Za kraljicu diska Sandru Perković 2019. je bila posebna godina jer nije osvojila zlato, prvi put u karijeri. Nije bilo ni dijamanta u Dijamantoj ligi.

No svi koji poznaju Sandru znaju kako je njezina glad sada još veća. Ipak, prije svega, Sandra za  otkriva – Želim postati majka!

U sumrak godine na zalasku došao je red na pregled sezone u kojoj je bilo puno emocija. Nije 2019. bila laka, bez pobjede na Dijamantnoj ligi i s broncom sa Svjetskog prvenstva u Dohi – Sandra je za RTL još jednom proživjela trenutke koje nije bilo najlakše prihvatiti.

“Nitko sretniji ne bi bio da sam ja tamo bacila preko 70 metara, uzela to zlato. Nikome gore nije bilo nego meni tu večer nakon što radite cijelu godinu i borite se, povrijedite se, ne možete pokazati ono za što ste spremni onda su mnogi ljudi dočekali da kažu “A znali smo mi da vi radite greške.” i tako dalje i tako dalje. E, pa mogu reći da su me ti ljudi jako nahranili i jedva čeka olimpijske igre i kažem još jednom da se nadam da je sve loše ostalo u toj 2019.”, kazala nam je Sandra za RTL.

Ostali su i zadnji Sandrini hici u Dijamntnoj ligi. Od 2020. diska više neće biti, ali će se zato Sandra moći bolje pripremiti za Tokijo i novoosnovanu Golden ligu među čija pet stanica će biti i zagrebački Hanžek.

“Ova je bila sezona s Dijamantnom ligom, ali bez dijamanta. U svakom zlu neko dobro, sljedeće godine su olimpijske igre, sljedeće godine je nešto meni bitnije od Dijamantne lige tako da imat ću više mjesta, vremena i fokusa za ono što je pravo”, rekla nam je Perković.

Naravno, to bi bilo olimpijsko zlato. S obzirom da je ove godine već posjetila Japan, nas je zanimalo je li Zemlja izlazećeg sunca plodno tlo za veliko slavlje.

“Svi se mi borimo za isto mjesto pod suncem, a sada koja bude najspremnija, najbolja, koja će imati najviše sreće neka izvuče deblji kraj, a mi se nadamo da će to biti jedna određena osoba, ali nećemo reći koja”, komentirala je naša najbolja atletičarka.

I ne, nismo uspjeli navući Sandru da kaže koja.

“Nemojte mi stavljati te riječi u usta, govoriti o tome zlatu, ne želim ga uopće spominjati niti dirati, niti išta dok ne bude i ako bude. Japan je prekrasna zemlja, dosta je slična Hrvatskoj što se tiče kulture, zelenila i svega ostalog”, Sandrine su riječi.

Sandra će, naravno, u Tokiju nastupati za Hrvatsku. Navode kako bi mogla promijeniti zastavu oštro je demantirala kazavši kako postoji tek mogućnost da dio priprema odradi izvan Hrvatske zbog boljih uvjeta.

“Ranije sam dobivala ponude da nastupam pod drugom zastavom, ali to nikada nije bila solucija jer ja sam Hrvatica. I želim nastupati, ako ću nastupati, samo za Lijepu Našu”, ističe.

S 29, Sandra je daleko o veteranskih godina, ali u svojoj vitrini ima sve medalje s najvećih natjecanja. U Tokiju će treći put braniti zlato, u Parizu, pazite sad, šesti europski naslov. Koliko onda Sandra ima realnog motiva?

“Mene ovo ispunjava i odlazim sretna kada napravim dobar trening, tužna kada napravim loš trening. Uvijek me pitate koliko još, uvijek kažem 10 godina, tako sam rekla prije pet godina i vjerojatno ću reći za pet godina. Želim se baviti atletikom koliko god mogu, koliko god uživam u ovome što radim, dok god budem sa smješkom odlazila sa stadiona”, rezolutna je Sandra Perković.

Pa će se tako tek dogoditi jedna pauza, ona koja neće biti zbog ozljede, iscrpljenosti ili nećeg trećeg već iz ljubavi.

“Da, želim postati majka i možda se to dogodi u neko skorije vrijeme govoreći o dvije tri godine ispred sebe, ali opet, na neke stvari ne možeš utjecati. O tome kada dođe vrijeme. Ali, da se želim ispuniti kao majka i vratiti u sport, naravno, i mislim da to može napraviti svaka sportašica.”

Možda je i dobro da je 2019. bila takva jer ako je vjerovati Sandri, najljepše stvari i postignuća tek su ispred nje.

 

Foto: Lana Slivar Dominić/Hina