Svake godine početkom kolovoza hrvatski javni prostor dobrim dijelom zauzmu srpske žalopojke, laži i manje ili više prikrivene pa čak i izravne prijetnje Hrvatskoj upućene s najviših razina srbijanske vlasti i društva. Razlog tom prekodrinskom naricanju četverodnevna je Oluja iz kolovoza 1995. Vojno-redarstvena operacija kojom je okončana gotovo petogodišnja srpska okupacija dijelova Like, Banovine, Korduna i sjeverne Dalmacije. Olujom je oslobođena petina ukupnog hrvatskog teritorija. Na oslobođenom području uspostavljen je ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske i prekinut organizirani teror nad nesrpskim stanovništvom.

Već tradicionalno, pod dirigentskom palicom Aleksandra Vučića, današnjeg srpskog predsjednika, a u ratu proklamiranog četnika i bliskog suradnika Vojislava Šešelja, u Srbiji se već nekoliko godina oko obljetnice Oluje održava službeni državni komemorativni skup za srpske žrtve Oluje. Na komemoracijama, uz srbijansku političku elitu, redovito sudjeluju crkveni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve i politički predstavnici Srba izvan Srbije. Na skupovima se, uz iskazivanje pijeteta srpskim žrtvama, suvremena Hrvatska država unisono proglašava zločinačkom pa čak i izjednačava s Hitlerovom Njemačkom, a Oluja naziva „organiziranim pogromom srpskog naroda, prije svih onih najnedužnijih i najnemoćnijih: starog svijeta, žena i djece“.

Povijesno dokazani velemajstori stvaranja mitova iz vlastitih zabluda i poraza, i u 21. stoljeću nastavljaju s „velemajstorijama“. Oni u svojoj političkoj kratkovidnosti vide zavjeru međunarodne zajednice, zaboravljaju na defetizam i kukavičluk vojnih formacija paradržave koju su osnovali i bezrezervno podržavali, a u samoinicijativnoj unaprijed planiranoj bježaniji velike većine stanovništva tzv. Srpske Krajine vide stravičan, organiziran pogrom nedužnog srpskog naroda.

Obuzdani velikosrbi ne mogu se pomiriti s činjenicom da je Oluja porazila njihovu velikosrpsku politiku, a Hrvatskoj i bližem okružju donijela slobodu i mir. Lažima, preuveličavanjem vlasitih žrtava, neuviđanjem vlastitih zabluda, grešaka i odgovornosti pokušavaju oprati nečistu savijest i suprotno činjenicama i povijesnoj istini podebljati mit o protusrpskoj zločinačkoj naravi hrvatskog naroda.
Obzirom da je još prije 24 godine javno deklarirao svoje političke stavove, nije teško razumijeti postolujni stresni poremećaj predsjednika Vučića.

Iluzorno je očekivati da bi čovjek koji je, na hrvatskom okupiranom teritoriju, par mjeseci pred Oluju, u društvu zločinca Vojislava Šešelja, rezolutno tvrdio: „Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku! Ako srpski radikali pobijede, vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja biti neće!”, mogao realno sagledati uzroke, događanja i posljedice Oluje. Teško je biti velikosrbin i još k tome predsjednik Srbije, a pri tome ne predsjedati „Velikom Srbijom, jedinstvenom srpskom državom“ već Srbijom u avnojevskim granicama s vrlo izglednom perspektivom potpunog gubitka Kosova.

Puno je teže razumijeti zašto takve Vučićeve komemorativne skupove podržava Milorad Pupovac, pouzdani koalicijski partner gotovo svih postuđmanovskih hrvatskih Vlada. Poglavito ako se uzme u obzir koliko mu je drago biti dio vlasti. Uspješni etnobiznismen, kako ga je titulirao bivši predsjednik Josipović, očito se ne boji gubitka povlastica i sinekura koje mu osigurava participiranje u vlasti. Siguran je u njih pa čak i kad radi protiv Hrvatske.

Još teže je razumijeti zašto najviši dužnosnici Hrvatske države, bezuvjetno uz najveće počasti, u državnički posjet primaju osvjedočenog mrzitelja hrvatske državnosti i zašto pristaju svoju poziciju vlastodržaca graditi na podršci čovjeka koji očito dijeli Vučićeve stavove o karakteru hrvatske države.

U zanosnu današnjeg blagdana, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, predsjednica Republike nam poručuje da „budemo uvijek neumorni u domoljublju“, a premijer da „budemo vođeni domoljubljem i vrijednostima Domovinskog rata kao trajnom inspiracijom u izgradnji zrele, demokratske, socijalno osjetljive, gospodarski snažne i konkurentne Hrvatske“. Domoljublje iznad svega!
Peti kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, veliki je dan u hrvatskoj povijesti. Jedan od najvećih. Kristalno čista vojna pobjeda, svježe uspomene patnji koje smo proživljavali tijekom Domovinskog rata, ali i ushita i sreće koje nam je donijela Oluja razlog su ponosa i zahvalnosti koje osjećamo svaki put kad vidimo hrvatski barjak na Kninskoj tvrđavi – jedan od simbola Oluje.

Prije 24 godine, oslobađanjem Knina, Hrvatska je u praksi dobila potvrdu svoje državnosti koja je u potpunosti zaokružena mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja 1998. godine. Zato, veselimo se! Slobodno i nesputano! Od srca!
Ništa nam ne smije ovaj dan pokvarit, ni Aleksandar Vučić ni njegovi pandani!

Foto: Mario Strmotić/Hina