Srpsko narodno vijeće (SNV) posvetilo je objavu Arsenu Dediću, poznatom kantautoru, pjesniku i skladatelju. No, ono što je privuklo pažnju mnogih u njihovoj objavi na društvenim mrežama jest sam naslov koji glasi: “Znameniti Srbi u Hrvatskoj”. U objavi od utorka, SNV piše: “Arsen Dedić, rođen na današnji dan 1938. godine, utemeljitelj hrvatske šansone, u najvećoj mjeri se bavio komponiranjem, sviranjem, dirigiranjem, književnošću i prevođenjem.”

“U Zagrebu je upisao Pravni fakultet, koji je napustio 1959., a u istom gradu upisao je Muzičku akademiju na kojoj je diplomirao 1964. godine. Gotovo cijelog života pisao je pjesme, a sredinom 1960-ih započeo je kantautorsku karijeru”, navode dalje.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Troje Hrvata i jedan stranac: Bujanec otkrio identitet prosvjednika koji su pokušali zaustaviti vojni mimohod

“Skladajući šansone, na domaćoj sceni postaje zaštitnim znakom tog glazbenog žanra, koji spaja njegova dva ključna umjetnička izraza ‒ muziku i poeziju. Do početka 1980-ih afirmirao se i na međunarodnoj sceni”, piše, između ostalog, SNV, javlja Direktno.

‘Nije se izjašnjavao kao Srbin’

No, brojni su se u komentarima osvrnuli na naslov objave o znamenitim Srbima: “Ima li vama itko da nije Srbin? Po tome je Novak Đoković Hrvat”, “Arsenije, brat Milutin, živi u Beogradu”, “Šibenčanin, nama svejedno da je i Kinez”, “Arsen je uvijek govorio da je Šibenčanin”, pisali su brojni.

“Arsen je mislim bio kozmopolit i nije se izjašnjavao kao Srbin. Imao je neko srpsko podrijetlo, ali je Hrvatsku smatrao svojom domovinom. Mislim da njemu nacionalna pripadnost nije bila važna. Isto kao i Đorđe Novković. Prikazivati njih kao neke svjesne Srbe je iskrivljavanje”, navela je još jedna osoba u komentarima.

Podsjetimo, Arsen Dedić (1938 – 2015) bio je kantautor, pjesnik i skladatelj koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi. Njegova glazba odjekivala je daleko izvan granica, a stihovi su nosili emocije, priče i refleksije koje su postale dio kolektivnog sjećanja. No, unatoč nespornoj umjetničkoj veličini, tijekom života susretao se s osporavanjima, a nakon smrti ostao je predmetom raznih interpretacija i rasprava.

Kad god bi se povela rasprava o njegovu podrijetlu, Arsen je na svoj način davao do znanja koliko su mu te polemike bile nebitne. Njegova pripadnost bila je u njegovim stihovima, njegovim pjesmama i stvaralaštvu koje je nadilazilo granice. No, unatoč tome, ni njega nisu zaobišle podjele koje su u hrvatskom društvu uvijek pronalazile plodno tlo za nove nesuglasice, javlja Dnevno.hr.

U jednom od intervjua Arsen je progovorio o svom obiteljskom naslijeđu, koje se, kako je sam objasnio, nije vodilo ideologijama, već egzistencijalnim okolnostima: “Gledajte, mene je rodila čista, što bi se reklo, Hrvatica – katolkinja, Veronika Mišković, a ćaća mi je bio ortodoks – dakle pravoslavac. Morate znati da je u Šibeniku i oko njega živjelo puno, mi to kažemo morlačkog življa. U tom vremenu ljudi su prihvaćali religije onako kako je tko pružao mogućnost održanja, životnog spasa, stjecanja nekog malog posjeda. U to neko vrijeme, recimo, pravoslavna crkva je davala najviše takvih posjeda. Tako su preci mog oca uzeli pravoslavlje.”

‘Neki su me prozivali’

Unatoč njegovom umjetničkom doprinosu i univerzalnoj poruci koju je nosila njegova glazba, Dedić se često zbog podrijetla suočavao s prozivkama. O tome je govorio s dozom gorčine: “Ma jesam… Našlo se tih koji su me prozivali. Uvijek ih se nađe. Zapravo, ja sam imao problema još od početka svoga pisanja…”

Nakon njegove smrti 2015. godine upravo je esejist i književni kritičar Igor Mandić na komemoraciji u Hrvatskom društvu književnika jasno ukazao na to kako bi ga neki sada najradije svojatali, iako mu nisu uvijek bili naklonjeni. Mandić je tada rekao: “Svi bi sada Arsena svojatali, a on bi im vjerojatno poručio: ‘Gonite se, nek me nosi tko hoće, ali neka nešto i plati.’” “Ni ja mu nisam bio prijatelj, bio sam mu drug, a i gdje je bila sva ta velika ljubav Šibenika o kojoj se sada toliko priča, kada je za vrijeme Domovinskog rata u Dedićevo dvorište bila bačena eksplozivna naprava jer je bio ‘sumnjiv po obiteljskom podrijetlu?’”, dodao je tada, čime je izazvao val kritika onih koji tvrde da je Arsen u Hrvatskoj uvijek bio cijenjen i voljen.

Osim Arsena, i njegov brat Milutin Dedić bio je istaknuti umjetnik, no njegov je životni put bio drugačiji – živio je i stvarao u Beogradu, gdje je bio cijenjeni slikar, novinar i pisac. U Beograd je došao 1957. godine, a njegov brat Arsen otišao je u Zagreb studirati pravo. Milutin je preminuo u Beogradu 2021. u 86. godini života, a umro je posljedica koronavirusa.

“Imao sam sretnu okolnost što sam rođen u obitelji Dedića. To je bila varoška obitelj, a u tu Varoš ljudi su došli od svakud: i iz Bosne, i iz Hercegovine, i iz Crne Gore, Dalmatinske zagore… Ćaća je bio Srbin, a mater Hrvatica iz Rupa. Njeni su isto nekad bili Srbi pa su došli na ove prostore poslije Kandijskog rata i preuzeli katoličanstvo. Onda se udala za mog ćaću i prešla na pravoslavlje. Slavili smo dva Božića i dva Uskrsa. Slavili smo i svetog Arhangela Mihaila, što je bila obiteljska slava. Slavili smo to u vrijeme kad to nije bilo ni popularno ni dozvoljeno. Te slave bi kod nas trajale tri dana. Zadnjeg dana bi dolazili i teškopartijci. Dolazili su iz poštovanja prema mojoj familiji. Dobro je kad se miješaju krvi jer onda se miješaju i kulture i pogledi. U tom duhu multikulturalnosti sam živio od djetinjstva, a kasnije sam tako i odgajao svoju djecu. Obitelj i ambijent, odnosno zavičaj, najvažnije su ishodište, tu čovjek ‘peška’ prve impresije koje ga trajno formiraju”, rekao je jednom prilikom u intervjuu Jutarnjem listu.

Inače, Rockomotiva piše da su sa strane oca Arsena i Milutina, Jovana Dedića, svi bili srpski pravoslavni vjernici koji su potjecali iz okolice Drniša, dok je majka Veronika (rođena Mišković) bila Hrvatica iz Rupa nedaleko od Skradina te je formalno prešla na pravoslavlje prilikom udaje za Arsenova oca. Jedna baka mu je bila talijanskog podrijetla.

“Dedić se rodio kao drugo dijete u siromašnoj, težačkoj obitelji te mu je majka (nadimkom Jelka) bila nepismena, iznimno pobožna domaćica i pralja, koju je on kasnije opismenio. Majku Veroniku i njenu pobožnost je često kasnije isticao kao izvor nadahnuća i osobu kojoj se divio. Premda mu je majka htjela nadjenuti ime Igor, na nagovor svećenika dala mu je ime Arsenije. Otac Jovan bio je zidar i dobrovoljni vatrogasac, kasnije poslovođa u pomorskom građevinskom poduzeću ‘PomGrad’, a uz posao se bavio i poljoprivredom. Dedićev otac je bio i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi te hotelskoj kapeli svirao više instrumenata – trubu, tubu i timpane”, navodi Rockomotiva.