U ovo vrijeme  “rata protiv koronavirusa” sve su češći napisi u  medijima kako bi sve  bilo bolje i lakše da  je u pogonu Imunološki zavod. Međutim,  doktor farmacije  Stribor Marković ne misli tako. U analitičkom postu vrlo smireno pokazuje zašto su naša očekivanja od Imunološkog zavoda bila nerealna. Objavu Stribora Markovića prenosimo u cijelosti.

“Ovo nije post da na njega iskaljujete ljutnju prema političkim opcijama. Ovo je poziv da budete realniji i da prije svega sebe promijenite u budućnosti koje su teme na kojima birate. Pazite na lažne vijesti, sve ih je puno. Pazite se manipulacije

U zadnje vrijeme nalazim na društvenim mrežama i internetu puno natpisa kako bi nas imunološki zavod, navodno, spasio od pandemije. Stoga je pametno opet spustiti lopticu u realnost.

Prošlost: Imunološki zavod (IMZ) je doista bio nekoć bio biser proizvodno-znanstvene institucije. Glavna mu je vrijednost počivala na iznimno uspješno atenuiranom (utišanom) soju ospica (morbila) Edmonston-Zagreb. U svojim najboljim danima IMZ je proizvodio „up to date“ cjepiva koja su išla u korak s tadašnjim zahtjevima kvalitete i bio je važan faktor javnog zdravstva. U svojoj ponudi je imao i impresivan set dijagnostičkih protutijela. Radio je i frakcioniranje ljudske plazme u cilju proizvodnje albumina i imunoglobulina iz ljudske krvi koji su neophodni u svakodnevnom liječenju. Proizvodio je i antitoksine iz konja, prije svega protiv zmijskog otrova, crne udovice. Proizvodio je i leukocitni interferon, a zaslužan je i za podizanje znanja ne samo u našim krajevima – u IMZ su dolazili i ljudi iz inozemstva.

Sadašnjost: Kao i mnogi „istočnoeuropski“ instituti nije se promijenio i profilirao kao moderna kompanija i nikada nije uspio napraviti tranziciju. Nedostajalo je modernog zdravog menadžmenta industrije, svi oni koji su u tome bili u „dd“ neka se preispitaju u tome. IMZ ja propustio shvatiti kako dobar znanstvenik ili profesor vrlo često nije dobar menadžer. Postojala je i određena doza tvrdoglavosti u otporu prema rastućim zahtjevima GMP (dobre proizvođačke prakse) i kontrole kvalitete. To ga je koštalo WHO licence. Nije se moglo nastaviti s „tekicama“. Propustio se razvoj rekombinantnih tehnologija cjepiva i interferona te razvoja modernog oblika cjepiva, primjerice protiv pertusisa. Postojao je djelomično i problem neusklađenosti istraživanja sa strateškim ciljevima kompanije. IMZ je imao i briljantnih ljudi i stručnjaka koji su se iz petnih žila trudili popraviti stanje, ali je imao i opstruktore. To je sve bolje ostaviti prošlosti.

Ako pozivate gradonačelnike ili nogometaše da ga spase, dajte se probudite. Za veliki dio toga je prekasno. Što trenutno ima? Nema više MMR/MPR cjepiva koje se danas rutinski koristi. Ne maštajte o tome kako su „odvojena“ bolja, na primjeru Japana to možete najbolje naučiti. Problem je „P“ komponenta odnosno „parotitis“ komponenta, soj Leningrad Zagreb naprosto ima previše mana. Marljivi ljudi su radili na poboljšanju tog soja, ali za to je trebalo više potpore i, što je najbitnije, goleme kliničke studije kasnije. Cjepiva nisu pekmez da se skuhaju i stave na tržište. Svaka veća promjena u načinu i mjestu proizvodnje ih zahtijeva. Samo s morbili-rubeola (MR) bez P komponente moguće je naći tržište, ali ne u Europi. IMZ nema „5 u 1“ ili „6 u 1“ cjepiva. Nema više niti „3 u 1“, što je bio slavni DiTePer. Ta „per“ komponenta nije razvijena u moderni, acelularni oblik. Možda bi imao mogućnost samo s cjepivom protiv tetanusa kojeg uvijek treba.

Osobno mi je najviše žao frakcioniranja plazme jer je IMZ imao krasne davatelje. Sada se plazma naših davatelja frakcionira u drugim državama. Moglo je drugačije, tu smo gdje smo, u kriznim trenucima to nas je djelomično spasilo u kontekstu dostupnosti, no to nema veze s ovom pandemijom. Žao mi je antitoksina protiv zmija, vrlo perspektivni dio koji gotovo nema prave konkurencije, ali netko drugi o tome treba razmišljati.

Pokretanje ili građenje nove tvornice, pa da i Luka da sve svoje novce, mora poštivati standarde i – morat će se napraviti već spomenute kliničke studije iz više razloga. To je jako puno godina.

Kada olako dijelite pozive i nadu kako bi nas to spasilo u ovoj situaciji za mjesec-dva, stanite na loptu. I u doba najveće intelektualne snage IMZ, ništa se brzo ne bi desilo jer to tako ide u istraživanju lijekova. Žao mi je. Žao mi je što neki ljudi koji ne zaslužuju biti junaci su to postali, a mnogi junaci koji su se trudili na IMZ promijeniti, o njima nitko ne piše. Među njima je i Alemka Markotić koju gledate na TV-u, svakako ne jedina. Žao mi je znanja koja smo izgubili jer se to ne uči na fakultetima. Interferon je bio zanimljiv, ali ne uzdižite interferon na pijedestal, osim ako doista dobro ne znate područje imunologije. Nemojte olako misliti kako je to univerzalni lijek za sve viruse. Interferon(i) ima(ju) i svoje tamne strane, pa bio on i leukocitni. Njegove dobre i loše strane i odabir ne procjenjujete ni vi niti portali, osim ako vam to nije specijalnost, svjesni ste toga.

Zastanite prije olakog bubnjanja u prazne bubnjeve. Kasno je za Luku. Možda naučimo na greškama. Virus nam je pomogao izbaciti kosture iz ormara pa su Hrvati shvatili kako već godinama ne proizvodimo etanol. Kvasac. Bogme ni dovoljno svinjetine. U budućnosti inzistirajte na vođama i menadžerima koji potiču proizvodnju i ne mislim sada na punjenje afričkog maslinovog ulja u bocu kao proizvodnju. Puno toga ima privid proizvodnog, inzistirajte da se to rasčisti. Treba znati razlikovati „liberalne ekonomiste“ od šibicarenja jeftinim šverc komercom, duboko vjerujem da razlike postoje. U jednoj Francuskoj sam ih upoznao. Ne zbog ljubavi prema proizvodnji samoj. Zbog ljubavi prema znanju.

Imamo šansu postati bolji! To je najbitnije. Grlim sve svoje bivše kolege. Na Imunološkom zavodu sam puno naučio, odgajat ćemo znanja koja su ostala i razvijati ih”, piše Stribor Marković.

Foto: Denis Cerić/Hina