Fušeraj u školi: Hoće li preživjeti ministrica Blaženka Divjak i njezina ementaler reforma

Fušeraj u školi: Hoće li preživjeti  ministrica Blaženka Divjak i njezina ementaler reforma

Prije malo više od mjesec dana oporba na čelu sa SDP-om prikupila je dovoljno potpisa saborskih zastupnika za pokretanje postupka opoziva ministrice Blaženke Divjak. Vijesti HRT-a odmah su objavile njenu reakciju na tu inicijativu SDP-a: „Važno je zašto sam ja ovdje ministrica, zašto je ova koalicijska vlada sastavljena. A to je zbog reformi u području obrazovanja i znanosti. Situacija je takva da sve ono što smo obećali, da kažemo da smo ostvarili gotovo do maksimuma.“ Tvrdnja ministrice da je obećano ostvareno „gotovo do maksimuma“ jednostavno nije točna i izrečena je u stilu „hvalite me usta moja“. Vidljivo je to i iz Prijedloga za pokretanje pitanja povjerenja Blaženki Divjak, ministrici znanosti i obrazovanja u Vladi Republike Hrvatske koji je, s odgovorom Vlade RH, nedavno objavljen na mrežnim stranicama Sabora.

U ponedjeljak, 13. siječnja 2020., u radijskoj emisiji HRT-a „Oporbeni zarez“ Davor Bernardić, čelnik SDP-a, nekoliko puta je izjavio „obrazovna reforma ne postoji“. No prva je takvu „herezu“ riječima „reforma ne postoji“ početkom prosinca 2019. izrekla Tamara Šoić, aktivistica iz nastavničke grupe „45 minuta“, i to u vrlo dobroj analizi pod naslovom „Kako je nastajala Škola za život (pogled iznutra)“ koju je izradila sa svojim suradnicima.

Većina stručnjaka i nezavisnih novinara reformu obrazovanja pristojno su nazivali „kozmetičkom“, GOOD inicijativa nazvala ju je „ementaler“ reformom, a jedan desničarski portal proglasio ju je „lažnom reformom“. Čak je i pučka pravobraniteljica Lora Vidoviću u svojim godišnjim izvješćima za 2017. i 2018. godinu izvijestila da se reforma obrazovanja provodi samo parcijalno, a ministrica Divjak to je indirektno i potvrdila u emisiji HRT-a Nedjeljom u 2 riječima „što bi zapravo cjelovitost ovdje značila?“ dodavši da je 2015. godine “nešto samo zamišljeno, bez podloge i sredstava, da se možda može provesti u nekoj fiktivnoj državi, a teško u jednoj Hrvatskoj”.

Stručnjake za obrazovanje moglo bi šokirati što se opravdanja za neprovođenje cjelovite kurikularne reforme nalaze i u Očitovanju Vlade RH na Prijedlog za pokretanje pitanja povjerenja Blaženki Divjak, ministrici znanosti i obrazovanja u Vladi Republike Hrvatske datiranom 18. prosinca 2019. godine. Nije teško zaključiti da Ministarstvu znanosti i obrazovanja i Vladi RH nije važna ona reforma predviđena dokumentom „Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije“ kojeg je Sabor prihvatio 17. listopada 2014. i u čijoj je izradi, pored više od 130 stručnjaka, i sama sudjelovala ministrica Blaženka Divjak. Štoviše, nema naznaka da je Vlada RH usvojila Prijedlog Akcijskog plana provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (prvi kvartal 2018. – prvi kvartal 2020.) koji je bio na e-savjetovanju u veljači 2018. godine. Naime, nakon 7. sjednice Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i koordinaciju strategija i djelovanja na području obrazovanja i znanosti, koja je održana 10. svibnja 2018. godine, Prijedlog Akcijskog plana provedbe te Strategije nije se našao u izvješćima sa sjednica Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu 9. saziva Hrvatskoga sabora. Pritom nije poznato da li je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, koje je za to bilo zaduženo, ikada uputilo Prijedlog Akcijskog plana provedbe Strategije na razmatranje Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora.

Umjesto da provodi Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije u skladu s mjerama i rokovima koji su bili predviđeni u Prijedlogu Akcijskog plana provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (prvi kvartal 2018. – prvi kvartal 2020.), Ministarstvo znanosti i obrazovanja, na čelu s Blaženkom Divjak, upustilo se u nabavu prijenosnih računala i tableta za osnovno i srednje obrazovanje, a u 2018./2019. školskoj godini i u tzv. Eksperimentalni program “Škola za život” koji je, prema pisanju Jutarnjeg lista (18. srpnja 2019.) doživio totalni fijasko jer njime nije dokazano uspješnije poučavanje i „povećanje kompetencija učenika u rješavanju problema“ u odnosu na klasičnu (tzv. „tradicionalnu“) nastavu u učionici. U ovom trenutku mrežne stranice „Škole za život“ djeluju kao pogled u svojevrsni obrazovni „Titanic“ jer ih se rijetko i neredovito ažurira premda se dokazano neuspješni Eksperimentalni program „Škola za život“ trebao nastavio provoditi u odabranim školama i u 2019./2020. školskoj godini (u 2., 6. i 8. razredu osnovne škole, kao i u 2. razredu gimnazija i četverogodišnjih strukovnih škola).

Ministarstvo znanosti i obrazovanja očito je propustilo dosljedno provoditi u Saboru usvojenu Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, te nije realiziralo sljedeće ciljeve koje je samo sebi zadalo u Eksperimentalnom programu „Škola za život“: „da se eksperimentom ispitaju: 1) novi kurikulumi; 2) različiti oblici rada i metode poučavanja; 3) različita nastavna sredstva“. Naime, još uvijek nisu objavljeni podaci da su novi kurikulumi eksperimentalno provjereni, da su u praksi evaluirani novi udžbenici s dodatnim digitalnim sadržajima u odnosu na klasične samo tiskane udžbenike, a u „Školi za život“ nije evaluirana ni učinkovitost uporabe tablet računala u nastavi iako su za njihovu nabavu i eksperimentalnu uporabu utrošeni milijuni kuna.

Stručnjacima koji barem desetak godina prate zbivanja u Ministarstvu znanosti i obrazovanja veliko iznenađenje bio je „manifest“ (Jutarnji list, 26. kolovoza 2017.) ministrice Divjak u kojem je, unatoč očitoj kompleksnosti sustava kojim treba upravljati, između ostaloga najavila da je cilj „postići da učenik u školu ide s osmijehom na licu“. Nakon (1) sve poraznijih rezultata na posljednje tri državne mature zaredom, (2) iz godine u godinu sve većeg broja izostanaka učenika iz škole, kao i (3) nedavnog štrajka u školama koji je učenicima skratio praznike i mnogim školama produžio nastavnu godinu, sigurno je da učenici još uvijek ne idu u školu „s osmijehom na licu“.

Na kraju treba istaknuti da je tzv. tabletizacija obveznog obrazovanja, na kojoj zdušno radi resorna ministrica i u što se upravo ulaže stotinjak milijuna kuna, u suprotnosti s rezultatima znanstvenog istraživanja učinaka provedbe projekta: “e-Škole: Uspostava sustava razvoja digitalno zrelih škola (pilot-projekt)” iz 2018. godine koje nije dokazalo prednost uporabe digitalnih tehnologija s obzirom na uspješnost usvajanja znanja (kognitivne ishode poučavanja) iz STEM predmeta. Također, istraživanje konzultantske kuće McKinsey na PISA 2015 rezultatima iz prirodoslovlja pokazalo je da korištenje tablet računala i čitača e-knjiga (e-book reader) u prosjeku može naštetiti obrazovnim ishodima kod učenika koji ih koriste u školi. Na kraju treba istaknuti da se iz Ministarstva znanosti i obrazovanja često čuju poruke kako se u provođenju reforme treba ugledati na Finsku, iako je prema najnovijem izvješću Europske komisije pod naslovom „Education and training monitor 2019“ (vol. 1, str. 86) u 2017./2018. školskoj godini ta ista Finska bila među zemljama koje su najmanje koristile digitalnu tehnologiju u nastavničkim lekcijama, čak i manje nego što su to iste školske godine radili nastavnici u Hrvatskoj.

Tko ima najveću odgovornost za necjelovitu obrazovnu reformu, nezainteresiranost za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, nedonošenje Akcijskog plana provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (prvi kvartal 2018. – prvi kvartal 2020.), fijasko Eksperimentalnog programa „Škola za život“, nerazumnu tabletizaciju obveznog obrazovanja u Hrvatskoj, sve lošije znanje učenika na državnoj maturi, porast broja izostanaka učenika iz škola, kao i sada već višegodišnje nezadovoljstvo nastavnika stanjem u školstvu i obrazovnom reformom? Još u rujnu 2018. godine sociologinja Eli Pijaca Plavšić i predstavnica Foruma za slobodu odgoja zaključila je da je projekt „Škola za život“ fušerski napravljen. Mnogi od 40.000 sudionika koji su s velikim očekivanjima 1. lipnja 2016. godine dali podršku cjelovitoj kurikularnoj reformi u prosvjedu „Hrvatska može bolje“, imaju razloga i dalje biti razočarani lošim provođenjem očekivanih obrazovnih reformskih aktivnosti.

Autor je profesor na  Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu

Foto: Tomislav Pavlek/Hina

Facebook Comments