Na komemoraciji u Banskom Grabovcu Dejan Jović je održao govor kojeg su prenijele Novosti.

Prenosimo zanimljive isječke iz govora u kojem se pozivao na jugoslavenski karakter partizanske borbe, na zasluge Srba i Jugoslavena za antifašizam u Hrvatskoj te one koji žele izjednačiti dva totalitarna pokreta komunizam i fašizam proglašava revizionistima. Revizionizam, rekao je, u Hrvatskoj je stvarna je prijetnja Srbima, Romima i Židovima ali i Europljanima i globalistima.

“Obično se okupljamo pod sloganom ‘antifašizma’. I naši protivnici nas tako nazivaju, danas već koristeći riječ ‘antifašizam’ kao uvredu. Ali, bilo bi korisnije kada bismo jasno rekli na koji to fašizam mislimo. Čije su žrtve ovih 1285 Srba koji su ovdje sahranjeni? Tko su, u ovom konkretnom slučaju i mnogim drugima, bili ti fašisti? To su bile ustaše. To treba jasno reći. Umjesto da govorimo generalizirajući i prebacujući fokus na neki imaginarni i daleki fašizam, trebali bismo se koncentrirati na konkretan, ustaški fašizam, koji je imao sve one karakteristike koje povezujemo s fašizmom i nacizmom, ali je uz to imao i još neke dodatne. Te dodatne karakteristike ustaštva su upravo one koje su preživjele slom ostalih oblika fašizma i nacizma, i s kojima se danas suočavamo. Pritom prije svega mislim na antisrpski i antijugoslavenski karakter ustaštva.”

Zbog anti-srpstva i anti-jugoslavenstva ustaštvo gore od nacizma

“Ni jedno ni drugo nije bilo nužan dio te ideologije, čak ni u okviru fašističkog i nacističkog okvira. To da su ustaše bili antisemiti, da su bili protiv Židova i Roma, to ih određuje kao zagovornike nacističke ideologije. Ali ta ideologija sama po sebi ne bi nužno rezultirala genocidom nad Srbima i masovnim ubijanjima svih koji su bili jugoslavenski orijentirani da ustaštvo u sebi nije imalo i taj specifičan, domaći dodatak.

Ustaštvo je specifično po tome što je ustalo na svoje sudržavljane, mirne susjede koji su govorili isti jezik, koji su bili kršćani, od kojih su se mnogi zajedno borili u istoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, a koji nisu dali nikakva povoda za ono što im se dogodilo. U NDH su domaći fašisti – ustaše – otvarali logore za domaće stanovništvo. U tom je smislu njihov zločin još i teži, a naša odgovornost da pravilno interpretiramo karakter ustaštva još veća.”

Jugoslavenski karakter antifašizma

“Posebno je tragična, dakle, a za Srbe u Hrvatskoj pogubna, bila činjenica da je po svom karakteru ustaštvo bilo ne samo antisemitsko nego i antisrpsko i antijugoslavensko. Reakcija na njega se stoga ne može – kao što danas neki pokušavaju – svesti ‘samo’ na osudu holokausta, ako pod tim pojmom smatramo genocidni karakter njemačkog nacizma. Ustaštvo je bilo sastavni dio projekta holokausta, ali je u sebi sadržavalo i dodatnu dimenziju: dimenziju mržnje i nasilja, ekstremizma i genocidnosti prema Srbima i Romima, kao i prema Jugoslavenima, kategoriji stanovništva koja se u zadnjih 30 godina više ne spominje, iako je uvijek bila brojna, posebno u Hrvatskoj.”

“Zbog međunarodnih okolnosti, antisemitski karakter filoustaštva potisnut je u drugi plan, jer je suviše opasan za same neoustaše da ga ističu, iako ga nisu napustili. Ali, na valu stigmatizacije komunizma, Jugoslavije i Srba općenito, koja je intenzivirana u 1990-ima (ne bez zasluge samih Srba, da budemo potpuno jasni), nastavlja se antisrpstvo i antijugoslavenstvo, a antifašizam se pokušava odvojiti i od srpstva i od ‘komunizma’, čak i kod nekih koji za sebe govore da su antifašisti. Govori se, stoga, o ‘hrvatskom antifašizmu’, ali se preskače ogroman doprinos Srba iz Hrvatske tom antifašizmu. Umanjuje se srpska komponenta i kad se govori o žrtvama i kad se govori o pobjedi nad fašizmom. Ignorira se jugoslavenski karakter antifašističke borbe partizana u Drugom svjetskom ratu. Skriva se da su Hrvati i Srbi, kao i mnogi drugi Jugoslaveni, bili dio zajedničke, jugoslavenske partizanske borbe.”

Revizionističke teze nastale za Hladnog rata

“Ustaše i partizani nisu isto i nikada ne mogu postati isto. Njima nije mjesto u istoj rečenici, ni u nekoj – u Hladnom ratu skovanoj i od strane SAD-a propagiranoj – tezi o ‘dva totalitarizma’. Temelj antifašističke Europe – dok je ona bila takva – sagrađen je na jasnom označavanju fašizma i nacizma, kao i svih njegovih lokalnih verzija i varijanti, kao jedinstvenog zla, zla bez presedana i paralele, bez usporedbe s drugim zlima koja su nastala u Europi. Ni imperijalizam ni ekstenzivni državotvorni nacionalizam, ni komunizam pa čak ni staljinizam – koliko god bili nasilni i zločinački prema pojedinim svojim stanovnicima, rasama i klasama, kao i prema drugima izvan granica političkih jedinica koje su kontrolirali – nisu, stoga, bili uz bok fašizmu i nacizmu. Volio bih vidjeti što bi se dogodilo nekome tko bi 1945. rekao da su nacisti i britanski vojnici isto, ili da su sovjetski vojnici isto što i fašisti. Što bi se čak i danas u Njemačkoj dogodilo onima koji bi rekli da su oni rijetki antifašisti koji su pružali otpor Hitleru isto što i Hitler?

Nedavno je njemačka premijerka, Angela Merkel, rekla da je saveznička operacija u Normandiji (započeta na Dan D) bila početak oslobođenja Njemačke. Ali, neka danas to netko kaže u Hrvatskoj za prve pucnje u Srbu i u Banskom Grabovcu – i bit će proglašen u najmanju ruku ‘kontroverznim’.”

“Komunizam je imao progresivnu dimenziju”

“S krajem Hladnog rata, obnovljena je ideja o ujedinjenoj i slobodnoj, antifašističkoj Europi, ali je i ona ubrzo zasjenjena ideološkim bitkama koje su ‘komunizam’ proglašavale samo totalitarnom ideologijom i praksom, ne vodeći računa o njegovoj progresivnoj i antifašističkoj dimenziji, barem kad se radilo o Drugom svjetskom ratu. Nacionalisti u post-hladnoratovskoj istočnoj Europi, uključujući i u Hrvatskoj, prednjače u tome. Oni skoro svugdje rehabilitiraju poražene snage, tretirajući ih prije svega kao antikomuniste. Ali od toga pa do rehabilitacije samog Hitlera je samo korak: jer, i on bi se sutra mogao naći na ‘pravednoj strani’, jer je, uostalom, i on bio antikomunist.”

Relativizacija krivnje za zločine

Jović detektira “dvije revizionističke teze” koje se trudi pobiti.

“Prva teza odnosi se na to da su nasilje započeli ustanici, a ne ustaše. U noći između 23. i 24. srpnja 1941. grupa Banijaca, predvođena Vasiljem Gaćešom, napala je žandarmerijsku stanicu i željezničku stanicu ovdje, u Banskom Grabovcu, te je tada poginulo nekoliko službenika NDH, odnosno ustaša.”

“Međutim, pritom se ‘zaboravljaju’ dvije okolnosti. Prvo, nije točno da prije toga nije bilo nasilja prema Srbima, Židovima i drugima. Nasilje u NDH počinje već u travnju 1941: u Gospiću već 10. travnja uhapšeno je 20 muškaraca Srba, a u Novoj Gradišci 11. travnja – njih 57. To se nastavlja svakodnevno u travnju i svibnju i srpnju 1941. Logor Danica u Koprivnici otvoren je već 15. travnja. U Starom Petrovom Selu već 17. travnja ustaše napadaju srpska sela, i ubijaju 25 ljudi. Da ne nabrajam dalje, treba se sjetiti samo logora u Kerestincu koji je otvoren već u travnju, i u Jadovnu – u svibnju te godine.”

Kraljevina Jugoslavija nije bila tamnica za hrvatski narod, a Srbi nisu bili privilegirani

“Druga revizionistička teza odnosi se na opravdavanje takvog nasilja nad cijelim srpskim narodom i nad Jugoslavenima time što je navodno cijela međuratna Jugoslavija bila jedna vrsta ‘tamnice’ za hrvatski narod.”

“Ta je teza, također, lažna. Prije svega, Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija, nije negirala hrvatski identitet – ili barem, da budem potpuno precizan, nije ga negirala ili pokušala ograničiti više od srpskog identiteta ili više od slovenskog. Štoviše, već je po njenom samom imenu jasno da je ona uvažavala taj identitet (i bila prva država koja se nazivala i hrvatskim imenom u modernoj povijesti), a od 1939. da ga je i institucionalizirala u okviru Banovine Hrvatske. Jugoslavija – ni prva ni druga – nije provodila nikakav genocid nad Hrvatima, tako da je teza o NDH kao o ‘izrazu želje hrvatskog naroda za slobodom’ od neke strane okupacije – lažna.

“Drugo, posebno je lažna teza o navodnom pokušaju Srba iz Hrvatske da dominiraju nad Hrvatima, ili o njihovom povlaštenom statusu. Dovoljno je pogledati uokolo, pa vidjeti kakve su to ‘privilegije’ imali banijski, lički, kordunaški i drugi krajevi u kojima je živio velik broj Srba. To su bili najnerazvijeniji i najsiromašniji krajevi – i takvi su ostali u Jugoslaviji i još više nakon Jugoslavije.”

Teza o svemoćnim Srbima i Jugoslavenima lažna

“Teza o svemoćnim Srbima koji upravljaju Hrvatskom ista je kao i teza o svemoćnim Židovima koji upravljaju svijetom, a time i svakom pojedinom nacionalnom državom. To je tipična antisemitska laž, koja se u novim okolnostima više ne ponavlja (iako se i dalje širi u podzemlju) u odnosu prema Židovima, ali se redovito ponavlja u odnosu prema Srbima i Jugoslavenima. Dovoljno je samo čitati što današnji zagovornici ustaštva govore o ‘moćnim Srbima i Jugoslavenima’, ili o ‘manjinama’ općenito, koje navodno i danas upravljaju Hrvatskom: postavljaju i ruše vlade kako hoće, vladaju iz sjene i upravljaju svime. Čujemo danas i da je potrebno većinu zaštititi od manjine, kako je na prvom mjestu ostvarivanje prava većine, a ne manjina – i kako je većina ugrožena od postojanja i ‘moći’ manjina. Cilj takvih teza je u novom marginaliziranju ili potpunom uništavanju manjinskih grupa.”

“Apsolutno zlo prijeti Srbima, Europljanima, globalistima”

“Svaki pokušaj relativiziranja ovog apsolutnog i užasnog zla, izravna prijetnja potomcima žrtava ustaškog režima. Ona je prijetnja Srbima, kao što je i prijetnja Romima i Židovima, svim manjinama, svima koji se smatraju ne-nacionalistima, koji su Europljani, globalisti, koji sebe definiraju kao ljude bez posebnog nacionalnog identiteta ili s dva ili više identiteta – drugim riječima: prije svega kao protivnike svega onoga što je činilo bit ustaštva” u svojem je govoru rekao Dejan Jović.

Foto:Edvard Šušak/Hina