Davor Štern hvali Gregurićevu, Valentićevu i Matešinu vladu: Što je rekao o privatizacijskoj pljački?

Davor Štern hvali Gregurićevu, Valentićevu i Matešinu vladu: Što je rekao o privatizacijskoj pljački?

Davor Štern široj je javnosti možda najpoznatiji kao nekadašnji ministar gospodarstva u Vladi Zlatka Mateše koji je na toj dužnosti bio od 1995. do 1997. godine. Trenutno ima svoju konzultantsku tvrtku, ali je i počasni generalni konzul Filipina u Zagrebu. Njegova karijera uglavnom je vezana uz  naftni biznis pa je za Novi list komentirao stanje u Ini i koliko je realno da  ova tvrtkau, koju sada kontroliraju Mađari, dođe u hrvatske ruke. Štern je u intervjuu  ustvrdio da se u socijalizmu više vrednovao rad i znanje nego u demokratskoj Hrvatskoj. Pohvalio je premijere  iz devedesetih, a komentirao je i nakaradno privatizaciju iz tog vremena.

Na Badnjak će biti točno tri godine otkad je premijer obećao da ćemo Inu vratiti u hrvatsko vlasništvo. Što ste pomislili kad ste to čuli?

– Pomislio sam da se premijer zaletio, da je htio ljudima ponuditi nekakvu nadu u vraćanje nečega što je izgubljeno.

Mislite da je to nemoguće?

– Moguće je, ali po kojoj cijeni i zašto?

Ima li Hrvatska razloga to napraviti?

– Ja ga ne vidim. Ina je od 2003. godine krenula putem koji mi ne kontroliramo, koji smo prepustili jačemu koji je naš strateški partner i koji je preuzeo inicijativu. Njima se nema što zamjeriti. Da sam ja na mjestu ljudi koji vode MOL, napravio bih isto. Problem je naš pasivan stav i loša kvaliteta rukovodstva koja je dozvolila da se sve u Ini događa stihijski. S MOL-ove strane je sve bilo planirano, s naše strane je sve prihvaćeno. Nema tu povrata Ine jer, ono što je Ina nekada bila i što je nekada predstavljala, više ne postoji. Ne vidim što bi kupovina Ine revolucionarno mogla donijeti, a da to opravda odljev sredstva iz puste državne blagajne.

Hrvatska je, čini se, digla ruke od Ine čim je MOL kupio četvrtinu dionica.

– Nismo imali strategiju, imali smo upravu koja nije znala što hoće, čekali su da vlasnik, Vlada, kaže što hoće, ali ni oni nisu znali. U MOL-u su od prvog dana provodili svoju strategiju. MOL je u Hrvatskoj Inu pretvorio u svoju firmu kćer, iz nje su izvukli sve ono što im je trebalo i što im treba. Onaj tko bi danas kupio Inu, kupio bi lanac benzinskih postaja od kojih nisu sve profitabilne, jednu rafineriju čija se modernizacija odgađa godinama, jednu rafineriju koja je zaustavljena, padajuće rezerve i proizvodnju.

Koliko onda Ina vrijedi?

– Možda 800 milijuna do milijardu dolara. Upitno je vrijedi li što i koliko rafinerija u Rijeci, bez ulaganja od 400 do 500 milijuna eura u »delayed coker« koji se odgađa već 10 do 15 godina. Ta će rafinerija vrijediti sve manje radi budućeg pada potrošnje derivata. Sadašnja struktura prerade u Europi i u MOL-u i bez Rijeke zadovoljava potrebe tržišta, pa se postavlja pitanje je li i ta rafinerija potrebna i je li to razlog što se ta investicija odgađa. Odluke postoje, ali to nije gradnja. Ja sam još 2000. kao direktor Ine imao odluku o modernizaciji Rijeke i Siska, ali evo nije se još dogodila. Tada zato jer nije bilo novca, radi niske cijene derivata što je služilo kao socijalni amortizer odlukom pokojnog predsjednika Tuđmana, a onda su nas brzo i smijenili. Tada je benzin bio 4,30 kuna.

Cijena benzina i nije baš socijalna kategorija

– Onda je bila. Nisam ja mogao u državnoj kompaniji zanemariti ono što kaže predsjednik države i Vlada koja je provodila njegovu politiku.

Vidim, imate Tuđmanovu sliku na zidu u uredu.

– On je bio i ostao moj predsjednik koji je stvorio Hrvatsku. Izraelski ambasador mi je jednom prilikom rekao da svi govore o tome da je Izrael država start upova, no jedini start up je bilo osnivanje države Izrael, a sve drugo su inovacije. To bi moglo vrijediti i za Hrvatsku, ali na žalost, inovacija nema… Žao mi je Ine, ja sam inaš u duši, meni je Ina omogućila da od inženjera na postrojenju u Ivanić-Gradu postanem generalni direktor. Ina je moj američki san.

Taj vaš san je počeo u socijalizmu.

– U socijalizmu se nažalost više vrednovalo znanje i rad nego danas u Hrvatskoj.

Nije li strašno da čovjek koji je obnašao važnu dužnost u prvim godinama te države to kaže. Priznajete li tako da ste podbacili?

– Ne, podbacili su oni koji su nas smijenili 2000. godine. Kad je došla na vlast koalicija SDP-a. Nastala je revolucija koje nismo bili svjesni, došlo je do masovne sječe glava. Iz Ine je osim mene potjerano još 180 ljudi srednjeg i čelnog menadžmenta, jer su navodno bili moji ljudi, a ja ih pola nisam ni poznavao. Rezultati toga su vidljivi.

Sami ste sada rekli da se i u socijalizmu više cijenio rad i znanje nego sada u Hrvatskoj. Pa neku klicu toga je posijala i vlast koja je u državi trajala prvih deset godina.

– Reakcija na tu vlast je posijala tu klicu. Vlade u tih 10 godina su bile puno bolje od one koje su došle kasnije i to na negativnom odnosu prema onome što je bilo prije njih. Iskoristili su i razumljivu želju naroda koji je odjednom nakon rata i poraća želio sve, iako to nije bilo moguće niti realno. Slična je situacija i danas s valom zahtjeva za većim plaćama u javnom sektoru, iako za to ne postoje realne materijalne osnove.

Ljudi su devedesetih bili nezadovoljni, ne zato što nisu imali sve, nego zato što su pojedinci dobili puno, iako nisu imali ni znanja ni sposobnosti. Neki su u privatizaciji dobili sve, ni za što. To se događalo u vrijeme HDZ-ove Tuđmanove vlasti.

– Bilo je grešaka u privatizaciji, i prije i poslije. Nije normalno da jedan čovjek preuzme 127 firmi, ali mnoge od njih nisu imale nikakve uvjete za opstanak, bilo u državnom ili privatnom vlasništvu.

Pa nisu se ti ljudi sa 127 firmi sami dogodili, dogodili su se HDZ-u i njegovoj Vladi

– To se dogodilo u vrijeme HDZ-a, ne HDZ-u. Ja sam u to vrijeme, kao i mnogi drugi, bio u HDZ-u, nama se to nije dogodilo. Ne samo da nisam sudjelovao u privatizaciji, već sam i oštećen prilikom povrata imovine koja je bila nacionalizirana mom ocu. Ne mogu se grijesi pojedinaca pripisati svima.

Pa kako se dogodilo mimo Vlade?

– Mi smo se bavili upravljanjem državom, nastojali stvoriti uvjete da sve funkcionira u teškim uvjetima, a privatizacija je bila nedovoljno pošteno odrađena, isto kao i denacionalizacija.

Pa tko se onda bavio time?

– Političari, ne samo HDZ-ovi. Mateša, Granić, Jarnjak, ja ili bilo tko iz Vlade nismo se bavili strankom. Onda se dio stranke bavio nama preko Imperijala, preko ST-a, Nacionala. Bio sam uvjeren da to čini oporba, a to je bila frakcija HDZ-a koja je bila protiv nas, kako su nas zvali, tehnomenadžera.

Po onom što tvrdite, ispada da dok traje rat ili poraće, netko iza leđa vlasti raspolaže imovinom, mimo predsjednika i Vlade.

– Da, to je izgleda u ljudskoj prirodi i to se po meni zove ratnim profiterstvom.

To je onda krivnja i vlasti koja je to dopustila

– Možda, ali onda je došla nova vlast koja je dopustila to isto i činjenica da nitko nije procesuiran i kažnjen niti pod kojom vlasti.

To vašu Vladu ne amnestira

– Niti sve ostale naknadne vlade.

I to se događalo predsjedniku Tuđmanu pred očima.

– Predsjednik Tuđman je kao državnik stvarao državu. Nije imao utjecaja na sve procese, niti bi bilo koji individualac, pogotovo kasnije, kada je obolio, mogao sve kontrolirati. Nemojmo zaboraviti da je trebalo brinuti o obrani, o prognanicima i izbjeglicama, ratnim štetama i da je Matešina vlada ostavila vanjski dug od svega 9 milijardi dolara, a danas je dug 40 milijardi eura.

Pa nije baš da nam je gospodarstvo na kraju devedesetih bilo sjajno, nisu tvrtke s kojima i današnja Vlada muku muči bili divovi u svojim granama, nisu to bili ni, primjerice, »Đuro Đaković« ni brodogradnja.

– Brodogradnja je sigurno bila bolja od onoga što se kasnije događalo. Četiri mjeseca sam se kao ministar bez portfelja bavio brodogradnjom i predlagao sam da se sva brodogradilišta spoje u jednu tvrtku, ali nije prošlo radi interesa lokalnih šerifa, ljudi koji su vodili brodogradilišta u Puli, Rijeci i Splitu bili su protiv toga, i brojni kooperanti koji su imali utjecaja u lokalnoj politici. Ne samo iz HDZ-a, već i iz ostalih stranaka, IDS-a u Istri i Kvarneru i SDP-a u Splitu i Trogiru.

Odluka je u konačnici bila predsjednikova.

– Nije

Pa tko je odlučivao o tome?

– Nije na kraju bilo nikakve odluke. Ako imate tri šerifa koji odlučuju o brodogradnji i neće se udružiti, nema šanse da ih udružite bez nekog oblika presije na koju predsjednik Tuđman nije bio spreman.

A država je većinski vlasnik, tko je jači od ministara i Vlade?

– Kad sam vidio da kao ministar ne mogu puno napraviti, a otvorilo se mjesto u Ini, prihvatio sam izazov i mislim da sam u tri godine napravio s kolegama ogroman iskorak. Konsolidirali smo firmu, očistili bilancu, kupili »Bijele noći«, dobili koncesiju u Siriji, izgradili nove benzinske stanice itd. Mi smo naše gospodarstvo upropastili nekvalitetnim upravljanjem, a njime je isključivo dirigirala politika. Taj politički nepotizam i politička korumpiranost doveli su do toga da su na vodeća mjesta došli ljudi koji o tim sustavima ništa nisu znali. Nije problem što su mene smijenili u Ini, pa mogao je taj posao dobro obavljati i netko drugi, ali smijenili su još 180 ljudi, 180 inaša, i došla je jedna garnitura nesposobnih ljudi bez ikakve vizije. Kad smo s MOL-om pregovarali o spajanju umjesto o prodaji Ine, tadašnji direktor MOL-a mi je rekao da je kvaliteta naših ljudi takva da ćemo time mi preuzeti MOL. Naši ljudi u Ini bili su tada bolji od onih koje je imao MOL. Bili smo pred potpisivanjem ugovora s MOL-om, ali je to propalo radi bolesti i smrti predsjednika Tuđmana kada se u previranjima u HDZ-u ojačala frakcija koja je bila protiv toga.

Tko je ta frakcija?

– Ista ona koju sam spomenuo na početku. Interesna zajednica ljudi koji su zagovarali drugačiji razvoj Ine, HEP-a i ostalih velikih tvrtki.

Evo, danas ih nema pa može biti bolje.

– Kako nema, još su negdje u pozadini. Oni su bili protiv spajanja s MOL-om htjeli su rastočiti Inu u tri dijela, proizvodnju, preradu i benzinske crpke. Zanimao ih je samo taj dio s benzinskim crpkama, taj trgovački dio, i to je danas od Ine i ostalo. Ali Bijele noći i danas proizvode dva milijuna tona nafte godišnje, dok cijela Hrvatska proizvodi 500 tisuća tona. Ono što se proizvelo od tada do danas u Bijelim noćima vrijedi osam milijardi dolara. A ja sam godinama morao dokazivati da nisam lopov jer je Ina kupila Bijele noći. Kupili smo Bijele noći za 16 milijuna dolara, oni nakon nas su to prodali za 75 milijuna dolara, od kojih 20 nikada nije ušlo u Hrvatsku. Bili su na nekom drugom računu. Mi smo prodali posao koji je stvorio osam milijardi dolara, i danas vrijedi preko 2 milijarde dolara. U Inu se na čelne pozicije nakon 2000. godine postavljalo ljude koji nisu znali gdje je Sibir i Sirija, niti što bi Ina trebala biti. Sa svakom novom garniturom ide sve gore. Bio sam uvjeren da će me Plenković, kada je postao premijer, nazvati i pitati što ja mislim o situaciji u Ini, ali to se nije dogodilo, javio sam mu se dva puta, ali nije uzvratio poziv i sve je jasno, neće. To je njegovo pravo, ali i odgovornost. Ja sam, iako sam naftni inženjer sa stažom od preko 45 godina, uvijek bio spreman slušati i pitati o onome što ne znam, naročito kod donošenja velikih odluka. Isto je i s ministrom Ćorićem. Blaženi oni koji sve znaju.

Tko je vaš favorit na ovim predsjedničkim izborima?

– Miroslav Škoro, vjerujem da može i hoće. Za ovo drugo dvoje vodećih kandidata nisam siguran. Bili su, probali su i nisu opravdali moja očekivanja. Škoro svoju šansu da bude dobar predsjednik ima u izboru savjetnika. Kad pogledate tko je najviše loših stvari napravio oko predsjednice Republike, to su savjetnici, koliki su se sve promijenili i kakve su joj sve nevolje i nesporazume donijeli. Da je netko radio svoj posao kako treba, bilo bi manje grešaka. Predsjednik, premijer i ministri su dobri koliko su kvalitetni ljudi koji ih okružuju. To isto vrijedi i za sve ljude koji nečim upravljaju, od njih pa do direktora i do dirigenta simfonijskog orkestra.

Jeste vi to desnije od HDZ-a?

– Pa u nekim stvarima sam desno, kad su u pitanju nacionalni interesi. Nisam desno kad je u pitanju društvena sfera. Tu sam liberal. Ako Škoro ne uspije na predsjedničkim izborima, treba Plenkoviću biti konkurencija na parlamentarnim. Potrebne su nam strukturne promjene, koje su obećavane, ali nikada nisu definirane niti provedene. Nedavni štrajk u školstvu je najbolji primjer. Predsjedniku treba dati mogućnost da propitkuje, provjerava, predlaže i suupravlja svim procesima. Njega narod odobrava direktno i on tada treba provoditi volju tog naroda.

 

Facebook Comments