U Petom danu jedna od tema bila je mržnja. Tim povodom je Petar Tomev Mitrikeski govorio o odnosu makedonskog i hrvatskog naroda prema kraljevini Jugoslaviji te prema prirodi tog režima, za koji kaže da je bio generator nacionalne mržnje.

Mitrikeski je rekao da smatra da je mržnja proizlazi iz ljudske prirode, te da svatko mora prije svega raditi na mržnji u svojem srcu. Sustav kao takav ne može riješiti taj problem. Pokušao se i sam suočiti s mržnjom na vlastitom primjeru, te je zbog toga govorio o atentatu na kralja Aleksandra.

“Razmišljao sam o mržnji kao takvoj, i čini mi se najbolje obraditi ju na nekom konkretnom primjeru. Namjerno sam odabrao jedan od najstrašnijih događaja na ovim prostorima koji diže toliko prašine i drži nas napete, a to je ubojstvo srpskog kralja u Marseju. Ubio ga je Dimitrov Kerin, poznatiji kao Vlado Černozemski. Njegov nadimak implicira da dolazi iz crne zemlje koja je porobljena i u kojoj onaj koji se ne želi posrbiti il će biti uništen ili neka se seli.”

“Ali sada je pitanje, čovjek je ubio čovjeka, i za to ne možemo naći opravdanja, to je mržnja. Morao je imati neki element mržnje da ubije kralja kojeg osobno nije poznavao.”

Isprika zbog ubojstva Aleksandra Karađorđevića

“Sad ću ja napraviti nešto zbog čega će se netko možda čuditi. Ja ću se ovog trenutka sada ispričati Srbima zato što je pripadnik mojeg naroda ubio njihovog kralja. Ja to potpuno iskreno govorim.”

Ispričao se, kaže, da bi mogao otvoreno govoriti koja je pozadina tog slučaja. “Trebamo razmotriti zašto je taj čovjek išao ubiti srpskog kralja.”

“On je pokopan na neoznačenom grobu, nije dobio ni svećenika. Svoju kaznu je dobio već na ovome svijetu, a što će biti na drugome, ovisi od Gospodina.”

Mitrikeski je nastavio rekavši da smatra da je jedini razlog zbog kojeg je Černozemski mogao biti motiviran za ubojstvo kralja taj da je njega vidio kao simbol posrbljivanja Makedonije.

Kada je kralj udario makedonsku djevojčicu

“1912 godine kad je Aleksandar Karađorđević sa srpskom vojskom za vrijeme Balkanskih ratova došao u Skopje na Kameni most, za njega je organiziran doček s đacima. Tamo je bila mala djevojčica od 6-7 godina koju je kralj uzeo u naručje i pitao ju što je po nacionalnosti. Ona mu je rekla da je Bugarka. Kralj je naravno očekivao da kaže da je Srpkinja, te joj je opalio šamarčinu. Pazite, okrunjena glava koja ide udariti dijete od 6-7 godina.”

To je primjer, ističe Mitrikeski, kako je kralj izazivao mržnju kod drugih. “I on je kriv za taj perpetuum mobile mržnje koji se tu događao”, dodaje.

“Kada kasnije gledamo što je srpski režim radio, oni su imali zakon o kolonizaciji. Oni su, po nekim dokumentima, u Makedoniju uselili 30 tisuća srpskih obitelji, to je oko 200 tisuća ljudi. Ti nesretnici su se iselili kasnije kad je bugarska vojska ušla u Makedoniju.”

“Oni su svjesno išli izazivati mržnju među narodom”, ističe, spomenuvši i agrarnu reformu. “34 posto zemlje je dano makedonskim seljacima, sve ostalo kolonistima”.

Jugoslavija i Hrvati

“Idimo sad na Hrvatsku. Puniša Račić, prije no što će ubiti Stjepana Radića, je izašao iz Bijelog dvora. To je rezidencija srpskog kralja. Da ne govorimo koliko je hrvatskih intelektualaca ubijeno samo zato što nisu prihvaćali Jugoslaviju.”

“Mi moramo doći do pitanja, koje zvuči možda bez veze ali koje je legitimno, tko je prvi počeo. To je možda ključ odgovora na pitanje zašto se mi sada mrzimo.”

Foto: YouTube/screenshot