Kada je jedva napunivši dvadeset jednu godinu mlađahni Marin Sopta 1971. godine otišao u Kanadu malo je bilo nade da će jednog dana osvanuti u neovisnoj Hrvatskoj kakvu je on sanjao i želio. No san će mu se ostvariti tridesetak godina kasnije, a on će se iz Kanade vratiti i nastaviti djelovati i živjeti u domovini. Godinama se bavi istraživanjima i odnosima između domovinske Hrvatske i dijaspore, a u početku je bio aktiva i u politici, a sada je pozorno prati.

-Bavite se godinama hrvatskim iseljeništvom. Kada će to iseljeništvo masovno postati useljeništvo, odnosno hoće li ikada?

Kao nepopravljivi optimist, iskreno vjerujem da je i dan danas bez obzira na gospodarske i druge (ne)prilike koje vladaju u cijeloj Europi pa tako i Hrvatskoj mogući povratak velikog broja hrvatskih iseljenika, posebno onih koji su napustili Hrvatsku u zadnjih dvadesetak godina, ali i pripadnika druge i treće generacije. No u masovni povratak više ne vjerujem iz jednostavnog razloga što naša državna politika uopće nema nikakvu strategiju na tu temu, čak se usudim reći da nitko od članova vlade ne samo ove današnje nego i sve one koje su došle nakon 2000. godine uopće ne razmišljaju o toj problematici. Sve se svodi na jeftinu retoriku prije svakih izbora i nažalost, na tome se završi. Kako objasniti činjenicu da na nedavno završenom 5. Hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom ovo ljeto u Mostaru nitko od članova hrvatskog sabora počevši od Zdravke Bušić, kao i dva člana Sabora koji su izabrani u XI. izbornoj jedinici za dijasporu nisu pokazali interes da se pojave na Kongresu, na kojem je bilo preko dvjesto sudionika iz Argentine, Australije, Kanade, SAD-a, Njemačke i drugih europskih zemalja. Zatim Božo  Ljubić, bivši član Sabora RH koji je bio i predsjednik saborskog odbora za iseljeništvo, uopće nije pokazao interes pojaviti se na skupu, koji se uz to održavao u njegovom gradu. Kada su sudionici Kongresa pitali zašto oni nisu prisutni, što smo im mogli odgovoriti? Što reći za članove hrvatskog Sabora rođeni izvan Republike Hrvatske, koji bi trebali baš zato biti agilniji u pokušaju da isposluju posebnu saborsku sjednicu na temu hrvatskog iseljeništva. Značaj i potencijal hrvatskih iseljenika potvrđuju i službene informacije svjetske ekonomske banke iz koje se vidi da hrvatsko iseljeništvo u domovinu godišnje šalje novčane doznake u iznosu od dvije milijarde i 300 milijuna eura. Također, tu su investicije iseljenika u hrvatsko gospodarstvo, ali se nikako ne smije zanemariti i veliki novac koji iseljenici troše prilikom dolaska na godišnji odmor u Hrvatsku, kao i za Božić i Uskrs. Nažalost, Hrvatska država ne koristiti ogroman financijski potencijal koji imaju hrvatski iseljenici, ne osmišljava strategiju koja bi privukla veće investicije u hrvatsko gospodarstvo, ali isto tako ne koristi ni ljudski potencijal, kao onaj koji ima među pripadnicima druge generacije Hrvata koju školovani i stekli znanja na prestižnim sveučilištima širom svijeta. Možda je najbolji primjer naša nogometna reprezentacija, u kojoj su od 1990. godine igrali mnogi igrači koji su rođeni i odrasli izvan Republike Hrvatske. Tvrdim da hrvatski iseljenici predstavljaju jednu izuzetno važnu i neodvojivu granu hrvatskog nacionalnog bića.

– Hrvatska doživljava proces depopulacije. Kako se to može spriječiti?

To nije samo slučaj Hrvatske s ovim problemom suočene su i druge države u našem bližem i daljnjem susjedstvu. Prema neslužbenim podacima Bosnu i Hercegovinu poslije devedesetih godina napustilo je oko milijun ljudi. Susjednu Srbiju oko 850 tisuća, Kosovo, Sjevernu Makedoniju, također nekoliko stotina tisuća njihovih građana, Rumunjsku i Bugarsku preko milijun ljudi. Ovim želim reći da je gubitak stanovništva postao jedan od gorućih problema ne samo Hrvatske nego skoro cijele jugoistočne Europe koja je prošla tranzicijski proces krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. U našem slučaju jedan od mogućih rješenja vidim u povratku hrvatskih iseljenika. No za tako nešto potrebna je politička volja državnog vrha, donošenje strategije povratka i njezina primjena.

Nažalost svjedoci smo da toga u Hrvatskoj nema ništa. Bivša predsjednica Republike Hrvatska Kolinda Grabar Kitarović najavljivala je na velika zvona stvaranje strategije demografske obnove ali nažalost vidjeli smo da se od toga nije se ništa ozbiljno ostvarilo, osim velike pompe u medijima. Postavlja se pitanje zašto javnost nije nikada saznala što je bio glavni razlog za ovaj neuspjeh. Na vaše pitanje teško odgovoriti u nekoliko rečenica. Mi u Hrvatskoj, po mom mišljenju, u prvom redu moramo početi razvijati kulturu povratka, iako to u našem slučaju ne postoji. Uz to obavezno se mora i pod hitno osmisliti strategija, program na koji način i kako privući veće iseljeničke investicije u hrvatsko gospodarstvo, koje bi donijele otvaranje novih radnih mjesta koja bi ako ne zaustavila daljnja velika iseljavanja, barem ih umanjila.

Stalno ističemo primjer Izraela, ili u novije vrijeme Irske, pa je moje pitanje da li je naša država nastojala formirati jedan tim sastavljen od znanstvenika, ekonomista, stručnjaka koji bi proučili i analizirali politiku navedenih država prema njihovima iseljenicima. U zadnjih nekoliko godina Portugal, Španjolska i Poljska osmislili su programe koji su doprinijeli povratku znatnog broja njihovih iseljenika.

Kako privući veće iseljeničke investicije kada uspješni hrvatski povratnici poduzetnici koji su se već poslovno dokazali u Hrvatskoj imaju problema na lokalnoj i državnoj razini. Zar nije apsurd da hrvatski iseljenik povratnik iz Kanade koji je kupio zemlju u vrijednosti od 20 milijuna eura u Splitu i želi investirati daljnjih 150 milijuna u projekt koji bi zaposlio 500 ljudi nema podršku na samo od lokalnih nego i državnih vlasti. Drugi primjer je problem povratnika iz Njemačke, veliki investitor u hrvatski turizam koji ima problem s lokalnim vlastima u Dubrovniku. U vrijeme vladavine prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana bilo je sličnih slučajeva. On je to rješavao po hitnom postupku. Primio bi u svoj ured te poslovne ljude, hrvatske iseljenike i naredio svom savjetniku za gospodarstvo da ispita gdje je nastao problem. Za primjer tako je riješen nastali „problem „ izgradnje Importanne centra u Vlaškoj ulici koji je u jednom trenutku izgradnje počela kočiti gradska vlast grada Zagreba.

-Jeste li u vrijeme povrata iz Kanade mislili da će se puno više Hrvata vratiti nego što se vratilo u domovinu?

Apsolutno da. Mogu razumjeti da je domovinski rat bio jedan od glavnih ako ne i glavni razlog zašto do toga nije došlo. No bez obzira na ratno vrijeme u Hrvatsku u to vrijeme po službenim podacima MUP-a vratilo se 30.000 ljudi. To su podaci s kojima je bivše Ministarstvo za iseljeništvo izlazilo u javnost. No želim istaći i neke druge bitne razloge zašto nije došlo do većeg povratka hrvatskih iseljenika. U prvom redu bili su to ideološki razlozi. Pripadnici starih komunističkih struktura i dalje su gledali na hrvatske iseljenike kao ekstremne i radikalne desničare, nepismene ili polupismene pojedince. Također jedan veoma jaki i utjecajni lobi „uspješnih“ direktora i menadžera koji su kroz proces privatizacije preko noći postali bogataši vidjeli su u bogatim hrvatskim iseljenicima povratnicima veliku konkurenciju protiv koje nisu imali nikakve šanse na tržištu.

Prema tome da bi zaštitili i zadržali svoj politički i novo stečeni ekonomski utjecaj oni su na vrlo sofisticirani i podmukao način konstantno radili na tome da onemoguće ili bar uspore povratak uspješnih i bogatih hrvatskih iseljenika. Tako se uspjelo spriječiti da Plivu kupi hrvatski iseljenik Ilija Letica iz Detroita. Zatim slučaj Steve Bubala iz Kalifornije koji je na javnom natječaju kupio Belje da bi Sabor, naknadno, zakulisnim i prljavim igrama taj natječaj poništio i Belje „prodao“ drugoj osobi u Hrvatskoj. Mogao bih nabrajati puno sličnih slučajeva u kojima su hrvatski iseljenici izigrani. Na ovaj način stvorena je jedna nezdrava atmosfera u hrvatskom iseljeništvu koja je rezultirala nepovjerenjem u hrvatske  državne institucije i stvorila apatiju među iseljenicima.

-U dijaspori Hrvatska se više sanja. Jesu li se ostvarili vaši snovi o Hrvatskoj danas, trideset godina nakon stjecanja neovisnosti?

Jedini san koji mi se ostvario ja uspostava demokratske i neovisne Republike Hrvatske  u kojoj sam u jednom vremenskom periodu obnašao dosta visoke dužnosti o kojima nikada u iseljeništvu nisam ni sanjao da bi mogao tako služiti domovini. Veoma je teško i mislim skoro nemoguće Hrvatima u domovini posebno, onima koji nisu živjeli vani razumjeti ljubav i osjećaje koje hrvatski iseljenici imaju prema domovini kada su daleko od nje. Posebno je bilo zahtjevno, ali i opasno po život u iseljeništvu prije uspostave Hrvatske države biti politički aktivist. Kao borci za slobodnu i neovisnu Hrvatsku i protivnici jugoslavenskog režima mnogi zbog toga nisu mogli posjetiti domovinu a često su bili i na Udbinoj listi za odstrel.

Kako objasniti ili kako neko u domovini može razumjeti da preko vikenda idem u kazalište gledati predstave i mjuzikle ili na koncerte svjetskih zvijezda poput Tine Turner, Toma Jonesa, a u nedjelju ispred katoličke crkve ili na hrvatskim zabavama prodavati emigrantske novine. Na druženjima koja su organizirale političke organizacije čiji sam bio član, dobrovoljno bih radio za šankom i prodavao pića kako bi organizacija prikupila novčana sredstava za svoje daljnje političke aktivnosti.

Bez obzira na to što bi mnogi na mom mjestu davno napustili Hrvatsku da su doživjeli ono što sam ja sve doživio nakon povratka, ja sam sretan što se moj san ostvario. Uz sve probleme i poteškoće s kojima je većina nas u Hrvatskoj suočena i dalje tvrdim da je Hrvatska jedna od najboljih zemalja na svijetu za život uzimajući u obzir koliko i kako radimo. Naš prioritet mora biti otvaranje novih radnih mjesta, privlačenje većih investicija hrvatskih iseljenika jer njihov gospodarski potencijal je ogroman. Uvjeren sam i dalje da bi stvaranjem pozitivne klime za investicije u gospodarstvu, kroz posebne pogodnosti za povratnike koje bi se tako motiviralo da otvaraju tvrtke, zapošljavaju radnike, u veoma kratkom vremenskom periodu pokazalo bi pozitivne i vidljive rezultate. 

-Direktor ste i Centra za istraživanja hrvatskog iseljeništva. Koje su ciljevi i koje ste rezultate do sada postigli?

Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva je nevladina organizacija koja je između ostalog ukazati na potencijale hrvatskih iseljenika u političkom, gospodarskom, kulturnom, sportskom polju i potrebu za njihovim uključivanjem u razvojne strategije hrvatskoga društva na svim područjima djelovanja. Imajući u vidu da se naša Udruga kao više-manje sve nevladine udruge bore s financijama, naš rad je time limitiran. No i u takvim okolnostima razvijamo programe međunarodne suradnje, izdajemo knjige, organiziramo gospodarske skupove s naglaskom na ulaganje hrvatskih iseljenika u Hrvatsku.

Posebno smo ponosni na naš međunarodni, znanstveno stručni projekt – Hrvatski iseljenički kongres. Do sada smo ih održali ukupno pet i nakon svakog tog skupa na kojem se okupi preko 200 znanstvenika i stručnjaka iz raznih područja (gospodarstvo, demografija, povijest, kultura, znanost obrazovanje…) koji govore i raspravljaju o temama  vezanim uz hrvatsku i njezino iseljeništvo. Naši kongresi su mjesto susreta iseljene i domovinske zajednice, dolazi nam druga i treća generacija iseljenika i drago nam je kad vidimo da se ljudi na našim skupovima povezuju i nastavljao surađivati i kreirati nove projekte. Do sada smo nakon svakog kongresa uspjeli tiskati zbornik radova koji svaki za sebe predstavlja veliko bogatstvo i izvor informacija za sve one koje zanima ili se žele baviti temom vezanom uz hrvatsko iseljeništvo. Organizirali smo i dvije konferencije 2017. u Zadru i 2019. u Splitu na kojima se govorilo ogromnom potencijalu hrvatskih iseljenika za hrvatski turizam. Dvije konferencije koje su obrađivale teme vezane uz migracijske procese i kako to utječe na Hrvatsku, održane su u 2017. i 2019. u Zagrebu. Uz sudionike iz više zemalja svijeta, sudjelovalo je i devet stranih veleposlanika na mandatu u Zagrebu, koji su govorili o strategijama svojih država prema njihovoj iseljeničkoj zajednici.

-Hrvatska uskoro ostaje bez nacionalne valute i ulazi u Schengen. Je li vam žao kune?

Emocionalno da. Međutim ako želimo biti član nekog kluba ili udruženja onda moramo poštivati pravila tog društva, a to je u našem slučaju EU. To je cijena koju moramo platiti. Zamislite da nismo u EU koje bi bile naše teme i problemi.

Foto: Hina

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu