Prvi krug predsjedničkih izbora pokazao je da Hrvatice i Hrvati većinski dišu desno, više od pedeset posto. A izbori su najtočnija “anketa”. To je zbroj glasova koje su dobili Kolinda Grabar-Kitarović i Miroslav Škoro, kojeg moji prijatelji i ja, zbog specifičnog životopisa, od milja nazivamo Pelikan.
No, iako Hrvatska većinski diše desno, u vodstvu je trenutno kandidat ljevice Zoran Milanović.
Zašto je tomu tako? Jednostavno, desno biračko tijelo je većinsko, ali nema svoga predstavnika. Škorine birače stoga treba razumjeti, to su s pravom nezadovoljni ljudi, kao i sam, koji traže promjene, i vidjeli su ih u Škori, koji zapravo nije ono za što se predstavlja(o), njegovu biografiju sam temeljito istražio, donio tek par “sitnica”, kao i Borislav Ristić u “Večernjaku”, piše Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.
Sve napisano je istina, no nezadovoljstvo desnoga biračkog tijela je toliko da su ljudi glasnike istine o Škori nazivali “plaćenicima”, “izdajicama”, umjesto da su malo više prostora dali razumu, a ne emocijama. Škoro, čovjek s puno lica i još više kumova, nije ni desnica ni ljevica, već čovjek zadatka koji jednako paše i Mesiću i Josipoviću, kao i Ruži Tomašić i Zlatku Hasanbegoviću.
Škoro je, kada se sve razgrne, kao izvorna stara hadezenjara, stranka bez koje je njegovo enormno bogatstvo nezamislivo, zapravo pragmatični prilivoda kojeg je u jednom trenutku prepoznala valutna i obavještajna desnica, okupljena oko mutikaša Bujanca i Radeljića, i uz ogromnu financijsku i medijsku pomoć gurnula nezadovoljnom desnom biračkom tijelu kao lijek za njihovo opravdano nezadovoljstvo.
No, Škoru nije stvorila ta valutna i obavještajna desnica, koja uopće nije desnica, već ekipa kojoj je jedina ideologija novac, a hrvatovanje čisti biznis.
Škoru je stvorio zapravo Andrej Plenković, bruxelleski administrator, koji je HDZ odveo u lijevi centar, a ponegdje i ljevije. Od koalicije s HNS-om, “Istanbulske”, Marakeša pa sve do Jelene Veljače, bizarne osobe kojoj su i životopis i djelovanje obična sapunjara, koja se klati na relacije Zagreb – Beograd na autoputu bratstva i jedinstva, a koju je Plenković svojim nazočnostima i davanjem na važnosti učinio ikonom borbe protiv nasilja prema ženama, a ne neku od silovanih Vukovarki od strane iste beogradske čaršije devedesetih, čaršije u kojoj Veljača ima svoje prirodno stanište i okoliš. Kolinda je Plenkovićev talac.
I eto ti Škore, musilovskog čovjeka bez svojstva, koji u bosanskim medijima izjavljuje da on s Markom Perkovićem Thompsonom ne dijeli sustav vrijednosti (eto Škore desničara), da bi nakon toga prošli mjesec za hrvatske medije rekao da su još uvijek prijatelji, a nisu odavno jer je izdao Thompsona (pokušao), i to ni manje ni više nego medijskom tajkunu Mitroviću, koji medijski drži i danas štangu učeniku četničkog vojvode Šešelja, Bujancima mrskom predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću.
Ali dosta o Škorinim transformacijama, on je glumac samoga sebe, odnosno zavodnika te iste s pravom nezadovoljne desnice koju je Plenković potjerao Škori. Pa je Škoro, na krilima razočarane desnice, koja je zbog opravdanog nezadovoljstva išla emocijama, svoj posao za Milanovića jako dobro odradio.
Šalu na stranu. Kako god da završe izbori, i HDZ i SDP trebaju shvatiti da ih je narodu dosta, da ljudi žele promjene. Biračko tijelo koje je Škoro zaveo jasna im je poruka, posebno HDZ-u. I nisu problem Škorini birači, ljudi imaju pravo na protest i nezadovoljstvo jer je ono utemeljeno, problem je u desnici koja nema lidera, jer Plenković to nije, i najviše štete Kolindi čini on. Nisu rješenje ni Mesićevi favoriti poput Nadana Vidoševića nekoć ili Mire Škore danas, jer uz pomoć njih ljevica zasjeda na Pantovčak, iako je ima manje nego biračke desnice. I eto paradoksa, više od pedeset posto Hrvata ne želi Milanovića, ali se nešto pita i Vidoševića. Pardon, Škoru, zaključuje Ivica Šola.
Foto: Admir Buljubašić/Hina