem Matici hrvatskoj u podršci Inicijativi za očuvanje nastave povijesti u strukovnim školama u nastojanju da se vrati satnica obveznoga poučavanja nastave povijesti u srednjoškolskome četverogodišnjem i petogodišnjem strukovnom obrazovanju u RH, jer kurikul nastave povijesti ne može ispuniti svoju svrhu ako nema dovoljan broj sati nastave povijesti o svim razdobljima hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu. Kao što je zaključeno u Matičinoj podršci, „samo cjelovitim poučavanjem povijesti mladi ljudi moći će razumjeti povijesne procese i kritički sagledati sadašnjicu kao zalog bolje budućnosti“.

Naravno, mediji nisu samo glavne tiskovine i središnji informativni programi na TV-u, nego i društvene mreže, koje kao posebna i većem broju korisnika pristupačnija vrsta medija omogućuju još masovnije dezinformiranje javnosti, čemu svjedočimo gotovo svakodnevno. O tome da su razmjeri negativnog utjecaja društvenih mreža na objektivnu spoznaju javnosti o nekim događajima odavno prepoznati govori i podnaslov članka u novinama: „Zahvaljujući toksičnim društvenim mrežama, danas i elementarne činjenice postaju upitne, a uskoro bi moglo biti još i gore.“ (Denis Romac, „Svijet ispod maske“, Večernji list, Obzor – politički magazin, subota 11. siječnja 2025., str. 39). Upravo je zbog toga uloga nastave povijesti u školama važnija nego ikada, pa bi se i satnica predmeta povijest trebala uskladiti s tom spoznajom.

Za koji dio Domovinskog  rata su mediji u Hrvatskoj posebno zainteresirani? 

Gledajući ukupnu medijsku sliku od 1995. može se reći da su mediji bili prilično zainteresirani za ratne zločine, posebice za zločine hrvatskih snaga. Pritom su plasirani i činjenično neutemeljeni podaci o razmjerima zločina, a osumnjičenim osobama u medijima se znalo „presuditi“ i prije konačne sudske presude, što su osjetili i generali Ante Gotovina i Mladen Markač. Koliko mi je poznato nitko od onih koji su ih u medijima nazivali zločincima nije se javno ispričao ni njima ni njihovim obiteljima, što govori o obrazu takvih. Netočne podatke iz medija kao neupitne činjenice često preuzimaju aktivisti iz raznih nevladinih udruga koristeći ih za svoje djelovanje. Pritom se manipulativno koriste i pojedinim sudskim presudama, iako je poznato da one uglavnom nisu cjeloviti prikaz nekoga razdoblja povijesti, niti mogu zamijeniti rezultate historiografije. Cilj takvih „aktivističkih“ intervencija u javnost, zapravo namjerne dezinformacije javnosti, je da se zaključci o događajima iz Domovinskog rata temelje na nametnutoj percepciji, a ne na znanstveno utvrđenim činjenicama.

Kojim dijelom se nedovoljno bave?

I površan uvid u sadržaj medija u Hrvatskoj pokazuje da su u njima nakon 1995. zločini nad Hrvatima u BiH gotovo potpuno ignorirani, u svakom slučaju, jednako kao na MKSJ u Haagu, bili su znatno manje zastupljeni nego što bi trebali biti s obzirom na brojnost zločina koje su nad Hrvatima u BiH počinile srpske i muslimanske snage. U prilog zaključku da to nije bilo slučajno govori i svjedočanstvo jednoga novinara da je njemu i ostalima iz redakcije jednog tjednika u Hrvatskoj, odmah nakon završetka rata rečeno da zločini nad Hrvatima nisu tema, dakle, da se o tome neće pisati, a ubrzo potom isto se dogodilo u još dva tjednika (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/triptih-o-muhamedu-pekmezu-draganu-duricu-i-vodi-svetog-jakova-za-abdest/amp/; pristup ostvaren 29. 12. 2024.).

Koji dio Domovinskog rata je najmanje istražen?

Držim da nam nedostaje znanstvena studija o ekonomskim procesima od sredine 1980-ih, koja bi objektivno prikazala mogućnosti hrvatskog gospodarstva u uvjetima raspada tzv. istočnog bloka i Jugoslavije, te u ratnim uvjetima uslijed velikosrpske agresije koja je uzrokovala strašna razaranja, prekid komunikacija, onemogućila turizam itd. Naravno, koja bi znanstveno prikazala i financijske mogućnosti u takvim uvjetima, pa i osvrt na „pretvorbu i privatizaciju“, te na stanje duga hrvatske države do smrti predsjednika Tuđmana i u razdoblju nakon njegove smrti, posebice s obzirom na ogromne troškove za obranu i naoružanje, te s obzirom na naslijeđene obveze iz razdoblja bivše države, kao i na tezu da su uglavnom sve tvrtke od strateškog značaja za Hrvatsku do Tuđmanove smrti još bile u državnom vlasništvu.

Jesu li hrvatski znanstvenici zainteresirani za Domovinski rat? Možete li nabrojati pet najboljih knjiga o Domovinskom ratu

Jesu. Postoji više znanstvenih ustanova čija je djelatnost posvećena razdoblju Domovinskog rata, a postoje i razni istraživački projekti o tom važnom razdoblju hrvatske povijesti. Neki od kolega već više od dva desetljeća marljivo i sustavno pretražuju izvore i pišu. Ne mogu nabrojati pet najboljih knjiga o Domovinskom ratu, jer postoji veći broj njih za koje se može reći da su podjednako dobre, no onima koji žele dobiti temeljne informacije o tom razdoblju hrvatske povijesti i o nekim aktualnim temama koje su u medijima nametnute kao „kontroverzne“, mogu preporučiti pet knjiga (da ne bih bio u „sukobu interesa“ spomenut ću samo one knjige koje nije objavio naš Centar, odnosno čiji autori nisu zaposlenice i zaposlenici Centra):

– Davor Marijan – Nikica Barić, Raspad Jugoslavije i stvaranje hrvatske države (Zagreb, 2020.) / The Fall of Yugoslavia and the Creation of the Croatian State (Zagreb, 2019.);

– Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, Zdenko Radelić – Davor Marijan – Nikica Barić – Albert Bing – Dražen Živić (Zagreb, 2006.);

– Charles R. Shrader, Muslimansko hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni (Zagreb, 2004.);

– Ivica (Ivo) Lučić, Uzroci rata – Bosna i Hercegovina od 1980. do 1982. (Zagreb, 2013.);

– Miroslav Tuđman, Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbetgovića (Zagreb, 2017.) ili Miroslav Tuđman, Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-o4-74 (Zagreb, 2019.).

Među knjigama koje nisu pisali povjesničari preporučio bih opsežno djelo Ozrena Žuneca, Goli život: socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, I-II (Zagreb, 2007.), a od memoara o tom razdoblju izdvojio bih 91,6 MHz – Glasom protiv topova (Zagreb, 1997.) Alenke Mirković, o radu hrvatskoga radija Vukovar 1991. tijekom velikosrpske agresije i opsade grada.

Je li danas povoljna atmosfera za kritičko pisanje o Domovinskom ratu? Mogu li novinari i znanstvenici kritički pisati o Domovinskom ratu a da ih se ne “proglasi” izdajnicima”?

Hrvatska je demokratsko društvo, otvoreno za raspravu i o događajima o kojima nije postignut konsenzus, tako da svatko može kritički pisati i raspravljati o svemu. Naravno, sadržaj i komentari na nekim portalima stvaraju dojam da atmosfera za pisanje nije povoljna, ali ne mislim da su društvene mreže glavno ogledalo društva. O Domovinskom ratu može se i treba kritički pisati, držim da se uvijek moglo i da uglavnom nije bilo problema s pisanjem koje je bilo argumentirano, posebice u znanstvenim krugovima. Istina je da su u medije plasirani brojni tekstovi o Domovinskom ratu ili osobama iz toga razdoblja koji nisu utemeljeni na relevantnim izvorima i čiji su autori, ignorirajući znanstvenu metodologiju, u javnost plasirali netočne podatke. No, koliko god da su neke javno objavljene dezinformacije s pravom izazvale oštre reakcije, za proglasiti nekoga izdajnikom treba imati ozbiljne dokaze da ta osoba zaista djeluje s takvom namjerom, tako da se u znanstvenim krugovima takve diskvalifikacije izbjegavaju. Na povjesničarima je da temeljem izvora i u okvirima znanstvene rasprave utvrde točnost navedenih podataka i prikaza pojedinih događaja.

Pretpostavljam da pratite i medije u regiji i njihov interes prema Domovinskom ratu. Kako srpski mediji pišu o Domovinskom ratu.
Pratim koliko moram da bih imao kakvu-takvu sliku o tome što se u medijima u susjedstvu piše ili govori o Domovinskom ratu, posebice uoči vro „Oluja“. Nažalost, u znatnoj mjeri sadržaj onoga što je napisano ili rečeno ispunjen je podacima i navodima koji ne mogu preživjeti ozbiljnu znanstvenu raščlambu. Što reći kad jedan od vodećih znanstvenika za noviju povijest u Srbiji javno izjavi da „ne koristi termin Oluja, jer ga ne voli“, za njega je to isključivo „agresija na RSK, iako je to bila država koja je nepriznata“. Prije dvije godine je i tadašnji direktor Muzeja žrtava genocida tvrdio da „nitko u Republici Hrvatskoj ne negira da se u Drugom svjetskom ratu dogodio genocid nad Srbima“ te da je tzv. Brijunski transkript – snimka sastanka hrvatskoga vodstva uoči Oluje – dokaz plana „da nestanu svi Srbi“, a direktor Instituta za suvremenu istoriju u Srbiji istaknuo je da „Hrvatska u Kninu slavi pobjedu nad Goranom Hadžićem i Milanom Martićem te polunaoružanim, uglavnom starijim civilima kao da su zajedno pobijedili ruskog feldmaršala Mihaila Kutuzova i vođu nacističke Njemačke Adolfa Hitlera“. Tada je spomenuto i da je „dobro što se stradanje Srba u Oluji obilježava u Prijedoru, koji je stradao i u Drugom svjetskom ratu, pa sad prima stradalnike iz RH“, naravno bez ikakva osvrta na masovne zločine koje su nad Muslimanima i Hrvatima u Prijedoru srpske snage počinile 1992. godine.

A sadašnji potpredsjednik srbijanske vlade i dalje poručuje, kao nedavno u studenom 2024. u Banja Luci u BiH (!), da „započeti proces stvaranja ‘srpskog sveta’, proces ujedinjenja, više nije moguće zaustaviti“. Itd., itd. Takva retorika na tragu je one s kraja 1980-ih i početka 1990-ih koja je bila uvod u srpsku oružanu agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a njen kontinuitet očituje se u ponašanju trenutnog srbijanskog vodstva. Znamo što je današnji predsjednik Srbije u društvu četničkog vojvode Šešelja 1990-ih govorio na privremeno okupiranom teritoriju RH, a dok s projektom „srpskoga sveta“ srbijanski dužnosnici i dalje prijete susjednim državama ne treba čuditi što srpski mediji obiluju apsurdnim tumačenjima povijesti i prijetećim porukama. Usprkos tome, i tamo postoje pojedinci koji javno osuđuju velikosrpsku politiku te hrabro i argumentirano govore o agresiji JNA i Srbije na Republiku Hrvatsku, no kao i 1991. kad su glas razuma i mirotvorstva pojedinih srbijanskih intelektualaca nadglasale ratne trube Miloševićevih mitingaša, tako i sada njihov glas slabo dopire do šire javnosti. Ipak, oni su nada da će jednom biti moguć konstruktivan hrvatsko-srpski dijalog o temama iz povijesti, što je preduvjet trajnoga mira i boljeg života na ovim prostorima koji svi normalni žele.

Jesu li Hrvati opterećeni prošlošću ili su ipak našli neki fini balans kada je riječ o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?
Opterećeni smo prošlošću jednako ili otprilike jednako kao i većina drugih naroda. Skoro svaki narod ima neke teme oko kojih u društvu nije postignut konsenzus, oko kojih se razilaze i znanstvenici, a do rješenja takvih pitanja može se doći samo znanstvenim putem. U tom kontekstu, držim da hrvatskom društvu nedostaje znanstveni projekt koji bi omogućio objektivnu spoznaju o stradanju civila i tragičnim događajima iz hrvatske povijesti u 20. stoljeća, te provedbu kulture sjećanja kao i u svakom civiliziranom društvu. Mislim na projekt koji bi na znanstven način ustvrdio broj žrtava ratova i poraća u 20. stoljeću u Hrvatskoj, odnosno na područjima na kojima žive ili su živjeli Hrvati. Takav je projekt, koji bi obuhvatio žrtve svih nacionalnosti, u skladu s preporukama Dokumenta dijaloga Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima(Zagreb, 28. veljače 2018., str. 19) da je potrebno provesti istraživanje „radi kritičkoga preispitivanja svih politiziranih pristupa u utvrđivanju broja žrtava nedemokratskih režima“. Nacrt takvoga projekta već postoji i vjerujem da su se stekli uvjeti da ga država napokon pokrene.

Već neko vrijeme polemizirate s Inicijativom mladih za ljudska prava. Zašto?

Ne polemiziram s aktivistima. Nema smisla polemizirati s onima koje ne zanima znanstvena rasprava, nego odgovaram na pitanja novinara, kakvo je i Vaše, kako bi javnost imala informaciju o događajima čiji je prikaz zagađen aktivističkim pristupom. Koliko su aktivisti iz Inicijative za ljudska prava objektivni u prikazu događaja, odnosno koliko su u znanstvenom smislu diletanti i nevažni, pokazuje i nedavna izjava njihove „provoditeljice programa“ da se „u Hrvatskoj, zbog političkih razloga, manje govori o žrtvama zločina koje su počinile hrvatske snage u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, oni teže dolaze do javnog razumijevanja i pravde, stoga Inicijativa progovara o tome.“ (Jutarnji list, 29. 12. 2024., str. 17).

Takva izjava u suprotnosti je s činjenicom da se, posebice kad je riječ o BiH, znatno manje govori upravo o zločinima nad Hrvatima. Neka prolistaju medije od 1995. i zbroje koliko su puta u njima spomenuti zločini nad Hrvatima, a koliko zločini u Ahmićima i Stupnom Dolu, o kojima, naravno, također treba javno govoriti. Uza to, bilo bi dobro znati jesu li oni koji tvrde da se u Hrvatskoj „manje govori o žrtvama zločina koje su počinile hrvatske snage“, u svojoj formuli „izračuna govora o žrtvama“ uvažili činjenicu o najmanje 150 masovnih grobnica i više od 1300 pojedinačnih grobnica s posmrtnim ostacima više od 5200 žrtava zločina koje su pripadnici srpskih snaga počinili u agresiji na Hrvatsku i tijekom privremene okupacije dijela teritorija. I što znači postojanje niza presuda Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, u odnosu na znatno veći broj počinjenih zločina koji nisu procesuirani? Znači li to da se ono što nije presuđeno nije ni dogodilo, ili samo pokazuje ograničenost djelovanja takvog MKSJ? I hoće li ikada samozvani „pravednici“ problematizirati i politiku druge strane u sukobu između HVO-a i Armije RBiH u dijelu BiH, kako bi došli do znanstveno utemeljenog zaključka o uzroku i kronologiji te stvarnim posljedicama toga sukoba? Naravno da neće, jer ih znanost ne zanima, niti mogu odgovoriti na brojna pitanja nametnuta sadržajem presuda na koje se pozivaju. Oni su odabrali aktivizam, prikrivajući svoju ograničenost navodnom borbom za ljudska prava. Lakše je skrivati se iza sudskih presuda, nego težiti spoznaji cjelovite slike nekoga procesa ili događaja.

Je li Vam zasmetalo što su oskvrnavili jelku koja je simbol Božića?

Ne morate biti vjernik da bi poštivali one koji to jesu, a ta „akcija“ pokazuje koliko njeni sudionici poštuju svoje sugrađane i njihove običaje, koliko su agresivni i nametljivi kad su pored svih površina i mogućnosti isticanja svojih poruka s neutemeljenim sadržajem odlučili zagaditi baš božićno drvo. Tako nešto uglavnom čine mentalni (i)sljednici onih kojima Božić nije ništa značio i koji su ga nakon Drugog svjetskog rata pokušali uskratiti narodu nametanjem svoje „istine“ o vjerskim i drugim pitanjima, pa možemo zamisliti kako bi takvi djelovali da su na vlasti i kako bi tada izgledali udžbenici povijesti…