Gabi Novak, pjevačica koja je desetljećima bila dio hrvatske glazbene scene, ostala je poznata i po vezi s Arsenom Dedićem, s kojim je činila jedan od najpoznatijih glazbenih parova na ovim prostorima. Njezin život, ispunjen glazbom, ali i osobnim tragedijama, obuhvaćao je i razdoblja koja su mogla poslužiti kao predložak za knjigu ili film.
– Bila sam Njemica, rođena u Berlinu, od majke Njemice. O mom djetinjstvu mnogo bi se moglo govoriti, to su bile neke nesretne godine, početak Drugog svjetskog rata – započinjala je Gabi svoju priču.
Kako se rat zahuktavao, njezini majka i otac otišli su s trogodišnjom Gabi iz Berlina u Zagreb, a zatim je poslali djedu i baki na Hvar, da je što više odvoje od nadolazeće opasnosti. Otac joj je pred kraj rata pogubljen od strane partizana, odnosno pripadnika ozloglašenog KNOJ-a (Korpus narodne obrane Jugoslavije), bez objašnjenja. Slijedile su godine koje je provela živeći u malom sobičku s majkom koja u poslijeratnom Zagrebu nikako nije mogla pronaći posao. A iako je početak njezina života bio obilježen tragedijom, ratnim vihorom, gubitkom oca i neimaštinom, o tome je govorila odmjereno, elegantno i pomno odabranim riječima te s nevjerojatnom aurom smirenosti.
Obitelj Novak bila je ugledna i imućna. Njezin djed bio je liječnik i imali su jednu od najljepših vila na otoku, ali od kuće se nije moglo živjeti. Vladala je tolika nestašica da je njezina baka morala trampiti njezin tricikl za ulje i šećer. Otok je bio u mraku, svjetlost su davale uljne lampe i svijeće, a nebom su stalno kružili avioni. Dok se moglo, roditelji su je posjećivali. No, nakon jednog posjeta Hvaru njezin otac više se nije vratio. Ubijen je i pokopan, koliko je Gabi poznato, negdje na Visu, ali nikada nije doznala točno gdje. Majku, koja joj posljednje dvije godine rata nije mogla dolaziti, vidjela je tek kad je rat završio, na hvarskoj rivi kad je došla po nju. Ukrcale su se na brod koji je do Rijeke plovio 14 dana, a morem su još plutale velike mine. Brod bi tu i tamo zastao, ljudi na obali priskakali su u pomoć, ali Gabi pamti da ih nitko nije tako toplo dočekao kao Šibenčani. Jedna žena donijela im je još tople palačinke posute šećerom i umotane u papir.
KNOJ – zloglasna poratna formacija
Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) osnovan je 1944. godine kao posebna vojno-policijska formacija pod izravnom kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. Iako mu je službena zadaća bila “osiguranje oslobođenih teritorija” i “borba protiv neprijateljskih ostataka”, u praksi je KNOJ provodio masovna uhićenja, likvidacije političkih protivnika, pripadnika poraženih vojski, ali i civila. Često je djelovao bez suđenja, a njegove su akcije ostavile dubok trag straha i traume u mnogim obiteljima diljem bivše Jugoslavije. U javnom pamćenju KNOJ je ostao sinonim za politički obračun i represiju neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Obitelj Novak bila je ugledna i imućna. Njezin djed bio je liječnik i imali su jednu od najljepših vila na otoku, ali od kuće se nije moglo živjeti. Vladala je tolika nestašica da je njezina baka morala trampiti njezin tricikl za ulje i šećer. Otok je bio u mraku, svjetlost su davale uljne lampe i svijeće, a nebom su stalno kružili avioni. Dok se moglo, roditelji su je posjećivali. No, nakon jednog posjeta Hvaru njezin otac više se nije vratio. Ubijen je i pokopan, koliko je Gabi poznato, negdje na Visu, ali nikada nije doznala točno gdje. Majku, koja joj posljednje dvije godine rata nije mogla dolaziti, vidjela je tek kad je rat završio, na hvarskoj rivi kad je došla po nju. Ukrcale su se na brod koji je do Rijeke plovio 14 dana, a morem su još plutale velike mine. Brod bi tu i tamo zastao, ljudi na obali priskakali su u pomoć, ali Gabi pamti da ih nitko nije tako toplo dočekao kao Šibenčani. Jedna žena donijela im je još tople palačinke posute šećerom i umotane u papir.