Poznati srpski novinar Zoran Kusovac, koji je godinama radio za vodeće svjetske medije i koji je poznat po svom prozapadnom stavu te oštroj kritici režima Miloševića i Vučića, osvrnuo na veliki koncert Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu. U tekstu punom ironije i ponešto grubih opaski, jasno ističe da Thompson nije hrvatski ekvivalent Baje Malog Knindže. Naprotiv, Kusovac uočava bitne razlike: Thompson pjeva kao pobjednik, iz osobnog ratnog iskustva, dok Baja širi poruke poraza, frustracije i (para)državne propagande. Za razliku od otvorenih prijetnji i etničke mržnje u Bajinim pjesmama, Thompson – iako politički kontroverzan – ne zaziva nasilje izravno. Kusovac zaključuje da je Thompson, ma koliko nekima neprihvatljiv, proizvod društva s minimalnim demokratskim standardima, dok je Baja proizvod tame, poraza i propagande jedne propale ideologije. Objavu Zorana Kusovca prenosimo u cijelosti.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Tinejdžerica iz Zagreba: Bila sam na koncertima Taylor Swift, Harryja Stylesa i sad Thompsona – ovaj zadnji me najviše dirnuo. Evo i zašto

“Danima već, vrlo nevoljko, objašnjavam preintelektualnim prijateljima da Marko Perković Thompson NIJE hrvatska verzija Baje Malog Knindže niti je Baja Mali Knindža nekakav srbijanski ili srpski ekvivalent Marka Perkovića Thompsona.

Glavna sličnost je što oba primitivno balkanski zavijaju debilne tekstove u šest tonova ali kako ovo nije muzikološki osvrt to prepuštam stručnima: Zlatko Gall , Sandro Bačić itd.

Sve drugo je potpuno različito na svim nivoima.

[Napomena: kako ne poznajem detalje kreacija dvojice pomenutih prodavača nacionaolne magle i patetike, od MPT znam Čavoglave a od BMK samo jedan refren, na Jubitu sam pustio po 5 uradaka od jednog i od drugog da ne pišem napamet. Pa recite da se nisam žrtvovao!)]

1. Osnovna razlika je da MPT pjeva kao pobjednik a BMK kao gubitnik. Nadam se da tu nema potrebe dalje elaborirati, ako treba to vam neću ja.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Zloća, zavist ili ideološka netrpeljivost: Splitski pjevač iznosi teške optužbe na račun Thompsona

2. Prvi uradak MPT, Bojna Čavoglave, je spontana individualna pjesma nastala u ratu za podizanje morala prilično golorukih i prilično sjebanih branitelja . Bez obzira na ZDS kojim počinje, tekst BČ prilično je nesporan: mi, braća, branimo svoje domove; vi, neprijatelji nećete proći, nećete nam uzeti naše, a osvetićemo vam se za napad kad-tad. U situaciji kad jer bilo zaista gusto, jedan konobar (ili što je već bio po zanimanju, dragovoljac svakako, borac sa položajka, to je bitno) bez ijednoga premolara pjeva da ohrabri sebe i svoju ekipu. Nema konkretnih poziva na klanje, nema vađenja organa, ubijanja… samo “stići će vas naša ruka…”.

Nisam siguran koji je prvi uradak BMK ali svi su isti i svi su (para)državni propagandnohuškački projekti i svi potvrđuju da je, za razliku od MPT koji je makar počeo spontano, BMK od početka programatski nosilac poruke srbočetnikovanja sa pozicije sile: “Od Grahova do Zvornika sve je Srpska republika”. Na samom početku MPT se ne bavi ni poviješću ni geopolitikom, samo jednim trenutkom: “sad ste nas napali, sad ćemo se obraniti”. Propaganda BMK kao dopuna TV Beograd, TV Pale i sličnim gebelsovštinama od početka podmeće i laže “i kada su mene terali odavde pevali su Lijepa naša a ja Bože pravde”! Propaganda namijenjena upravo krajiškim Srbima koji su bili najžešći antirojalisti i najžešći antipravoslavci.

Koliko god je MPT politički i moralno upitan po mnogo čemu (posebno su mu, lukavo, kontroverzni performansi mimo službene diskografije i koncerata, od Maksovih mesara do hercegbosnovanja), ni u jednom njegovom pjesmuljku nema otvorenih zazivanja klanja, ubojstava i sličnih direktnih prijetnji dok BMK (u duetu sa dugogodišnjim nosiocem državne penzije Slovenije Borom Čorbom) pjeva “Ćuti Ujko, ubiću te ja” i “ćuti Mujo, ubiću te ja”.

Sviđalo se to nekome ili ne, i koliko god mi je užasno da to moram reći, MPT je u odnosu na BMK sofisticiran. Thompson pjeva o nekakvim zamišljenim i nikad postojećim Velikim Hrvatskama (nikada ne definirajući misli li na teritorij, nacionalno jedinstvo ili ideološko jedinstvo). Baja njače dnevnopolitičke poruke, “Kosovo je Srbija”, “Ne volim te Alija zato što si balija”, “”Oj Alija nisi višer glavni, pobedio narod pravoslavni”.

BMT je pajac srbočetništva, sluga koji prenosi poruke ratnohuškačkog, koljačkog, etničkočistećeg, dehumanizirajućeg i sličnih zločinačkih lobija. Za razliku od Baje, MPT nije kurir, potrčko Otadžbinske uprave Srbočetništa Vaskolikog; moglo bi se reći da je tumač, interpretator (skrivenih) želja, namjera a možda i polanova nekakve herceghrvatske Duboke države. I to je zabrinjavajuće i meni i mnogima koje znam neprihvatljivo, ali ne spada u domenu direktnog i otvorenog huškanja.

3. MPT je ikona hrvatskog (i herceghrvatskog) mainstreama. Diže mi se kosa na glavi kad vidim koliko se inače normalnih ljudi sa kojima dijelim neke meni važne vrijednosti, na društvenim mrežama pohvalila odlaskom na Hipodrom. I to ne u onom primitivnom smislu “mama, vidi me” nego kao da su otišli na koncert Cecilije Bartoli, otvaranje dobre izložbe ili na premijeru u Gavelli. “Normalnima” je MPT “normalan” (volio bih pročitati ozbiljne novinske i sociološke analize kako je do toga došlo i kako je to uopće moguće no to je već drugi par rukava).

BMK je u Srbiji marginalac. Čak i nakon gotovo 15 godina vladavine Vučićeve bande agresivnih primitivaca, neškolovanih budala, bahatih seljačina i neodgojenih bitangi još uvijek postoji nekakav slabački privid “pristojnog svijeta”, “čaršije”, ljudi koji koliko-toliko drže do sebe i okruženja u kojem će biti viđeni. Takvi ne idu na koncerte BMK. Idu Krajišnici i Bosanci od kojih većina i dalje živi u divljim i poludivljim naseljima po periferijama u kojima im je namijenjen život topovskoga mesa (sada političkoga i huliganskoga jer Srbija više ne bi mogla ratovati ni za Adu Ciganliju).

Posjetitelji koncerta MPT znaju da imaju Hrvatsku; neki se nadaju da bi se ona možda mogla pomalo i proširiti u Bosni i Hercegovini ali većina neće smatrati porazom ni ako se to ne dogodi. Publika BMK poslušnički mantra da je Kosovo Srbija i već se 26 godina sretno ispranoga mozga pozdravlja sa “dogodine u Prizrenu” a da gotovo nijedan nije sjeo na autobus i otišao da vidi to mitsko Kosovo. Konzumenti Knindže i dalje konzumiraju propagandnu poruku, tko god da je šalje, a u sebi u nju ne vjeruju. Potrošači Thompsona znaju dokle se prostire EU, NATO, Schengen i € Hrvatska i mogu sebi dopustiti da idu na takav normalnom svijetu besmislen koncert jer znaju da će im i poslije toga život biti manje-više predvidiv i normalan. Bajina publika ima djedove koji su izgubili Knin, Karlovac, Gospić, Sarajevo, Mostar, dostojanstvo, sve u šta su vjerovali i za što su tvrdili da im čini kolektivni identitet.

Onih pola milijuna hipodromaca ne sumnja da će sljedeći izbori, bilo koji, biti čisti, da će rezultati biti prebrtojani za par sati, da će ih svi prihvatiti, da postizborna politička kurvanja ipak dovesti do nekakve vlade, župana, gradskog vijeća i općinskih načelnika. U Srbiji Knindžoljubi ne znaju ni hoće li izbora biti ni kada ni zašto ni hoće li rezultati išta značiti ni hoće li sluge i marionete imenovani na funkcije išta raditi.

Sve je različito da različitije ne može biti. Marko Perković Thompson je devijacija u inače gotovo normalnom društvu.

Baja Mali Knindža je jedna od paralelnih realnosti nekoherentnog društva u kojem ne postoji konsenzus oko bilo kojeg pitanja ili ideje.

Ako baš hoćete srbijansku ili srpsiku paralelu MPT (svaka je usiljena, ali ako baš ne možete bez direktnih “usporedbi”) – to vam je Ceca”, ističe Zoran Kusovac.