Ante Selak, hrvatski jezikoslovac te sveučilišni nastavnik, specijaliziran za gramatiku i pravopis hrvatskoga jezika umro je u 76. godini života, priopćio je u ponedjeljak zagrebački Učiteljski fakultet Ante Selak rođen je 1949. godine u Rašćanima Gornjim, a predavao je na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.

Osnovnu školu završio je u Župi, a klasičnu gimnaziju u Splitu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2006., obranio disertaciju i dobio znanstvenu titulu doktora znanosti iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje filologija, grana kroatistika.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Vidi ti Miškovića? Grad Rijeka ih nagradio za naslov prvaka, a oni vratili novac – bilo je taman za burek i jogurt

Tijekom karijere radio je u više ustanova vezanih uz jezik i obrazovanje. Od 1977. do 1992. godine radio je u Školskim novinama, od 1992. do 1995. bio je jedan od osnivača i prvi direktor Hrvatske sveučilišne naklade. Potom je dvije godine bio urednik u nakladničkoj kući Pergamena, a od 1998. do 2002. radio je kao voditelj izdavačke djelatnosti u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

“Profesor Selak bio je velik čovjek, vrstan stručnjak i rodoljub”, istaknuli su iz Učiteljskog fakulteta, gdje je počeo predavati 2000. godine. 

Bio je autor, urednik i priređivač brojnih djela. Među njegovim priređenim knjigama ističu se “Hrvatska zauvijek: prilozi hrvatskoj državotvornoj misli”, “Ričoslovje” Šime Starčevića te reizdanja “Hrvatske revije”. Bio je urednik zbornika “Taj hrvatski”  te suurednik “Leksikona hrvatskoga jezika i književnosti” , a sabrao je i zbirku školskih propisa “Hrvatsko osnovno školstvo”. 

Napisao je i knjigu “Jezikoslovni pogledi Ilije Abjanića” o tvorcu hrvatskoga medicinskog nazivlja. Posljednji ispraćaj održat će se 22. srpnja u Rašćanima. Ante Selak je otac saborske zastupnice Marije Selak Raspudić.

Mariaj Selak raspudić je krajem 2004. godine dala veliki intervju Večernjem listu u kojemu je govorila o svojoj obitelji.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Neodoljiva pogača: Željeli ste je napraviti, a niste se usudili, evo recepta za slasnu focacciu – pecite 20 minuta

Rođeni ste u ožujku 1982. u Zagrebu. Iz kakve obitelji potječete i gdje ste odrasli u Zagrebu?
Odrasla sam na Jarunu. Moji roditelji, Danica i Ante, došli su iz Dalmatinske zagore na studij u Zagreb. Tu su se zatim zaposlili, upoznali i zasnovali obitelj. Oboje su profesori hrvatskog jezika i književnosti. Majka je predavala u srednjoj Školi za cestovni promet, a otac je radio na više mjesta, posljednje je bilo Učiteljska akademija. Ja sam drugo od četvero djece. Imam točno godinu dana starijeg brata Šimuna, godinu i osam mjeseci nakon mene rodio se i moj mlađi brat Mihovil, a dvije godine nakon njega došla nam je i moja mlađa sestra Ana. Eto, nas četvero rodilo se u pet godina. I to redoslijedom – dečko, cura, dečko, cura. Mama je odradila lavovski posao jer je čitavo to vrijeme i radila na poslu. Bila je jako strpljiva. Mi smo bili jedno drugome do uha, u nas je stalno bilo živo, pogotovo između starijeg brata i mene. Stalno smo se sukobljavali oko toga tko je veći autoritet među djecom. On je smatrao da, zato što je stariji, ima neka veća prava, a ja sam uzvraćala da je to posve nevažno. Djetinjstvo nam je zaista bilo jako živahno.

Čega se sve sjećate iz tih dana?
Kako je nas bilo četvero onda su kod nas dolazili i svi drugi te je naš stan uvijek bio prepun djece. Stalno smo skupljali djecu i dovodili ih k nama pa je to vrijeme bilo puno igre, nereda i buke. Sreća da je mama imala jako dobre živce. Sjećam se svoje najbolje prijateljice Neve. Upoznale smo se kada smo imale četiri godine. Tada su djeca već s četiri godine sama šetala okolo po parku, mogla su izaći iz stana i igrati se ispred ulaza u zgradu. To nam je danas nešto posve nezamislivo. Nas dvije živjele smo ulaz do ulaza i stalno smo se zajedno igrale. I ostale smo najbolje prijateljice cijeli život. Sjećam se i knjižnica. Naime, moji roditelji nikada nisu bili ljudi koji su puno pažnje polagali na odjeću ili na namještaj. Te su stvari kod nas bile dosta skromne. Njima je to bilo najmanje važno, ali su jako voljeli knjige. I prva moja sjećanja vezana su uz tatinu radnu sobu koja je bila prepuna knjiga. Tada su knjige imale baš ozbiljnu vrijednost jer je u njima bilo sve znanje. I najljepši miris koji pamtim, miris je knjiga. Kako je u toj tatinoj radnoj sobi bilo i puno starih knjiga ta je soba intenzivno mirisala po tim knjigama. Moj je otac seljačko dijete i sve je te knjige sam kupio jer su ga zanimale. I miris tih njegovih knjiga u toj sobi meni je bio najljepši miris na svijetu. Uvijek sam govorila da svi mogu naslijediti što god hoće, a da će meni ostati tatina radna soba s knjigama. To sam željela da bude moje. I eto, tako je u mom djetinjstvu, u toj sobi, krenulo moje čitanje jer tamo je bilo svega. A druga stvar koja mi je obilježila djetinjstvo su već spomenute knjižnice. Sjećam se kako je brat uzeo novčanicu “titovku” s frižidera, koju je mama ostavila za neke druge svrhe, i učlanio me u knjižnicu jer je on bio godinu stariji i već je znao kako se to radi. To je bilo na početku osnovne škole. Uh, ja sam tamo, u toj knjižnici, bila stalno. Svaki dan. I nama je ta naša knjižnica na Staglišću vrlo brzo postala mala pa smo brat, njegov prijatelj Božo i ja zajedno išli po zagrebačkim knjižnicama. Naravno, pješice. Išli smo obići sve knjižnice kako bismo mogli posuditi što više knjiga i kako bismo došli do što više stripova koje smo obožavali čitati. Bili su to “Princ Valiant”, “Mandrak Mađioničar“, “Flash Gordon”, a i inače sam voljela “Texa Willera”, “Mister Noa”, “Zagora”, pa onda “Alan Forda”… Svi smo u to vrijeme baš bili stripofili. Toga kako smo hodali i po drugim knjižnicama, tražili nove knjige i stripove za posuditi jako se živo sjećam. Tada sam išla u treći razred osnovne škole. Eto, knjige i stripovi su ono prvo što mi je obilježilo djetinjstvo.

Znači, ima i nešto drugo?
Da, to je bio trenutak kada sam saznala da postoji klasična osnovna škola. Da postoji tamo neka škola u kojoj se uči grčki i latinski jezik. Premda tada, u trećem ili četvrtom razredu, baš i nisam mogla razumjeti o čemu se to zapravo radi, ipak sam shvaćala da je to najbolje moguće obrazovanje koje se može dobiti. To me se jako dojmilo pa sam mamu tražila da me prebaci u tu drugu osnovnu školu, do koje se moralo ići tramvajem jer je ta najbliža klasična osnovna škola bila na Horvatima. Naravno, mami nije padalo na pamet to napraviti. Ja sam onda organizirala cijelu pobunu. Dvije najbolje prijateljice nagovorila sam da se i one prebace tamo. I što se dogodilo? Njihovi su roditelji pristali na to, a moja mama nije. Ona meni ne da, a cijela je ta ideja moja. I sad, njih će dvije ići tamo, iako ih to baš i nije nešto pretjerano zanimalo, ali hajde, prebacit će se zbog mene, a moja mama za to ne želi niti čuti. Uh… Na kraju sam mamu toliko “pilala”, ostavljala sam joj otvoren svoj dnevnik u kojem sam pisala kako je to moja najveća životna želja, kako imam pravo birati svoju školu… Ma, nema toga što nisam pisala, sve dok mama na kraju nije popustila

Dakle, uspjeli ste, upornost se isplatila?
Jesam, uspjela sam. I prebacila sam se s te dvije prijateljice u tu drugu školu u koju smo išle od petog do osmog razreda. Taj svijet antike, klasični mitovi stare Grčke, grčki i latinski jezik, sve mi je to dalo temelje obrazovanja. I sve me to jako odredilo. Kasnije sam išla i u Klasičnu gimnaziju. Jako mi je drago što sam imala priliku već tako rano upoznati temelje naše zapadne civilizacije. Svijet mitova je fascinantan. U antičkim se mitovima sve nađe. To mitsko shvaćanje svijeta je nešto između poezije i filozofije. Način na koji se slikama tumači stvarnost, kroz priču, to mi je još uvijek nešto što me oduševljava i očarava. To je i u politici najuspješnije jer ljudi svijet ne razumiju samo u sadržaju, pogotovo ako je suhoparan. Svijet se razumije u slici. Slika je najsnažnija jer je neposredna.

A jeste li s obitelji putovali, i gdje?
Ništa šminkerski, nije si to nitko moga priuštiti, ali puno sam išla na selo. Imala sam u Rašćanima babu, Darinku, očevu majku. Ona je tamo imala sve životinje, krave, ovce, koze, kokoši… Sadila je i okopavala krumpir. Tata bi nas odvezao i tamo bismo bili po dva-tri tjedna, nekada i cijelo ljeto. Baba je bila jedna divna žena. Imala je osmero djece od kojih je petero preživjelo. Djed je umro rano, kada sam bila jako mala pa se njega ne sjećam, ali nam je njegov brat svećenik koji je odgovoran za školovanje moga oca bio kao djed. Zato je baba sve vodila. Puno je radila, ali je napamet znala i priče o “Kraljeviću Marku”. Osim što mi je pričala te priče, učila me raditi i kruh ispod peke, musti i krave i koze. Kao mala, s njom sam provodila jako puno vremena jer mi je to bilo zanimljivo, prvenstveno zbog životinja. Jedino mi je teško padalo što bih svaki put dobila po jednog kozlića koji bi bio moj, zvao bi se Golubica, jer je bio bijel, a onda bi došla Velika Gospa i mog kozlića više ne bi bilo. To mi je bila velika tuga. Imala sam i drugu babu, Anu, maminu mamu, u Runovićima. Ona je bila specifična. Bila je poznata kao najbistrija i jezično najspretnija u tom kraju pa je kružio mit kako je jednom došao neki muški da je u raspravi “potuče”. Ona je s njim debatirala i debatirala, otegnulo se to, i kad je on vidio da mu nikako ne ide, počeo je vrijeđati, govoriti koješta vulgarno, a baba mu je na to rekla: “Ne zna koza što je loza, nego brsti di naiđe.” Tako ga je potukla tom metaforom da ne zna pričati ništa suvislo nego samo lupeta. I onda je proglašena pobjednicom.

I vi ste verbalno moćni, vješti se i suvereni u raspravama. Jeste li onda tu žicu povukli od bake Ane?
Bila bih ponosna da jesam. Zanimljivo, i ona je isto imala osmero djece, od kojih je petero preživjelo. Bila je siromašna. Moji su ujaci i tete otišli živjeti u Francusku, jedino je moja mama ostala u Hrvatskoj. I u Runovićima sam, osobito u kasnijoj dobi, negdje krajem osnovne škole, provodila puno vremena. Upoznavši još i neke susjede otkrila sam tamo jedan posve novi svijet ljudi koji su kao i ja tamo dolazili jer su imali bake pa su kod njih provodili ljeta. Mi smo postali jako čvrsta ekipa. I od tada pa nadalje, tijekom školskih praznika, dok su drugi roditelje molili da idu na more, ja sam svoje roditelje molila da idem na selo jer mi nigdje nije bilo ljepše nego u Runovićima. Imala sam tamo najbolju ekipu. Imali smo neki svoj svijet, kupali smo se u rijeci Matici, kartali, istraživali po okolnim brdima… To mi je jako obilježilo djetinjstvo i odrastanje. I još uvijek tamo idem kada god mogu. Tamo se i sad najbolje odmorim.

Kako ste se braća, vi i sestra međusobno slagali, čega ste se igrali?
Sjećam se da sam u djetinjstvu stalno tražila skloništa svoje braće. Oni su bili skloni meni izmišljati. Imali su neke svoje ekipe i stalno su pričali kako imaju neka skloništa po Jarunu, da su napravili neke bunkere i onda sam čitavo djetinjstvo to ganjala i pokušavala pronaći. A pola toga bile su čiste fantazije. Moj stariji brat Šimun, koji je inače programer, bio je pripovjedački jako talentiran. Imao je imaginarnu junakinju, zvala se Vesna P., i stalno smo ga molili da nam priča njene dogodovštine. Ma, kako nas je bilo puno, kod nas je uvijek bilo svakakvih čudesa.

Naslovna fotografija: Otac i baka marije Selak Raspudić

Foto: Privatna arhiva Marije Selak Raspudić