Moj sadašnji status je, umirovljenica. Naziv mi se nikada nije sviđao, iako u mladim danima o tome nisam puno razmišljala i nisam prepoznavala u korijenu riječi ono zloguko, ”umir”. Naziv penzioner mi nije ništa puno draži i zapravo ne pronalazim niti jednu bolju riječ koja bi zamijenila postojeće. Koju god da se odabere, ona će asocirati na ovu posebnu grupaciju ili kategoriju u populaciji, pozicioniranu na kraju životne priče. Faza posebne specifične težine, faza prizemljenja, sklopljenog padobrana i životnog otrežnjenja. Nisam voljela ni ljubičastu boju iskaznice, osmišljenu posebno za umirovljenike. Srećom da ih se zbog štednje i smanjenja plastike sve manje izrađuje. Zapravo bi za umirovljenike, u odnosu na druge kategorije ili grupe ljude u populaciji, trebalo osmisliti rješenja da ih se ne izdvaja kao takve, da su na neki način infiltrirani u cjelokupnoj strukturi, kao dragi kamenčić u životnom konglomeratu. Bio bi to nježan, suptilan pristup, posljedica čega bi bio bolji i životniji osjećaj, oslobođen pritiska godina i prolaznosti života.

Moj početak mi je i danas kristalno jasan i drag. Često pomislim na taj dan i kao da još uvijek osjećam miris i svježinu svibanjskog jutra. Kratki, teško primjetan oglas u novinama, donio mi je sreću. Pozvana sam na razgovor, odabrana sam. Toga davnog jutra, hodajući sretna ulicom u centru grada, susrela sam zgodnog momka iz kvarta u kojem sam tada živjela. Upitao me je,”kuda ideš?”, na što sam mu nasmiješena i sretna odgovorila, ”na posao, danas mi je prvi dan!”

Možda je ljepota i predivan doživljaj prvog dana mojeg zaposlenja presudio da sam najveći broj dana radnog vijeka upravo u sličnoj atmosferi odlazila na posao. Lijepo je biti među najmlađima, lijepo je biti učenik i to na početku.

U novoj sredini bilo je u manjini i onih koji su odrađivali svoje zadnje godine prije odlaska u mirovinu. U tom vremenu ne sjećam se da je netko od nas mladih nešto loše govorio o njima. Nisu nam ni u kom pogledu smetali, baš naprotiv. Oni su neumorno radili do kraja, pričali su nam ponešto iz privatnog života, djeci i unučićima, ali su nam ostavili u nasljeđe i zanimljivih recepata za kolače ili pripremu zimnice. Svi su pisani rukom, a ja sam rado na njih zapisala tko mi je od njih napisao recept i datum. U vrijeme blagdana ili nekih drugih prigoda, listajući arhivu svojih prikupljenih recepata, s radošću sam zastala baš nad njima koji su pomalo požutjeli od proteklog vremena. Sjetila sam se svih tih dragih ljudi i vizualizirala situaciju kada su recepti nastali. Uvijek sam se smiješila, vraćala mi se njihova slika iz pospremljenih sjećanja i, kao da su dragi suradnici tu negdje u blizini.

Za razliku od nas mladih, bili su pošteđeni prihvaćanja novog načina rada kao posljedice tehnološke revolucije u poslu koji smo radili. Ali umirujući ritam, topla pozitivna energija i životno iskustvo koje su svakodnevno donosili u radno okruženje bili su nama mladima umirujući eliksir. Mi smo bili mladi, puni energije s novim znanjima, a oni su bili s bogatim radnim i životnim iskustvom i nadasve mudri. Kao takvi, znali su da se može puno toga kvalitetno napraviti uz nešto sporiji ritam.

Kroz sve sljedeće godine radnog vijeka dinamika poslovnih procesa se ubrzavala. Promjene su se događale puno češće, nakon sve kraćih razdoblja, a trebalo je biti uvijek IN. Bilo je očito da je evolucijski ciklus sve kraći. Nije preostalo drugo nego ponašati se kao zec u ”Alisa u zemlji čudesa.” Na upit zecu zašto trči, njegov je odgovor bio, ”trčim da bih ostao na mjestu.”

Nakon nekoliko godina prikupljenog radnog iskustva hrabriji su odlazili u nove sredine, dok su drugi dolazili u našu radnu sredinu. Postojalo je mišljenje da ćeš, ukoliko se ne odlučiš na promjenu posla nakon 4 ili 5 godina, vjerojatno ostati tu gdje jesi. Ima dosta istine u tome jer se u praksi potvrdila ta teza. Događale su se intenzivne fluktuacije. Sve u skladu sa zanimljivom porukom u jednoj državnoj ustanovi, ”ovdje je sreća za one koji odlaze i one koji dolaze.”

Istinski sam voljela svoj posao. Voljela sam biti u blizini onih koji znaju više od mene. Osjećaj da kvalitetno obavljam posao za koji sam zadužena i da sam korisna i potrebna u radnoj sredini činio mi je posebno zadovoljstvo. Nisam željela biti vodeća, ali sam nastojala biti u blizini vodećih u pogledu znanja i informiranosti. Takva pozicija mi je omogućila da više uživam u poslu koji obavljam, a meni je to bilo najvažnije.

Ubrzani i sve zahtjevniji ritam rada doveli su do stanja kada se gubi pojam o vremenu i godinama. Iznenadi me pogled u ogledalo. Primijeti se umor, poneka bora, ali i sijeda vlas. Tek tada se prenem i počinjem razmišljati o prikupljenim godinama minulog rada. U međuvremenu se pojavila mlađa generacija kolegica i kolega. Shvatila sam ubrzo da možda i nisam prva linija obrane. Jer oni su došli s novim znanjima.

Usporedno s promjenama na poslovnom planu, odvijale su se i promjene u privatnom životu. Krediti su većinom otplaćeni, ali više nije rana mladost. U međuvremenu su i djeca postali mladi ljudi, sličnih godina mojih mladih kolega, koji su mi u radnom okruženju postali konkurencija.

Postalo je sasvim jasno, kročila sam u zrele godine kada nastupaju i razno razna ograničenja u svim područjima života. Ona nam jasno kazuju gdje smo stigli. Život je nesmiljena mreža izazova i natječaja za koju je vodeći uvjet mladost, a onda sve ostalo. Prirodno je da mladi rukovoditelji, kao i stariji rukovoditelji, daju prednost mlađim zaposlenicima jer je ljepša zrcalna slika. Neki će teško prihvatiti tu činjenicu, javljaju se frustracije i brojna pitanja na koja nemaju odgovor.

Rekla bih da, koliko je ljudi, toliko je i načina doživljaja zrelijih, odnosno starijih godina. Svatko se na svoj način nosi s fazom života kad polako poprimamo izgled svojih roditelja. Ne postoji pravilo, a niti generalno rješenje, iako se mnogi znanstvenici bave izučavanjem te faze ljudskog života.

Neki će se iz panike odlučiti na radikalne promjene u životu, pokušavajući na taj način zaustaviti protok vremena i godina. Podvlači se crta i radi bilanca života. Često se rađa nezadovoljstvo postignutim.

Mirovina je pred vratima. Odjednom shvatite da i nije nekakav problem sakupiti četiri desetljeća rada ukoliko ste sretnik da je tvrtka opstala i preživjela promjene u Državi.

Otprilike trećina radnog vijeka prohuji u želji da se nešto nauči i da se na taj način izbori određeni položaj u sustavu. Dosta toga znamo, traženi smo i važni u svakom slučaju i računa se dugoročno na nas. Uživajući u postignutom, veselimo se povećanju plaće, povećanju koeficijenta za minuli rad, a posebno se veselimo i tzv. Jubilarnoj nagradi. Redovito se veselimo i svakome petku jer prethodi vikendu, ne misleći pri tome da na taj način samo požurujemo vrijeme i godine.

Ne sjetimo se razmišljati da bi bilo puno zdravije požaliti što je još jedan tjedan iza nas. Malo po malo, neprimjetno se puni fond odrađenih i proživjelih godina, a da pri tome ne razmišljamo puno o mirovini. Ima još vremena, tako se misli u sebi. Ozbiljnije razmišljanje započinje u razdoblju od otprilike zadnjih pet godina prije stupanja u mirovinu. Jubilarna nagrada je sada značajnijeg iznosa zbog broja prikupljenih godina rada, ali istovremeno u planiranju poslovnih procesa za petogodišnje razdoblje diskretno se slaže popis onih koji će u tom vremenu otići u mirovinu. Ta činjenica počinje stvarati nelagodu jer se na sve one koji su na popisu ozbiljnije ne računa. Postaje jasnije da te sustav treba dok si mlad, zdrav i s novim znanjima. Stečeno znanje i prikupljene godine postaju teret i mora.

Ipak je najdraži početak, rekao bi Arsen Dedić u pjesmi ”Ne daj se Ines” jer tada si među najmlađima, kada si učenik, odnosno vježbenik.

U toj poziciji su sada neki novi mladi ljudi koji, za razliku od nas kada smo počinjali, ne traže od nas recepte jer oni su sada na internetu. Ovladali su novim tehnologijama, puno toga žele napraviti na svoj način, puno brže, doslovce klikom miša. Nemaju strpljenja za sporije pokrete i navike starijih kolega. Mora ih se razumjeti jer je takav imperativ vremena.

Shvatila sam da u svakodnevnoj suradnji s mladim suradnicima ne treba pretjerivati sa savjetima jer iz privatnog života nose u sebi određenu dozu međugeneracijskog uvjeravanja.

Treba im omogućiti da što više, sa znatiželjom, sami otkrivaju stvari. Njihova rješenja su slika njih samih i vremena u kojem su kročili u sustav rada. Doživljavala sam ih novim učiteljima od kojih sam mogla puno toga zanimljivog, aktualnog naučiti i koji su me na neki način vraćali na neki novi početak. Moram priznati da mi se to činilo kao svojevrsno osvježenje.

Iz vlastitog iskustva uvidjela sam da umjerena i dobro osmišljena poslovna politika može pridonijeti stvaranju ozračja tolerancije, ugodne poslovne suradnje na relaciji stariji–mladi, a što bi se moglo prenijeti i na privatne odnose, roditelji–djeca.

Na takav način moguće je da obostrano zaiskri i poneka suza na oproštajnom domjenku zbog odlaska u mirovinu. Moguće je da se i preuzme barem poneki recept kolača za sjećanje, a čiji okus obogaćuje ovaj nezaboravan trenutak.

Naslovna fotografija: Ilustracija

Foto: Hina