Gimnazijalac razočaran Školom za život: Mi smo obični pokusni kunići

Gimnazijalac razočaran Školom za život: Mi smo obični pokusni kunići

Učenik sam Pete gimnazije u Zagrebu u kojoj se provodi eksperimentalni program ”Škole za život”. Želio bih izaziti nezadovljstvo programom, koji će na jesen biti pokrenut i u svim školama.

Nakon iznimno slabog postignuća na natjecanju iz geografije prvih razreda naše škole, odlučio sam ovo napisati. U osnovnoj školi sam redovno išao na natjecanja iz geografije i postizao odlične rezultate. Nažalost, ostala mi je neispunjena želja otići i na državno natjecanje, no nakon što sam došao u eksperimentalni program, shvatio sam da, unatoč mojem vježbanju i pripremanju pored redovne nastave, od državnog natjecanja neće biti ništa. Prošle godine sam na županijskom natjecanju imao 59/70 i zamalo otišao na državno natjecanje.

Ove godine sam na školskom natjecanju imao 30 bodova od mogućih 70. Niti najbolje plasirani iz naše generacije nije bio puno bolji, samo 36 bodova od 70. Razredi više generacije ostali su postojani jer oni nisu u “Školi za život”. Naši učenici redovno idu na državna natjecanja i osvajaju visoka mjesta. Osobno se osjećam zakinutim. Žalim što sam upisao ovu gimnaziju, upravo zbog tzv. ”Škole za život”, kao i većina mojih vršnjaka.

Nadalje, osjećam se uskraćenim za velik broj lektira koje, u redovnom programu, neću moći pročitati – Ilijada, Odiseja, Zlatarovo zlato…Mišljenja sam kako se hrvatskim učenicima smanjuje potencijal jer se smatraju nedovoljno marljivim u čitanju lektire te se ide na ruku onima koji ne vole čitati. Upravo čitam “Patnje mladog Werthera” i smatram da mi je ipak prerano za shvatiti i pratiti radnju.

Tableti koje smo dobili nakon više od mjesec dana nakon početka škole (koji su koštali cca. 750kn) u nastavi se, kao što je bilo predviđeno, ne koriste, jer su spori, baterija im se brzo nakon punjena isprazni te nemaju kameru koja nam je prijeko potrebna kako bismo skenirali kodove. U sklopu nastave koristimo (rijetko kada nam uopće trebaju) svoje osobne mobitele.

Nakon pet i pol mjeseci napornog rada na Egiptu i to smo završili. Moji vršnjaci odahnuli su što smo nakon toliko vremena završili povijesnu temu o Egiptu, koja se inače obradi u dva tjedna. Naravno, oduševljenje je odmah splasnulo nakon što smo shvatili da ćemo još pola godine učiti o Hrvatskoj u doba antike. I u tom pogledu se osjećam zakinutim što neću, kao i svi ostali, moći steći i proširiti znanja iz petog razreda (kada još nisam znao kako učiti te nisam mnogo naučio) o Drevnoj Grčkoj i Starom Rimu te Sumeranima i ostalima. Na natjecanje iz povijesti sam također išao i postizao dobre rezultate, koji sada nisu mogući.

Uzmite kao primjer Amerikance ili bilo koju zemlju srednje ili jugoistočne Europe. Naši najveći stručnjaci i danas poznati ljudi i doktori koji su prošli bez ”Škole za život” sada su tu gdje jesu i Hrvatsku predstavljaju u svijetu kao velesilu u medicini, strojarstvu, farmaciji i sličnome. Hoće li tako nastaviti i ”pokusni kunići” ove “Škole za život”?

Tekstovi iz latinskog su neshvatljivi i u svakome tekstu pronađe se pregršt jezičnih konstrukcija koje nismo učili, a u komentaru nisu objašnjeni. Rješenja zadataka iz matematike uglavnom su kriva. Također, ne razumijem zašto nam je ispremiješano gradivo hrvatskog jezika.

U ”Školi za život” ne osjećam nikakve promjene u načinu rada, osim što smo ”zakinuti” za dio gradiva opće kulture. “Škola za život” ima manjak suvremenih formi, barem se tako čini učenicima. Nemamo uvjete kakve imaju modernije i razvijenije zemlje kao Njemačka, Ujedninjeno Kraljevstvo ili Francuska. Smatram da nije ispunjeno ono što nam je obećano. Trebali bi se pomno promotriti tehnološki i ostali uvjeti hrvatskih škola. Najviše čega se bojim jest matura, tj. prijemni ispit za fakultete koji se, pretpostavljam, neće raditi po kurikuralnoj reformi.

Nadam se da će moj komentar dobiti pozornost te da će ponajbolja gimnazija u Zagrebu, ali i u Hrvatskoj vratiti onaj svoj prijašnji sjaj na maturama i rezultatima učenika na natjecanjima.

*Ime i prezime autora nismo objavili jer ga želimo zaštitili od mogućih neugodnosti. Podaci su poznati redakciji. Još jedanput pozivamo čitatelje Teleskopa da sudjeluju u javnoj raspravi o “Školi za život”.

Foto: Dario Grzelj/Hina

 

Facebook Comments