“REFORMA ŠKOLSTVA”: Kako ministrica Divjak želi nastavnike pretvoriti u “tete čuvalice”

“REFORMA ŠKOLSTVA”: Kako ministrica Divjak želi nastavnike pretvoriti u “tete čuvalice”

Nepovjerenje i nezadovoljstvo izazvano viješću o otvaranju vrtića te škola za učenike razredne nastave preplavilo je javnost, barem onu koja se o tome oglasila. I hrvatski učitelji u različitim zapisima i komentarima, ponajprije na društvenim mrežama, izražavaju nezadovoljstvo takvom najavom.
Između mnogih argumenata kojima obrazlažu zašto to nije dobra ideja, izoštrila se tvrdnja da se rad razredne nastave pokreće zato što djeca te dobi ne mogu sama boraviti kod kuće te ih netko treba čuvati dok roditelji obavljaju svoje poslove i time vraćaju u kolotečinu zaustavljeno gospodarstvo.
Taj netko bile bi učiteljice i učitelji razredne nastave i to je ono što je, prema komentarima, osobito zaboljelo, ne samo one u razrednoj nastavi, nego učitelje ukupno; time im se, kažu oni koji su se izjasnili, još jednom nameće, ili i potvrđuje etiketa da nisu ponajprije visokoobrazovani stručnjaci, metodičari i pedagozi u svojim područjima, nego, eto, „najobičnije“ čuvalice djece.

„Visokoobrazovane stručnjake postavljate na razinu teta čuvalica“, argument je koji se na više mjesta može čuti, odnosno pročitati. Izuzmemo li pitanje je li tako izrečena usporedba korektna spram osoba koje čuvaju djecu, javljaju se još dva do tri pitanja vezana uz takav stav i naglašavanje upravo tog „problema“, koja bi valjalo razjasniti, ali i uputiti na veća i dalekosežnija pitanja koja se nameću vezano uz ponovno otvaranje škola za učenike razredne nastave. Pa i ona uistinu vezana uz profesionalno i ljudsko dostojanstvo. No, krenimo redom.

Čuvanje ili poučavanje

Kad učitelji kažu da „nisu tete-čuvalice“, je li to opravdano? Je li to uistinu tako? I – je li pitanje čuvaju li se djeca ili ne, uopće bitno?
1. S obzirom na različita iskustva vezana uz kvalitetu rada, teško je isključivo tvrditi da je opravdano, kao i da nije opravdano. Sustav vrednovanja učiteljskoga rada nije napredovao, iako je njegovo unaprjeđenje i poboljšanje bilo najavljeno aktualnom obrazovnom reformom pa je donesen i novi skup pravila o vrednovanju, a uvedeno je i nagrađivanje.
No, prema reakcijama na novi pravilnik, ni on nije donio mir i zadovoljstvo s obzirom na istinski kvalitetno i sustavno vrednovanje učiteljskih postignuća. Stoga, ima li među učiteljicama i učiteljima uistinu (samo) čuvalica, svakom je ostavljeno na pojedinačnu prosudbu, jer relevantnih zabilježba o tome nema, stoga se nema o čemu ni pisati ako se želi pisati utemeljeno na podatcima, ne opisujući isključivo vlastita iskustva.

2. Valja ipak imati na umu i ovo: Time što učenici borave u školi, čitaju, pišu, razmišljaju, zaključuju, stvaraju, prezentiraju, uče, rade, druže se s vršnjacima, i sve to u sigurnom okruženju i nadziranim uvjetima, umjesto da su u isto to vrijeme prepušteni sami sebi na ulici ili u parku, ili u svojim domovima, znači da škola ima ulogu i čuvanja djece, pri čemu valja naglasiti to „i“; jer joj to nije prva uloga, niti je dovoljno znati „čuvati djecu“ da bi se netko mogao zaposliti u školi, prema postojećim pravilima i zakonima to ipak nije dovoljno. A i kada je nekomu potrebno pričuvati dijete, neće telefonirati ravnateljici škole ili učitelju, nego nekom bližnjem, od povjerenja, ili osobi ili servisu koji pruža takve usluge.
Taj bi dio trebao biti jasan. I zatim, ostavljen po strani; da bi se moglo usredotočiti na bitno.

Ne čuvaju se djeca samo u Hrvatskoj

Na kraju prvoga tjedna ponovno pokrenute nastave u Danskoj, ravnateljica osnovne škole u Kopenhagenu, napisala je prilično detaljan izvještaj o tome kako je prošao taj tjedan u danskim školama, s primjerima iz konkretne škole, u kojoj je ravnateljica. Članak je objavljen na Jurjevo, 23. travnja, a ponovno otvaranje škola u Danskoj krenulo je, u sklopu ublažavanja ukupnih restrikcija, tjedan ranije, u srijedu 15. travnja.
Zanimljiv i poučan tekst, prepun dobrih primjera za svakoga tko namjerava krenuti stopama Danaca u, kako se u tekstu spominje, postupnom „otvaranju društva“.

Uz brojne detalje o izazovima s kojima su se suočili, ondje je jasno izrečeno i ovo:
„Danska ne otvara škole isključivo iz razloga da bi nastavila s obrazovanjem učenika, već i da bi se roditeljima osiguralo više prostora za rad i time doprinijelo društvu.“Ni manje, ni više.

Iz toga bi se smjelo zaključiti da su danski učitelji svjesni da obrazovanje nije jedini razlog, a možda ni najveći razlog zašto se krenulo s otvaranjem škola, i zašto upravo za učenike te dobi te su također osviješteni i pristaju na zahtjev da je to potrebno kako bi roditelji tih učenika svoju djecu ostavili osobama od povjerenja dok oni obavljaju druge poslove.
I s tim, barem koliko sam uspjela pretražiti i na drugim mjestima gdje se spominje dansko iskustvo, baš nitko nema problema. Nitko se ne osjeća uvrijeđenim, ni manje vrijednim. To je prihvaćeno kao potrebno i u skladu s okolnostima.
Međutim, ono što uz to slijedi u tome članku, bilo bi od daleko većeg značenja za uspjeh ponovnoga otvaranja škola, osobito s obzirom na sigurnost djece i zaposlenih što je i u Danskoj, i u Hrvatskoj, i posvuda gdje se tomu pristupa – u prvom planu. Ne povreda učiteljskoga dostojanstva statusom „teta čuvalica“ – jer takve su zadane okolnosti, a ne trajno stanje – nego sve ostalo bilo bi vrijedno pozornosti ljudi u obrazovanju, osobito onih zaduženih za stvaranje potrebnih pravila i mjera, a zatim i onih zaduženih za njihovu provedbu.

Dansko iskustvo u dvanaest točaka

Izdvajam dvanaest točaka bitnih za ponovno uspostavljanje nastave u školama, kako su riješene u Danskoj, s povremenim osvrtom na pristup i stanje u Hrvatskoj. Posljednja je točka ujedno i ona na kojoj se lomi ili potvrđuje učiteljsko dostojanstvo, kako u Danskoj, tako i u Hrvatskoj.

1. Higijenski uvjeti u danskim školama neupitni su bili i prije izbijanja pandemije. U hrvatskim školama velike su razlike od škole do škole. Mnoge škole u Hrvatskoj nemaju tople vode, rijetko imaju sapun i papirnate ručnike, a ako su u primjeni platneni ručnici (higijenski, na odmotavanje/izvlačenje) u pravilu ih je bilo nedovoljno; iako, istina, u novim će uvjetima barem u prvo vrijeme broj učenika biti znatno smanjen. Također, neki su toaleti u takvu stanju da učenici kažu da uopće ne idu obaviti elementarne potrebe, nego čekaju da dođu kući. Veliki je propust ovoga društva da takvi neprimjereni uzusi dolaze u prvi plan tek uslijed izvanrednih mjera, ako i tada, no ujedno je to velika prilika da se takvi elementarni zahtjevi napokon riješe i stvore uvjeti kakvi bi odavna morali biti.

2. Održavanje čistoće: U Danskoj se provodi temeljita dezinfekcija – dva puta dnevno čiste se stolovi, kvake, prostori za igru i druga kritična područja. U Hrvatskoj je upitan broj zaposlenih u održavanju škola, ali i to će za prvu ruku vjerojatno biti nezapaženo s obzirom na uvođenje nastave samo u odjele razredne nastave.

3.) Informiranje javnosti i roditelja: Po uputi ministarstva danske su obrazovne strukture krenule u temeljitu pripremu povratka u škole, a tek zatim su o tome obavijestili javnost odnosno roditelje, i to vrlo iscrpno, u svim pojedinostima. Ravnateljica, autorica članka, prije početka nastave, zatim na kraju prvoga dana nastave te nakon tri dana nastave poslala je ukupno četiri opsežna pisma roditeljima svojih učenika u kojima ih je detaljno obavijestila o svim mjerama poduzetima u svrhu sigurnosti njihove djece odnosno o proteku prvih dana u ponovno pokrenutoj nastavi. Time je izbjegnuta histerija i dezinformiranost, kao i senzacionlizam na temelju neprovjerenih informacija ili zbog nedostatka pravih informacija. U Hrvatskoj se u javnost izlazi s naznakama nečega što tek treba napraviti i potpuno nerazrađenim planom u trenutcima u kojima se već razgovara o provedbi toga plana.

4. Izbornost dolaska u škole: Roditelji sami biraju hoće li njihova djeca dolaziti u školu ili će im škola i dalje slati materijale za rad kod kuće. Ne spominje se virtualna nastava, ni nastava na daljinu, ni nikakva televizijska nastava; vjerojatno je riječ o tiskanim materijalima primjerenima toj dobi, kakvima se služe škole i u drugim zemljama u ovom vremenu izolacije. Dio roditelja je, prema pisanju ravnateljice, bio skeptičan, ali kasnije su se u najvećem broju odazvali novouspostavljenoj nastavi. Učenicima koji su u rizičnoj skupini savjetovano je da ostanu kod kuće. Na svaku pojavu kašlja ili sličnih smetnji, učenika se šalje kući i 48 sati ostaje u izolaciji.

5. Promjene u organizaciji nastave: Svim je učiteljima promijenjen raspored pa i predmeti koje su do tada predavali (osobito učiteljima pridruženima iz posebnih oblika nastave – dodatno objašnjeno pri kraju teksta), kao i vrijeme za stanku. U zbornici se istodobno smiju nalaziti najviše dvije do tri osobe istodobno.
6. Zabrana ulaska u prostor škole: Roditeljima i svim posjetiteljima potpuno je zabranjen ulazak u prostor škole.
7. Dolazak u školu: Učenici dolaze u za to određeno vrijeme, razvrstani po dobi odnosno razredima, te ulaze u školu jedan po jedan. U školu trebaju doći temeljito opranih ruku, na ulazu se upotrebljava dezinfekcijsko sredstvo kao i u učionicama.
8. Školski obroci: Sve što je učenicima potrebno, donose sa sobom – od obroka i pića do školskoga pribora. Međusobno posuđivanje stvari nije dopušteno.
9. Ograničeni kontakti: Odjeli su podijeljeni u dvije učionice. Učitelji mogu predavati najviše u dvama odjelima i samo u određenim prostorima/zgradama.
10. Izvanučionični nastavni prostori: Dio nastave, kada je moguće, održava se u otvorenim prostorima.
11) Odmor za djecu: U vrijeme odmora djeca se igraju samo s djecom koja pripadaju istom razredu (odjelu). Zapaženo je da sami smišljaju igre u kojima je održavanje međusobne udaljenosti obvezno i jako su ponosni što pridonose boljitku poštivanjem zadanih pravila.

Dvanaesta točka – o dodatnom zapošljavanju u školstvu, o miru i o konfuziji

Na kraju, još jedna točka, na kojoj je potrebno ponešto se zadržati jer – ako već govorimo o tome – ona bi bila ključna za očuvanje ljudskog i profesionalnog dostojanstva učitelja, znatno više nego što je to pitanje o „čuvalicama“.

U Danskoj je za potrebe obnovljene nastave povećan broj zaposlenih u školama u potpunom radnom vremenu. Osim stalno zaposlenih, u ponovno pokretanje nastave uključeni su i to tako da su zaposleni, na potpuno radno vrijeme, i oni koji su do tada radili na pola radnoga vremena kao i oni koji su održavali posebne oblike nastave i/ili radili honorarno. Učiteljima razredne nastave pomažu asistenti i predmetni učitelji.
Sve to znači da u Danskoj nema dodatnoga opterećenja zaposlenih iako ima dodatnoga opterećenja sustava. Da bi se to osiguralo, pristupilo se dodatnom zapošljavanju potrebnih stručnih osoba uslijed novih okolnosti.

Iz izjave ministrice Blaženke Divjak ne može se zaključiti da bi takav pristup bio predviđen i za hrvatske škole. U Dnevniku Nove TV 24. travnja ministrica odsustvo učenika iz škola, odnosno podijeljenost učenika na one koji dolaze u škole i one koji ostaju kod kuće, uspoređuje sa situacijom u kojoj dio učenika u uobičajenim uvjetima ima virozu te kasnije nadoknađuje propušteno.

 

Evo i transkripta toga dijela razgovora

• Novinarka: Ako deset učenika ide u školu, a deset učenika iz istog razreda ostane doma, kako vi mislite da će učitelji to izvesti?
• Ministrica: Pa gledajte, na jednaki način kao što izvode ako djeca imaju virozu. Često puta se događa da pola razreda je kod kuće, a pola razreda je u školi. Samo sada s tom razlikom da djeca koja su kod kuće imaju sada umjesto svoje učiteljice, učiteljicu Đurđu u Školi na Trećem, rade zadaće…
• N: Dobro, ali profesor mora provjeriti svu zadaću i sve…
• M: Kao što je morao provjeriti učitelj ili učiteljica kada su se djeca ili vratila u školu ili bila duže vremena na bolovanju. Znači to je model koji se sigurno…
• N: Učitelji kažu da je to prekovremeni rad i to popriličan.
• M: Gledajte, kao što sam rekla, razredna nastava znači da učiteljica razredne nastave radi svoju normu kakvu je radila i do sada u smislu održavanja nastave i ima jednaki broj učenika kakav je imala i do sada i ona zapravo ne izvodi nastavu na daljinu, nastavu na daljinu izvodi netko drugi.

Nakon toga razgovor je krenuo na pitanje upotrebljivosti školskih zgrada u Zagrebu i nije izrečeno više od ovdje citiranoga.
Iz odsječka se može vidjeti (i ne samo iz njega, ali izdvojen je s obzirom na danski primjer jednog uređenog i mirnog povratka u škole učenika najmlađe dobi) poveće, i otprije učiteljima poznato nerazumijevanje i nastavnoga procesa, i uključenosti učenika i učitelja u taj proces, ali i međusobnih odnosa i povezanosti, koji kao da ne postoje otkad je Škole na Trećem, što je – naravno – daleko od istine. Osobito je neugodno jer dolazi s najviše instance obrazovne vlasti. Tu bi uistinu bilo potrebno uputiti određene primjedbe na takav pristup učiteljicama i učiteljima od kojih se očekuje da ponovno pokrenu rad u školama, siguran za sve sudionike, ali i dostojan obrazovne ustanove i obrazovanja, bez obzira na to je li naglasak na čuvanju ili na poučavanju. Istodobno se organizacija posla, kako je iz najavljenoga moguće zaključiti, prepušta dobroj volji i nedorečenostima proizišlima iz velikoga nerazumijevanja odnosa učitelj – učenik. Tada je to samo deklarativno put prema sigurnoj školi i zdravom okruženju, jer nezadovoljstvo i osjećaj izigranosti i nepovjerenja nisu sukladni ni zdravlju ni sigurnosti.

Foto: Dario Grzelj/Hina

*Autorica je profesorica hrvatskog jezika s  dugogodišnjim  iskustvom u nastavi

Facebook Comments