Sukob između Joška Marušića i Rajka Grlića, započet polemičkim tekstovima u Večernjem listu, otkriva dublje razlike između dvojice umjetnika iste generacije. Marušić, animator i profesor, prihvatio je hrvatsku državu te iz te pozicije kritizira njezinu kulturnui poltičku scenu. Grlić, redatelj koji već desetljećima živi u SAD-u, na Hrvatsku gleda s distance, često je opisujući kao državu koja je propustila priliku da postane normalna.

Joško Marušić (1952.) – crtač, animator, teoretičar

Rođen u Šibeniku 1952., Marušić je jedno od najprepoznatljivijih imena Zagrebačke škole crtanog filma nakon njezina zlatnog razdoblja. Studirao je arhitekturu, ali ga je strast prema crtanom filmu i stripu odvela u Zagreb film. Njegovi animirani radovi – ironični, satirični, često mračno duhoviti – osvojili su priznanja na svjetskim festivalima. Među poznatijima su Per Aspera ad Astra, Skyscraper, Miss Link, a njegova estetika i ideje uvijek su nosile pečat kritike društva i politike.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Zašto hrvatski pršut više nije ono što je nekad bio?

Uz autorski rad, Marušić je bio i teoretičar i profesor, oblikujući generacije mladih animatora. U posljednjim desetljećima često se isticao i polemičkim tekstovima o stanju u hrvatskoj kulturi, nerijetko kritizirajući zatvoreni krug privilegiranih filmskih autora. Marušić je pritom dosljedno nastupao kao netko tko prihvaća hrvatsku državu i njezin okvir, a kritike je iznosio upravo iz te pozicije – s namjerom da bude glas protiv mediokriteta i kulturnih kompromisa.

“Bio sam i ostao velik ljevičar, ali istodobno i na neki način nacionalist jer sam razmišljao optimalno. Fućka mi se za politiku, no neke stvari sam uvidio čitajući, promatrajući, družeći se s ljudima. Proveo sam 38 godina u Jugoslaviji i već mi je bilo kao mladoj osobi jasno da je ta zemlja privremena. U 38. godini života sam bio na vrhuncu slave u svijetu. . Nisam to radio zato što bih bio mazohist, nego zato što sam uvidio da je život jedan i da u svome životu ne želim raditi pet revolucija. Da sam imao 23 godine, otišao bih iz Hrvatske, ali sam odlučio to sranje odigrati do kraja, kao što sam i bio na listi Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SKH-SDP), mada nisam bio član Partije, na prvim višestranačkim izborima na kojima sam u izravnom sučeljavanju pobijedio Vladu Gotovca – smatrao sam da mi je dužnost i čast da dovršim taj drek do kraja, a ne da se sada pravim hadezeovac, novootkriveni nacionalist”, rekao je jednom prilikom Marušić.

MOŽDA ĆE VAS ZANIMATI: Šerbedžija, Milanović i Plenković: Umiljato janje na Brijunima

Rajko Grlić (1947.) – redatelj, scenarist, intelektualac “nove dijaspore”

Pet godina stariji, Grlić je rođen u Zagrebu 1947. godine. Diplomirao je režiju na znamenitoj praškoj filmskoj akademiji FAMU, zajedno s generacijom koja će ostaviti dubok trag u jugoslavenskoj kinematografiji. Već u 70-ima postaje poznat po filmovima koji spajaju intimne priče i društvenu kritiku – Samo jednom se ljubi (1981.) ili U raljama života (1984.) – i time dobiva reputaciju autora koji razumije duh vremena.
Od devedesetih živi u Sjedinjenim Državama, gdje radi kao profesor filma na Ohio Universityju, ali redovno snima u Hrvatskoj i regiji (Karaula, Ustav Republike Hrvatske). Njegov opus obilježava spoj erotskog, političkog i ironičnog, a često je tematizirao licemjerje društvenih normi i nacionalizme. No, za razliku od Marušića, Grlić često svojim izjavama pokazuje rezervu prema Hrvatskoj. Jedna od njegovih poznatih ocjena glasi:
„Hrvatska, koja je imala sve pretpostavke da postane normalna država, nije u tome, za sada, uspjela. Skoro tridesetogodišnji lopovluk i nacionalizam, ruku pod ruku, devalvirali su život.“ Grlić ne skriva jugonostalgiju i kritički odmak od hrvatske države. Njegovi žestoki kritičari, a takvih nije malo u Hrvatskoj, reći će da ju prezire i da mu je dobra samo kada daje novce za njegove projekte.

Obojica su oblikovala u Zagrebu i iste kulturne epohe, ali su odabrali različite umjetničke izraze i različit odnos prema domovini. Marušić se ukorijenio u tradiciji crtanog filma i karikature, tražeći univerzalne poruke kroz grotesku i alegoriju, ali ostajući čvrsto vezan za Hrvatsku kao okvir djelovanja i kritike. Grlić je pak kroz igrani film progovarao o ljudima, ljubavima i politikama, a životni put ga je odveo u Sjedinjene Države – odakle se redovno vraća snimati, no s očitom distancom i kritičkim pogledom na zemlju u kojoj je ponikao.
U javnim nastupima Marušić je kritičar iznutra, dok je Grlić kritičar izvana. Marušić svoje argumente crpi iz kulturnog patriotizma, dok Grlić ističe razočaranje državnim projektom koji, prema njegovu sudu, nije ispunio očekivanja.

Marušić i Grlić dijele generacijsku blizinu i stvaralački nerv, ali predstavljaju dvije sudbine hrvatske kulture: onoga koji se pomirio s nacionalnim okvirom i unutar njega gradi kritiku, i onoga koji ga prepoznaje kao stalni izvor frustracije, ironije i gotovo nezainteresiranosti za nju. Njihovi sukobi nisu tek osobni – oni su ogledalo šire podjele u hrvatskom društvu između onih koji žele popraviti državu i onih koji u oporavak više ne vjeruju.