Novinar  Hrvoje Dečak osvrnuo se na seriju “General”  redatelja Antuna Vrdoljaka koja se prikazuje na Hrvatskoj televiziji. Cijeni  rad Antuna Vrdoljaka, ali  primećuje da je kvaliteta  njegovih uradaka počela padati kada je glavne uloge počeo nekritički dodjeljivati  svom zetu  Goranu Višnjiću. Dečakov osvrt prenosimo u cijelosti.

“Počela je serija “General”. Mora se priznati da Antun Vrdoljak u životu nije snimio loš film, ali kvaliteta njegovih uradaka počela je patiti kad je glavnu ulogu počeo rezervirati za svog zeta Gorana Višnjića (na dugu povorku malih i velikih Vrdoljaka na odjavnoj špici već smo navikli). U tom obiteljskom poslu problem postaje prije svega glavni lik. Jer, baš kao i u inače vrlo dobroj “Dugoj mračnoj noći”, Višnjić (i ovdje njegovo mlađe izdanje Nikola Baće) nadnaravni su junaci bez straha i mane: mladi, lijepi, hrabri, pošteni, nježni, neodoljivi zavodnici, snažni i neustrašivi poput Herkula, a opet senzibilni, načitani, pravi intelektualci, domoljubi, humanisti i tako unedogled… Jednom riječju – suviše nestvarno čak i za filmsko platno. Krši se i faktografija, jer dok mladi Ante govori da su zatvorene granice, one su već odavno otvorene.
Tako je redatelj napravio medvjeđu uslugu glavnom glumcu, a posredno i glavnom liku, generalu Gotovini, kojeg duboko cijeni i divi mu se velika većina građana ove zemlje.
Kako god bilo, ipak je dobro da se snimaju i filmovi o hrvatskim junacima, pobjednicima u Domovinskom ratu, jer su dosad (ne računajući nekoliko slabih pokušaja s početka 1990-ih) naši scenaristi i režiseri najradije prikazivali hrvatske vojnike kao suspektne ratne zločince, zlostavljače i slično, a dobar, pravi film o Vukovaru još čekamo. Za to vrijeme Amerikanci i Englezi vade jedan po jedan motiv iz svoje povijesti, veličajući vlastitu vojsku, a sramne stranice (Vijetnam, Irak, itd….) zaobilaze; ako ih i obrađuju, kritiziraju uglavnom činjenicu da su njihovi momci uzalud pogibali daleko od domovine, a vrlo rijetko pokazuju suosjećanje za njihove žrtve i razmjere pokolja…
Uglavnom, Vrdoljakovi najbolji ratni filmovi “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor” takvi su upravo zbog realističnog prikaza likova. No, to nije ni čudno kad je scenarij pisan po odličnom autobiografskom “Ratnom dnevniku” Ivana Šibla, pa je i Vrdoljakova režija bila na visini”, ističe  Dečak.