Hrvatska je na javnom natječaju prošle godine odabrala kupnju 12 izraelskih zrakoplova F-16 Barak, starih u prosjeku 30 godina, za cijenu od 500 milijuna američkih dolara. Taj iznos trebao je biti plaćen u deset godišnjih rata, a prva dva zrakoplova trebala su stići za godinu i pol, a ostali za dvije do tri godine.
No, Amerikanci su osporili tu kupnju tražeći da se ti zrakoplovi, koje su Izraelci nadogradili svojim modernim sustavima, vrate u početno stanje, dakle, laički rečeno, na tvorničke postavke kakve su imali u trenutku kada ih je SAD prodao njima. Još nije jasno kako i kada će se taj problem razriješiti. Hrvatska je poručila kako kupuje ili F-16 Barak ili ništa.
U međuvremenu je State Department, u okviru uobičajene procedure, uputio u Kongres obavijest o prodaju tih izraelskih zrakoplova Hrvatskoj. Ono što bode u oči je cijena koju su naveli. Prema američkoj procjeni, ti zrakoplovi vrijede 135 milijuna dolara. Navodi se da je riječ o zrakoplovima F-16 C/D uključujući streljivo, rezervne dijelove, opremu simulator i usluge obuke. Nije jasno otkud tolika razlika u odnosu na cijenu od 500 milijuna dolara koju treba platiti Hrvatska.
Jesu li Amerikanci tu procjenu vrijednosti izraelskih zrakoplova napravili prema nekom svom katalogu kao što se i vrijednost automobila procjenjuje prema starosti, prijeđenoj kilometraži i općem stanju? Ili se možda ta američka procjena odnosi samo na njihov F-16 s ‘tvorničkim postavkama’? Moguće je da Amerikanci u tu svoju procjenu nisu uključili ostatak aranžmana koji je Hrvatska sklopila s Izraelcima.
Dakle, dodatno naoružanje, uspostavu servisnog sustava koji će trebati za održavanje tih ionako starih zrakoplova. Dodatnu zabunu u cijelu priču unosi i podatak objavljen na stranicama izraelskog ministarstva gospodarstva u srpnju ove godine prema kojem ukupna cijena prodaje F-16 Barak Hrvatskoj iznosi – 700 milijuna dolara. Ni oni ne preciziraju kako su došli do tog iznosa.
Dakle, legitimno je pitanje otkud tolike razlike u procjenama vrijednosti 12 izraelskih F-16 Barak koje treba kupiti Hrvatska. Ministarstvo obrane treba što prije to razjasniti. Hrvatskoj je potrebno zrakoplovstvo kako bi u okviru NATO-a štitila svoj zračni prostor, a po potrebi, i pružala usluge susjednim državama kojima je to potrebno, i to naplaćivala.
Slovenci nemaju svoje zrakoplovstvo te plaćaju NATO-u da nadzire i štiti njihovo nebo. Uglavnom to rade talijanski i mađarski zrakoplovi. Da je Hrvatska odustala od svog zrakoplovstva, kakvih ideja je bilo, i njen zračni prostor nadzirali bi Talijani i Mađari. Crta dodira bi im valjda bila negdje kod Karlovca. S obzirom na financijsko stanje u državi mnogi su s pravom osjetljivi na tako velike investicije.
Međutim, ako su provedene transparentno i ako se uz pomoć njih ostvaruje cilj – a to je da i Hrvatska bude spremna odgovoriti na moguće ugroze kako se više ne bi dogodilo, kao početkom devedesetih, da se gotovo goloruka suprotstavlja osvajaču, većina ih drži opravdanima. U tom kontekstu, nužno je da se iza takvih velikih poslova ne pojavljuju ‘repovi’ koji bi ostavljali i minimum sumnje u neko pogodovanje ili korupciju.
Zato Ministarstvo obrane mora razjasniti što je sve uključeno u dogovorenu cijenu od 500 milijuna dolara za kupnju 12 izraelskih F-16 Barak, a posredno i uputiti na što se odnosi američka procjena o 135 milijuna dolara te ona izraelskog ministarstva gospodarstva o 700 milijuna dolara. To nije nikakva vojna tajna. Sve države koje kupuju zrakoplove objavljuju do u detalja takve vrste aranžmana.
Uz to, ako na kraju taj posao bude dogotovljen onako kako je i dogovoreno, bilo tko iz ministarstva obrane, od ministra pa na niže, trebao bi unaprijed poslati upit Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa nalazi li se u sukobu interesa ako će privatna tvrtka u kojoj je netko od njih ranije bio na rukovodećim položajima na natječajima dobivati poslove vezane uz te zrakoplove.