Ivo Goldstein otkriva zašto je imao Titovu sliku u svom uredu: Zalaže se za detuđmanizaciju, a Stepinac je negativac

Ivo Goldstein otkriva zašto je imao Titovu sliku u svom uredu: Zalaže se za detuđmanizaciju, a Stepinac je negativac

Posvjeničar Ivo Goldstein dao je veliki  intervju  Slobodnoj Dalmaciji. Donosima  njegova razmišljanja o Titu, Tuđmanu i Stepincu.

 

– Za Tita pišete da je blokirao tendencije prema demokraciji. On se pak bojao da će liberalna demokracija odvesti jugoslavenske narode u građanske ratove, što se nakon 1990. i dogodilo. Možemo li reći da Titov strah od demokracije na ovim prostorima nije bio bezrazložan?

– Tito je bio svjestan međunacionalnih napetosti i moguće nezrelosti svojih nasljednika da kontroliraju te tenzije, koje su se pojačale 80-ih uslijed ekonomske krize, te su bile i jedan od uzroka krvavih ratova.

No, valja reći i da je zadnjih desetak godina Tito pridonio da taj jugoslavenski socijalizam bude nesređen, ekonomski neuspješan, birokratiziran i toliko krhak da se nije mogao suprotstaviti nacionalizmu koji je buknuo 80-ih.

Mislim da Titove odluke iz 70-ih nisu bile na razini onih ranijih. Dakle, nije demokracija loša, nego su negativnosti jugoslavenskog socijalizma pridonijele tome da su, u procesu uspostavljanja demokracije, prevladale ekstremističke opcije – prije svih tu mislim na Miloševića – koje su gurnule jugoslavenski prostor u ratove.

 

– Navodite da je Tito bio diktator, staljinist i bonvivan. Ipak ste za veleposlaničkog mandata u Parizu držali njegovu sliku u uredu, što vam ovdašnja desnica silno zamjera?

– Osim tih kvalifikacija, za Tita u knjizi navodim i da je bio veliki vojskovođa, ratni pobjednik, oslobodilac, reformator i čovjek s vizijom, za čije je vladavine, pogotovo 50-ih i 60-ih, jugoslavenski prostor doživio svestrani društveni i ekonomski procvat, kakvoga nikada nije bilo ni prije ni poslije njegove vladavine. A što se tiče slike u Parizu, nju sam tamo stavio jer je Tito bio vođa pokreta koji je 1943. kroz ZAVNOH utemeljio današnju Hrvatsku.

– Pišući o katastrofalnim posljedicama hrvatske politike u BiH, notirate da je Tuđmana samo „smrt spasila od Haaškog suda”? Bi li za Hrvatsku bilo bolje da je doživio haašku optužnicu?

– Teško je na to odgovoriti jer je u igri čitav niz elemenata. Generalno, Haaški sud nije postigao one rezultate koje su osnivači mislili da će polučiti. Nije došlo do katarze, neke je tenzije čak i produbio, iako je ustanovio neke temeljne istine o tim ratovima. Tuđmanova ideja da BiH ne može biti samostalna država bila je kontinuitet njegove politike i s time se treba suočiti. Tu tvrdnju je 31. prosinca 1991. iznio i u vašoj „Slobodnoj Dalmaciji”. Dakle, to on kaže tri mjeseca prije nego što je rat u BiH počeo.

Strateška je greška hrvatske politike što nije štitila integritet BiH, nego je jednim dijelom radila protiv njega.

– Zapažate veliki disparitet u percepciji Tuđmana u inozemstvu i kod nas. Strani autori unisono ističu autoritarne i nedemokratske prakse Tuđmanova režima, a u Hrvatskoj se glorificira njegovo nasljeđe. Kad ćemo po tom pitanju uhvatiti korak sa svijetom?

– I to je teško reći. S HDZ-om kojem je na čelu Plenković, koji se u aktualnoj kandidaturi za šefa HDZ-a poziva na Tuđmana, to je teško. Ali detuđmanizacija je nužno potrebna da bi Hrvatska uopće imala perspektivu da postane zdravo društvo.

– Tko će provesti detuđmanizaciju ako i glavna oporbena stranka odlučuje zagrebački aerodrom nazvati po Tuđmanu?

– To je krivi potez SDP-a, neuspješni ustupak desnici. Ali činjenica da danas nema puno ljudi koji žele detuđmanizaciju ne znači ništa. Manjina bi mogla u budućnosti postati većina. I Abraham je, po Bibliji, prvi shvatio da postoji samo jedan bog, i on je gurao tu ideju monoteizma i na kraju je cijeli svijet prihvatio monoteizam. Neku ideju u početku uvijek formulira jedan čovjek, vremenom ona pridobiva sve više ljudi.

– U Splitu ste spomenuli da bi bilo zanimljivo napisati knjigu o suradnji ustaša i četnika u Drugom svjetskom ratu. Hoćete li je vi napisati i imate li dovoljno materijala?

– Ne znam hoću li je napisati, ali materijala ima dovoljno. Ta suradnja je činjenica. Uostalom, zadnje što su četnici napravili u Drugom svjetskom ratu jest da su prošli Trgom bana Jelačića u Zagrebu, na putu prema Bleiburgu, i to su prošli dok je Zagreb još bio pod kontrolom ustaša. A bogami, partizane se nisu usudili dočekati.

– Je li Stepinac svetac ili kolaboracionist?

– Stepinac je pokušavao spašavati i neke je ljude uspio spasiti, a neke nije. Ali to nije glavno za prosuđivanje njegove ličnosti.

Čak nije ni glavni problem to što je nazočio svakoj proslavi godišnjice osnutka NDH i svim Pavelićevim rođendanima. Ali Stepinac je dobro znao što se događa u Jasenovcu, jer mu je to više puta referirao jasenovački župnik don Jure Paršić te mu iznio mnogo dokaza da je u Jasenovcu ubijeno između 30 i 40 tisuća ljudi.

Pa ipak, 12. travnja 1945., niti mjesec uoči kapitulacije nacizma i bijega ustaša iz Zagreba, „Katolički list” na naslovnici objavljuje Pavelićevu sliku i slavi četvrti rođendan NDH, s tezom da je po uspostavi NDH „u Hrvatskoj prostrujio sveopći narodni preporod: u politici i gospodarstvu, u upravi i vojsci, u književnosti i umjetnosti”. U zaključku se kaže kako je „komunizam najveći neprijatelj Crkve” te stoga „molimo Svevišnjega Boga, da pomogne hrvatski narod u današnjim sudbonosnim časovima; da sačuva njegovu državu, koja je najbolji jamac njegove slobode”.

Dakle, ni nakon četiri godine ustaške i nacističke vladavine ni riječi o njihovim zločinima, nego, naprotiv, laprdanja o „slobodi Hrvata u NDH”. I sada nam se taj čovjek prodaje kao nekakav moralni autoritet – razumljivo je da s takvom intelektualnom i moralnom podlogom ovo društvo ne može naprijed.

Foto:  Lana Slivar Dominić/Hina