Milka Babović, legendarna televizijska sportska novinarka u svom zagrebačkom stanu, je prije nekoliko dana, 27. listopada, proslavila 91. rođendan. “Kako je bilo? Nikako”, kaže uz smijeh, dok pokazuje u svom predsoblju jednu od prvih Ikeinih polica koje su se pojavile na ovim prostorima.
Rođena je u Skopju, školu je pohađala u Sarajevu, živjela je u Rumi i Beogradu, a studij završila u Zagrebu. “Milka, gdje su zapravo vaši korijeni”. “Svugdje po malo. Ja se zato svugdje osjećam dobro. Otac mi je bio Crnogorac, a majka srijemska Njemica koja je odrasla u Francuskoj. Moj je djed, Crnogorac, ratovao s Turcima pod Skadrom, a djed po majci je bio austrougarski oficir koji je službovao u Zagrebu. Svega je tu bilo”. Priča kako joj je i otac bio oficir kojeg su ustaše odvele u zarobljeništvo. “Nas su otjerali, ali ja uvijek kažem da to nisu bili Hrvati. Bili su radikalni ljudi kakvih nažalost ima svugdje. Svašta smo kao obitelj prošli i jedino što ne volim to su nacionalisti. Otvorena sam prema svima. Nisam niti jedne narodnosti”, piše Glas Istre.
Glas gospođe Milke isti je kako je pamtimo s televizijskih ekrana. “Dvostruki aksl, trostruki aksl” tako su ostali u ušima gledateljima kojima je Milka približila klizanje, ali i mnoge druge sportove. Mnogi se slažu da je bila najbolji sportski komentator u bivšoj državi, uz bok Mladena Delića ili Borisa Mutića, te uz mentorsku palicu Hrvoja Macanovića. Iz zlatnih vremena našeg sporta svi je se sjećaju, a da je poznata i danas pokazuju i one kratke šetnje na koje ide iz svog stana do restorana ili dućana.
Danas živi skromno, penzionerski, okružena knjigama, isječcima iz novina, sjećanjima. I kada govori o problemima koje donose godine, Milka Babović ne djeluje starački, sportski borbeni duh ostao je u njoj. Kao i u vrijeme kad je na zagrebačkoj televiziji počeo veliki projekt kojeg su realizirali pioniri sportskog novinarstva koji su u početku radili doslovno u jednoj maloj sobici.
“Nismo imali ničeg, tehnika je bila u samim povojima, ali smo se jako veselili svom poslu”. Kad su počeli prvi sportski prijenosi, prije svega klizanja, još su bile crno-bijele televizije i Milka je gledateljima dočaravala atraktivne kostime koje su nosile klizačice i klizači. “Uz Milku Babović kolor televizori nisu bili ni potrebni”, kasnije su zapisali njeni kolege.
A u “muškom” svijetu sportskog novinarstva nije bilo lako. “Nije tada uopće bilo žena koje su pratile sport, pogotovo ne na televiziji. Kad sam s kolegama počela putovati, mnogi su me zafrkavali da sam pratnja. Ali, malo po malo su me svi prihvatili”.
Milka je bila udata za Žarka Susića, jednog od najboljih sportskih novinara koje smo uopće imali. Njegovi napisi o atletici sigurno su najbolja štiva ikad objavljena u hrvatskim novinama, ali su im se putovi ipak razdvojili.
“Znate, bila sam i jako impulzivna, znala sam baciti pisaću mašinu kada bih bila ljuta. To su bila druga vremena, bilo je puno entuzijazma, a onda je slijedilo vrijeme multinacionalnih kompanija kada se sve gledalo, i danas se gleda, kroz novac. Novinari ne smiju ući u to kolo”.
Kada govori o novinarstvu Milka na prvo mjesto stavlja vjerodostojnost. “Nikada mi nije palo na pamet da nešto izmislim, da neki podatak ne prekontroliram. Ljudi hoće točnost, da novinaru mogu vjerovati i to je možda jedini savjet koji imam za mlade kolege”. Kada to kaže prva sportska urednica na TV Zagreb i višestruka predsjednica sekcije sportskih novinara Hrvatskog novinarskog društva, očito joj treba vjerovati.
Foto: Zvonimir Kuhtić/Hina