Bivši glavni urednik Večernjeg lista Branko Tuđen piše o knjizi “Partizani” poznatog slovenskog povjesničara Jože Pirjavca.

“Sada se očekuje hrvatski prijevod knjige Jože Pirjeveca: Partizani. Pirjevec je 2011. objavio knjigu „Tito in tovariši“ koja je prevedena i na hrvatski. Pirjevec je otišao najdalje u istraživanjima Drugog svjetskog rata i razdoblja SFRJ, ruši dosadašnja ograničenja i zablude, te donosi nove senzacionalne, ne i senzacionalističke zaključke. Naklada Srednja Europa bila je najavila objavljivanje Partizana na hrvatskom u srpnju, ali je to odgođeno. Nedavno sam otišao u Brežice i kupio knjigu na slovenskom za 65 eura. Kako sam napisao i za Bukovićeve memoare teško da će i Pirjevčevu knjigu kupiti netko rođen poslije 1970., osim istraživača. Ali koga to gradivo zanima doista će uživati.Jože Pirjevec daje opširan prikaz, temeljem historiografskih izvora o partizanskom pokretu.

Stvari su već donekle opće poznate, ali u detaljima se spoznaje puna istina. Knjiga sadrži gotovo 900 stranica u pet dijelova i 127 poglavlja. Praktički je nemoguće napraviti neki kratak sažetak. Pirjevec čini i psihoanalizu partizanskih represalija i revolucionarne osvete. Vlado Vurišić je u nedavnom intervju s Pirjevecem u Jutarnjem listu pokušao pripremiti hrvatsku javnost i to onaj dio koji nije samo na liniji 10. travnja nego i onaj koji prihvaća 11. travnja i dalje. Pirjevec je izjavio: Bleiburg? To bio je pokolj!Pisac knjige Pirjevec je u Sloveniji imao problema. Dežman ravnatelj Arhiva Slovenije knjigu je smatrao znanstveno, etično, moralno i ideološki problematičnom. Pirjevec gaji genocidni odnos prema antikomunistima, tvrdio je Dežman.Pirjevec je na jednom predstavljanju knjige izjavio: Neke protivnike vrijedilo je ubiti, neki su bili sitne ribe, a neke bih i ja ustrijelio!

Mislio je na protivnike partizana.A sad ono najintrigantnije:U Sloveniji nije bilo jugoslavenskih traumatskih poremećaja. Spolni tabu kod slovenskih partizana nije bio tako drastičan kao u južnim krajevima. To je zato što su se narodski rečeno slovenske partizanke i partizani više seksali, a za druge u Jugoslaviji za njih se govorilo da su bolesni kao jurišnici zbog pretjerane seksualne apstinencije i fanatizma koji su naredili komunisti. Istodobno elita se nije uzdržavala: Tito je živio s ljubavnicom, Hebrang, Đilas i Kardelj sa ženama, Ranković sa ženom dok nije poginula, potom sa Slovenkom. Jurišnici su iz različitih razloga klizili u traumatične krize: zbog pretrpljenih patnji i ubijanja nenaoružanih ljudi.

Pirjevec ima stav i o Hebrangu. Tito je za Hebranga pisao „vražji Andrija“. Hebrang ipak bio je i agent sovjetske vojne obavještajne službe. Njegov posjet Staljinu u siječnju 1945. nije bio slučajan. Sa Staljinom Hebrang je razgovarao zajedno s generalom Arsom Jovanovićem koji je 1948. također ubijen. Hebrang bio je Židov, ali se kao i Boris Kidrič u Sloveniji suočavao s neprestanom dilemom: kako se opredijeliti između Hrvatske i revolucije?Partizanska borba završila je pobjedom, ali i marševima smrti i masakrima, žrtve su trebali biti samo izdajice domovine i suradnici fašista i nacista, a nije bilo tako. Žene partizanke su se isticale okrutnošću i fanatizmom.Na jugoslavenskom tlu sukobilo se više od 16 različitih skupina. Sve su ubijale bez milosti. Tito se pokazao najsposobnijim.

Bio je apsolutni autoritet, s dubinskim karakteristikama vođe, pronicav i strastven, ali nepismen i bez literarnoga talenta. No, sve njegovo, osim jednoga ili dvoje, i sve za što su se borili njegovi protivnici propalo je. Ostale su samo neovisne i međunarodno priznate države Hrvatska i Slovenija u titoističkim granicama koje su crtali Titovi partizani, te neki obrisi nesvrstane politike. Poslije svega granice su i jedino bitno. U četvrtoj armiji od 90 tisuća boraca koja je oslobodila Istru i slovenske granice pomaknula na zapad borilo se 40.500 Hrvata, mahom Dalmatinaca i 18 tisuća Slovenaca. Kakva bi to Hrvatska bila bez Istre, Rijeke, Zadra, otoka, Baranje, Međimurja… Talijanska granica išla bi gotovo do Postojne duboko u trbuh Slovenije, bez mora, bila bi to invalidna država, ako bi i nastala? Oslobađanje zapadnih krajeva Hrvatske i Slovenije, te osimski sporazum iz 1975. je jedno, a revolucionarna osveta i neshvatljiva represija su drugo.

Zbog ovoga drugoga ne treba prešućivati prvo. Pod jugoslavenskim antifašizmom kojemu kapa dolje skriva se mnogo toga pa i revolucionarna osveta i „martovski pregovori“ s Nijemcima… Socijalistička revolucija, njezine ideje i praksa samoupravnog socijalizma propale su. A NDH? Već 11. travanj (nije pogreška) i ono dalje: granice na Drini, rasni zakoni, rimski ugovori, najava rata SAD-u i Velikoj Britaniji, logori, Siva knjiga NDH-a… sve to bila je katastrofa. A još uvijek nije posve skinuto s dnevnog reda…Čak ni pozdrav!O Pirjevčevoj knjizi moglo bi se i tako zaključivati”, ističe Branko Tuđen.

Na slici: Andrija Hebrang otac

Foto: Hina