Društvo znanja ili društvo dezinformacija? Kultura napretka ili kultura izumiranja? Vijek blagostanja ili vijek dijagnoza? Oprječni izrazi kojima suvremeni mislioci opisuju današnje doba najbolje pokazuje njegovu mentalnu i duhovnu podvojenost – podvojenost sa svom ozbiljnošću svojih posljedica ne može zaobići ni stvarnost Crkve, pa ni svakodnevne živote samih vjernika. Da Crkva u Hrvata nije samo svjesna toga problema, nego i da sluti koji bi ga »protuotrov« mogao obuzdati, svjedoče prvi Dani pastoralne logoterapije, koji su u petak 7. i subotu 8. ožujka u pastoralnom centru zagrebačke župe sv. Leopolda Bogdana Mandića u organizaciji Hrvatske udruge za logoterapiju »Logos« okupili brojne svećenike, redovnike, redovnice i crkvene službenike oko teme suradnje pastorala i logoterapije – psihoterapijskoga pristupa najbližega kršćanskoj antropologiji. Među izlagačima je bio i profesor psihologije i dogmatske teologije na zagrebačkom Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Mijo Nikić, koji je za čitatelje Glasa Koncila rado podijelio svoje uvide o terapeutskom poslanju Crkve i važnosti emocionalnoga »školovanja«, ali i nedavnim glazbenim znakovima neuroza našega društva, javlja Glas Koncila.
Naslov Vašega izlaganja na prvim Danima pastoralne logoterapije glasio je »Patologija duha vremena«. Znamo li da se patologija danas najčešće spominje u vezi sa zloćudnim bolestima, po čemu možemo prepoznati »rakove« duha našega vremena?
Pojam patologija najprije nas asocira na tjelesne i psihičke bolesti pojedinca. Sintagma »patologija duha vremena« odnosi se na bolesti društva u vremenu u kojem svi živimo; ona govori o moralnim, društvenim i duhovnim izazovima s kojima se suočava suvremeni svijet. Duh vremena u kojem živimo označen je karakteristikama koje upućuju na duboku duhovnu i moralnu krizu. Simptomi patologije toga duha jesu kult individualizma i egoizma; diktatura relativizma i gubitak istine; površnost i gubitak istine; materijalizam i konzumerizam. Kao što karcinom razara stanice ljudskoga tijela, tako i sebični individualizam, diktatura relativizma, gubitak istine i agresivni konzumerizam i materijalizam nagrizaju zdravlje društva i vode ga u patološku regresiju.
Medicinskim rječnikom, kakva se prognoza nazire suvremenomu duhu?
Ako se opisana tendencija srozavanja zdravoga duha bitno ne zaustavi, utoliko će u opasnosti biti društvo i čitav svijet. Što tko sije, to će i žeti. To vrijedi na individualnoj i društvenoj razini. Sveti Pavao rekao je da onaj koji sije u tijelo, iz tijela će žeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. Svijet u kojem živimo velikim dijelom sije u materiju, hedonizam, relativizam i liberalizam, a iz toga će onda žeti beznađe, depresiju, razočarenje, očaj i duhovni vakuum.
Duh mnogih vjernika nedavno su uznemirile i riječi pobjedničke pjesma na Dori. Dok su neki u njezinoj izvedbi prepoznali nešto sotonsko, drugi takvo mišljenje odbacuju kao pretjerivanje… Kakvu duhovnu problematiku vrijedi iščitati iz čitave situacije? Jesmo li postali bolesno osjetljivi ili bolesno neosjetljivi?
Prije bih rekao da smo postali bolesno neosjetljivi na otrovne sadržaje koji nam se nude na raznim platformama modernoga komuniciranja. »Zagrizi moj otrovni kolač« i »Sutra ćeš biti pokopan« očajne su riječi bolesnoga duha našega vremena. Te pesimističke i destruktivne poruke izraz su frustriranoga duha koji ne može pronaći smisao u teškim situacijama života. Rješenje nije u otrovnoj osveti, nego u iskrenu oproštenju koje jedino može dovesti do iscjeljenja na osobnoj, individualnoj i društvenoj razini. Otrov, osveta i smrt izrazi su nemoćnoga i bolesnoga duha koji ne zna za oprost, ljubav i život.
Čitavo je društvo, pa tako i Crkva koja u njemu živi, danas mnogo osjetljivije na probleme mentalnoga i duhovnoga zdravlja. Koliko je to plod razvoja autentične skrbi za čovjeka, a koliko sveprisutnosti new agea?
New age govori puno o problemima mentalnoga i duhovnoga zdravlja. Međutim, rješenja koja nam on nudi često nisu uskladiva s našom kršćanskom antropologijom. Vizija ili filozofija koju nudi new age apsolutizira čovjeka, a relativizira Boga. Takva iskrivljena slika Boga i čovjeka daleko je od prave stvarnosti koju nalazimo u Svetom pismu gdje čitamo da je Bog apsolutni stvoritelj i gospodar svega što postoji. Bog nije svemirska sila ili neka univerzalna kozmička energija, Bog je osobno biće puno ljubavi i milosrđa za svoju djecu. Crkva koja vjeruje u takvoga Boga, koji neizmjerno ljubi sva svoja bića, a čovjeku po Kristu osigurava pristup u božanski život, brine se i za njegovo mentalno i duhovno zdravlje. Autentična vjera jest moć u nemoći.
Takva je poniznost upravo suprotna narcizmu novoga doba…
New age svjesno ili nesvjesno podupire narcističku kulturu koja odobrava čovjeku da ispunjava sve svoje želje i prohtjeve, a Crkva, poučena evanđeoskom istinom, poziva svoje vjernike na umiranje sebi, kako bi se aktiviralo ono najbolje u nama. Zrno pšenično treba umrijeti da donese obilan plod. Čovjek treba umrijeti svojemu egoizmu i narcizmu da postane ostvarena, slobodna osoba koja je sretna jer nesebično ljubi.