Na primjeru sada već bivše novinarke HRT-a Vlatke Kalinić možda se najbolje vidi kako tradicionalni mediji gube utakmicu s društvenim mrežama. Ona je 17 godina vrijedno i predano radila na HRT-u i nezasluženo ostala u drugom planu, a onda je doživjela slavu tako što je dala jedan intervju i objavila nekoliko zanimljivih i neočekivano iskrenih postova na društvenim mrežama. Prvo je progovorila o postporođajnoj depresiji, a zatim šokirala javnost svojim priznanjem da je bila “laka žena”. Nije teško odgonetnuti zašto su mediji “poludjeli ” za “katolkinjom Vlatkom” jer iz tih malih esejčića pršti energija, iskrenost i prijeko potrebna provokativnost. Jer tko ne bi poželio vidjeti što piše u tekstu koji se krije ispod naslova “Rođena sam da gorim, a ne da tinjam”. U razgovoru s Vlatkom shvatio sam da je novinarstvo kakvim se do sada bavila uglavnom ne zanima i da se okreće poduzetništvu i svom katoličkom aktivizmu. Ne znam točno kako Katolička crkva regrutira svoje medijske aktiviste, ali sam zato prilično uvjeren da joj je Vlatka Kalinić jedan od najboljih zagovornika koje trenutno ima u javnosti.

U kakvoj ste obitelji odrasli?

Odgajale su me tri žene. Prabaka, baka i mama. I baka je bila samohrana majka kći jedinice, baš kao što je to i moja majka.

Je li vas to definiralo kao osobu?

Sigurno, jer sam od malih nogu vidjela da žene mogu sve same. Vidjela sam koliko su žene snažne i neuništive. Ali jednako tako me definirao dio koji je nedostajao – otac, a trebalo mi je jako dugo da priznam sebi da mi nedostaje. Definirala me i pozicija koja je čista, možemo reći da sam bila tabula rasa kada je brak u pitanju. Nije bilo predloška lošeg braka iz kojeg sam mogla učiti toksične obrasce, nije bilo ničega što bi me nagnalo da zamrzim ideju braka. To me stavilo u poziciju da iz nule zamišljam što je to brak i kakav bi trebao biti. I da zaključim da, iako mi muškarac ne treba, jer sam vidjela da mi ne treba, da ipak želim tako živjeti.

Kada ste osvijestili to da ipak želite imati muškarca pored sebe?

Rekla bih negdje u ranim dvadesetima, shvatila sam da se želim ostvariti kroz bračni odnos.

Sada imate muža i troje djece. Kada gledate iz ove perspektive možete li nam reći što imaju Vaša djeca, a što vi niste imali?

Prvo, imaju oca, a to nismo imali ni moj suprug ni ja, i drugo – imaju jedni druge. Mislim da je to nevjerojatno bogatstvo. Ja se ne osjećam da sam bila zakinuta. Meni je moja majka pružila sve i preko toga, ali jednostavno obiteljska dinamika je drugačija kada vas je više. Nas dvije smo bile jedan na jedan i to je drugačiji odnos. Ja sada kroz svoju obitelj učim sve nanovo.

Imao sam neke prijatelje i poznanike koji su odrasli sa samohranom majkom. Znalo se dogoditi da je došlo do prevelike simbioze između roditelja i djeteta i da se nikada do kraja nisu emancipirali. Kako ste se Vi nosili s ovim problemom?

Morala sam se boriti za zdrave granice. I mislim da smo obje radile dovoljno na odnosu i na sebi da ga stavimo u zdravi okvir, ali ona je i dalje jedina primarna obitelj koju zapravo imam. I zbog toga sam, vjerojatno, posebno povezana s njom. Srećom, imam supruga koji taj dio može razumjeti.

Koliko se puta dnevno čujete s mamom?

Vidimo se svaki dan (blagi smiješak).

Pretpostavljam da blizu živite?

Da.

U svojim javnim istupima dosta često govorite i o vjeri. Kako ste postali religiozni?

Možemo reći da sam obraćenik. Odgajana sam u vjeri, ali ne religiozno. Rekla bih da sam odgajana sa sviješću da Bog postoji i da se brine za mene, ali ne strogo religiozno. Misa i ispovijed su bile opcionalne, ideš u crkvu kada imaš potrebu.

Jeste li se tada deklarirali kao kršćanka ili je to došlo kasnije?

Kasnije. Imala sam različite faze, u jednoj od njih izjašnjavala sam se kao agnostik. Moje obraćenje zapravo počinje u mojim dvadesetima. Kada kažem počinje pritom mislim da je to neprestani proces. Nikada se ti do kraja ne obratiš i uvijek imaš nešto na čemu možeš i trebaš raditi. Tako da kada netko kaže da je obraćenik, uvijek pomislim kako smo svi mi stalno obraćenici.

Ja obraćenika obično opisujem kao nekog tko ne samo da nije živio u vjeri nego mu je to bila potpuna nepoznanica. I onda je doživio nešto što mu je potpuno promijenilo život.

U praksi to baš i ne ide tako. Mislim da barem u Hrvatskoj ne postoji nitko tko nije imao barem nekog doticaja s vjerom. Mi smo jednostavno takvo društvo u kojemu si izložen tome na ovaj ili onaj način, htio ne htio. Samo je pitanje na koji način to internaliziraš i kako se s time nosiš. Za većinu ljudi koje poznajem ne bih rekla da su ateisti, svi vjeruju u nešto. Postoje ateisti, a postoje i antiteisti kao posebna kategorija ljudi. Ali prelazak na praktičnu vjeru je zapravo rijedak. I kada bismo gledali praktične vjernike to sigurno ne bi bilo onih 70 ili 80 posto koliko se navodi da je katolika u Hrvatskoj.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Kilogram Barille u središtu skupog Milana stoji 1,85 eura: A koliko stoji u Sparu u centru Zagreba? Sigurno će vam prisjesti

Kako je tvoja okolina prihvatila tvoje „obraćenje”?

Jako dobro, zato što se oduvijek družim s jednim te istim ljudima. Malo njih je otpalo i to je u načelu isto društvo. Neke prijateljice imam od vrtića, neke iz osnovne i srednje škole, neke s fakulteta. Imam isti krug ljudi. Nije me obraćenje tako promijenilo da bi njima to bilo problematično. To je jedno, a drugo zbog tih mojih uvjerenja i načina na koji sam živjela prije svog obraćenja, uvijek sam uključiva i nikada ne osuđujem. I mislim da je to u duhu vjere. Sa mnom se zato relativno lako slagati.

Jeste li se susretali s predrasudama kod ljudi koji nisu vjernici i koji uglavnom očekuju od kršćana da su savršeni? Rekao bih bezgrešni.

Ja sam prva to očekivala, prije svega od svećenika. I onda kada vidiš situacije koje se događaju ili su se događale u Katoličkoj crkvi, koliko tu ima svega, naravno da se u čovjeku stvori otpor prema ljudima koji propovijedaju nekakvu moralnost i specifičan načina života, a sami ne žive tako. Naravno da je to problematično. Na isti način mi je problematično kada vidim ljude koji zagovaraju ljudska prava pa bi ih istodobno uskraćivali drugima.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Ubitačan komentar: Cannavaro je trenerska neznalica, ali to je samo dio problema. Pravo je pitanje tko je tu neznalicu doveo u Dinamo?

Ljudi koji nisu vjernici očekuju od kršćana da nemaju pravo na slabosti.

Bit je težiti ka tome. Ne prema savršenstvu nego, mi kažemo, svetosti. Dakle, težiš ka svetosti, ali naravno da putem nisi savršen i da ćeš pasti tisuću puta putem. I onda netko tko nije vjernik očekuje savršenstvo od kršćana i kada ga ne nađe, sve to proglasi licemjernim. Onaj tko je u vjeri reći će da su nesavršenstva ljudska, pa su slabosti normalne. To ne znači da se trebamo miriti s njima. I dok god se osoba bori, na dobrom je putu.

Vi dosta otvoreno govorite o svom privatnom životu. Tako ste otvoreno govorili i o svojoj postporođajnoj depresiji. Je li trebalo hrabrosti za takav istup?

Trebalo je. Prvo, trebalo je hrabrosti da to sam sebi uopće priznaš. Mislim da je to dio s kojim se jako puno žena poistovjetilo. Jer ako ne potražiš pomoć u tom periodu, tek retroaktivno, kad sve to prođe, shvatiš gdje si bio i koliko je to mračna i crna rupa. Problem je nazvati stvari pravim imenom. Meni je prvi korak hrabrosti bio sama sebi reći da imam problem i što mi se dogodilo. A kad je taj intervju izlazio, nije mi bilo svejedno. Imala sam osjećaj da sam se previše izložila.

Možete li nam objasniti razliku između „normalnih” postporođajnih problema i postporođajne depresije. Kako ste uočili tu razliku?

Jedan od kriterija je trajnost. Recimo da se smatra normalnim prvih par mjeseci, neki kažu samo dva tjedna, ali rekla bih da je prva dva mjeseca normalan period kada si „vrlo hormonalna”. Iako, tko god ti kaže da si „hormonalna“ je neprijatelj. Prisutna je ta pretjerana emocionalnost, na sve ti se plače. Pa i izljevi agresije, nemoći, beznađe i praznina… Svega tu ima. Mislim da to dosta ovisi i o tome koliko zahtjevnu bebu dobiješ. Jer ako imaš bebu koja spava onda i ti spavaš i odmah je sve svjetlije i ljepše.

I onda ste morali potražiti stručnu i duhovnu pomoć?

Da. Moja je sreća da imam ljude u životu koji me prate, prijateljice koje su psiholozi te duhovnike. Tako da sam već imala jako dobro postavljen sustav podrške.

Vi ste ovih dana na velikoj životnoj prekretnici. Nakon 17 godina ste napustili HRT. Zašto odlazite?

Jako je puno razloga. Jedan je taj da sam jednostavno u Informativnom programu bila u okviru koji informativni program traži, koji je zanimljiv, dinamičan i zabavan, ali i stresan. No, činjenica je da uzima jako puno… Činjenica je i to da je meni jako stalo i do projekata koje sam radila uz to, kao i do svega onoga što zapravo ne mogu biti kao lice Informativnog programa, a koji ne traži da imaš mišljenja i stavove, da argumentiraš, da zagovaraš.

Vi ste 17 godina na HRT-u. Nisam primijetio da ste nastupali na drugim medijima i na društvenim mrežama kao što ste nastupali u posljednja dva-tri mjeseca.

Nisam nastupala, među ostalim, zato što se za svaki nastup izvan HRT-a trebala tražiti posebna dozvola. Osim toga, za takvim nastupima nikada nisam imala potrebe jer sam sve svoje privatne projekte koje sam radila radila mimo očiju javnosti. Nisam ih promovirala, ali su ljudi znali što radim, pogotovo u crkvenim krugovima. Nije u krajnjoj liniji bilo ni potrebe za promocijom. Jedino što se dogodilo je to da sam prije nekoliko mjeseci počela pisati po svom Facebooku stvari koje su ljudima bile zanimljive i onda su portali počeli to prenositi. Meni je, moram priznati, bilo začudno da mi se skoro svaki drugi status prenese. Neki kolege bili su uvjereni da to svjesno i namjerno guram portalima, ali stvarno nisam ništa radila. Samo sam pisala statuse.

Pitam Vas to zato što su neke Vaše kolegice i kolege s HRT-a postali zvijezde zbog nastupa u drugim medijima.

Da. Pa evo ja nikada nisam išla za time. Kada sam prelomila u sebi da ću otići postala sam vokalna u svom privatnom virtualnom prostoru, počela sam izražavati ono što mislim i vidim. I dalje se sve samo otvaralo.

Jeste li bili pripadnik nekog klana na HRT-u. Poznato je da postoje, grubo rečeno, lijevi i desni klan?

Moram reći da to uopće nisam tako doživljavala. Ako klanovi postoje, nisam bila dio nijednog klana. Svakom pristupam individualno i dijelim ih po tome kakvo im je srce, a ne po tome za koga glasuju. I to je otprilike to. Što se politike tiče, u načelu sam, bez obzira na svjetonazor i razlike, sa svima imala prilično dobar odnos.

Jeste li primijetili cenzuru i neprofesionalizam na HRT-u?

Ne bih rekla da je riječ o cenzuri kao takvoj. Uvijek tu postoji doza autocenzure koja ide s pozicijom javnog medija. Javni si medij ne može dopustiti greške koje drugima prolaze. To se u krajnjoj liniji vidi i u načinu na koji se tretiraju greške na HRT-u i greške na bilo kojoj drugoj komercijalnoj televiziji. Nema istu težinu, meni se činilo da se samo čeka svaka greška HRT-a, da se tome zlurado veseli. To mi je jako smetalo. Ali iz te pozicije automatski crpiš neku dodatnu odgovornost. HRT, barem što se tiče Informativnog programa, nikada nije išao za time da izbaci prvu informaciju nego da izbaci provjerenu informaciju. Mislim da je to za takav sustav i dobar pristup.

Ali što se tiče Dnevnika i pogotovo Otvorenog primijetio sam tendenciju da se ne ide u širinu i da se radi „probir“ gostiju.

Što se tiče zvanja gostiju postoji jedna realnost koje prosječan gledatelj nije svjestan. A to je da imaš u studiju onoga tko je mogao doći. Jako puno tema i popisa gostiju se kroz dan promijeni jer ti dođeš s popisom želja. Međutim, te želje je nekada teško realizirati. Tako da ono što se vidi je ono što se u datom momentu moglo realizirati. Često se iz toga znalo iščitavati namjere kojih u praksi zapravo i nema.

Moram reći da sam ih vidio. Malo mi je čudno da uvijek samo žele doći Goran Akrap, Pero Maldini i njima slični, a da se neke druge ni ne poziva. Mislim da previše dobrohotno sagledavate situaciju na HRT-u.

Nisam bila u poziciji da zovem goste u Otvoreno, bila sam u poziciji da radim Studio 4. Razumijem Vašu perspektivu, ali želim istaknuti i dvije druge. Jedna je ta realizacijska činjenica, a druga je da smo mi vrlo mala zemlja i da za neke teme imaš doslovno tri čovjeka koja možeš pozvati i koji se odazivaju.

Svjestan sam toga, ali jednako tako znam da neke kolege novinare koje su prije redovno zvali na HRT više ne zovu.

Nisam bila na toj razini odlučivanja da bih mogla potvrditi ili demantirati.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Sestra Slavka Batika i Nikola Kajkić traže konačnu istinu o tome što se dogodilo u Vukovaru 1991.: Sumnjiče njegovu suprugu Ružu Batik rođenu Arsenić

Je li se nešto o tome moglo čuti na HRT-u?

Na HRT-u se priča puno toga. Na kraju mnogo toga ispadne jednostavno netočno. Iz te perspektive zadržat ću tu poziciju koju sam naučila tamo, a to je da govorim samo ono što znam provjereno.

Jednom prilikom ste izjavili da ste sami sebe bili najveći neprijatelj. Pritom ste mislili na fazu iz postporođajne depresije. Što ste tom izjavom zapravo htjeli reći?

Htjela sam reći da imaš očekivanja od samog sebe i viziju kakva ćeš biti majka. I onda se suočiš s nemoći koja dolazi s brigom o novorođenčetu. I shvatiš da sve to što si mislio da jesi i da možeš – zapravo ne možeš ili ne znaš. Samu sebe kritiziraš i ranjavaš. Kao da imamo popis svega onoga što nećemo raditi kao roditelji, a onda sve napravimo.

U jednom svom jako čitanom postu napisali ste da govorite kao „rehabilitirana laka žena“. Što to zapravo znači u Vašem slučaju?

To znači da sam se obratila u 21. godini, a da sam do tada, kako se kaže u katoličkim krugovima, živjela svjetovno. Definicija „lake žene“ ovisi o promatraču. Htjela sam reći da je i za mene netko mogao isto tako reći da sam laka djevojka. Nema smisla osuđivati druge ljude jer nitko od nas nije cvijeće.

Ja sam to shvatio tako da treba priznati da nekad nešto nismo dobro napravili ili da nismo dobro postupili.

Naravno. Zapravo time sam željela naglasiti da ne pišem iz perspektive neke moralne vertikale niti mislim da to jesam.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Joško Jeličić je doslovno pokopao Zajecov i Cannavarov Dinamo: Ova momčad je za Mirogoj

Jeste li zapazili da neki katolici znaju često nastupati iz pozicije moralne superiornosti, što zna iritirati ne samo ateiste i agnostike nego i neke katolike?

Tako je. I mene to iritira. Zato uvijek nastupam iz pozicije moralne poniznosti.

Je li to trend u katoličanstvu ili ste Vi izuzetak?

Ne znam što je trend, ali primjećujem da katolici generalno pa i Crkva kao takva imaju problem s podešavanjem komunikacije. Na tome papa Franjo pokušava raditi cijelog svog pontifikata – da osvijesti cijeloj Crkvi da nismo tu, kako on kaže, da solimo jedni druge. Nije cilj da se ta koncentracija katoličanstva zadržava na jednom kupu nego moraš moći komunicirati s ljudima koji nisu vjernici, pa i onima koji su protiv vjere i protiv Crkve.

Neki će Vašu otvorenost shvatiti i kao jednu vrstu poigravanja s javnosti. Govorite da ste bivša laka žena, zatim ste otkrili da ste imali postporođajnu depresiju. Vi govorite ono što prosječna Hrvatica i katolkinja rijetko govore.

Da vidim problem u tome, ne bih to nikad rekla. Veći problem vidim u tabuiziranju pojedinih tema. Mislim da generalno i sama Crkva i vjernici trebaju otvorenije govoriti. Jedini način da budeš autentičan je da se izložiš. Ja sam se izložila, po nekima i previše, ali to sam što sam. Ni manje ni više.

Doživljavate li sebe kao katoličku aktivisticu. Imate li potrebu biti i neka vrsta uzora?

Nemam potrebu biti nekome uzor niti imam tu ideju da bih nekome trebala biti uzor. Jednostavno imam potrebu biti to što jesam i ne gurati se u tuđe okvire. Ili držati dio sebe nevidljivom, što sam morala dok sam bila u Informativnom programu.

Kako katolički krugovi reagiraju na Vaše istupe?

Svakako. Isto kao i nekatolički. Jednostavno sam „prebila“ to u sebi da nemam problem s tuđim reakcijama.

Koja Vam je katolička duhovnost najbliža?

Meni je najbliža ignacijanska duhovnost, kontemplacija, molitva tišine i razmatranja. To je dio koji je meni osobito dragocjen. Nisam za senzacije, čak bih rekla da sam to izbjegavala.

Koje senzacije?

Mislim na masovna karizmatska okupljanja.

A mjesta ukazanja kao što je Međugorje?

Bila sam u Međugorju, ali općenito ne volim velike gužve. Ambivert sam. To znači da imama osobine i introverta i ekstroverta.

Znači, volite biti i sama?

Dapače. Uživam u samoći, a s troje djece baš i nemaš taj luksuz.

Kakva ste majka?

Kao i svaka majka, naporna. Majka koja govori jedne te iste stvari (smijeh). Moja djeca kažu da sam zabavna.

Gdje idete nakon HRT-a?

Idem u poduzetničke vode. Ja sam paralelno uz HRT radila projekte koji su vezani uz katolike samce. To radimo već jedanaest godina, web portal i događanja uživo. Sada se želim posvetiti toj priči i širiti je. A tu je i komunikacijski aspekt za koji sam se u krajnjoj liniji i školovala. Radit ću kao kao medijski i komunikacijski konzultant.

Koliko ste mladih katolika udali i oženili?

Sigurno nekoliko stotina. Jako nam je teško reći konkretan broj jer nam se, na žalost, ne jave svi. Govorimo o čak nekoliko stotina beba, iako su mnogi naši parova stariji. Većina ima između 30 i 50 godina. I nisam ih ja udavala i ženila.

Znači bolji ste od onog imotskog Gangstera.

Da (smijeh). Uopće ne pripisujem nikakve zasluge sebi. Mi smo samo omogućili virtualnu infrastrukturu i fizičko mjesto susreta. Ali čini mi se sve važnije javno zagovarati brak, to sam si uzela u zadatak.

Naslovna fotografija : Krasnodar Peršun