Ministrica Divjak se hvalila da će “škola za život” donijeti kritičko mišljenje: Istodobno se suzbijala svaka kritika

Ministrica Divjak se hvalila da će “škola za život” donijeti kritičko mišljenje: Istodobno se suzbijala svaka kritika

U protekle dvije godine na adresu Ministarstva znanosti i obrazovanja, ponajprije ministrice Blaženke Divjak i zamjenice ministrice Lidije Kralj, upućene su brojne kritike. Glavna je primjedba išla na to da je u tijeku kozmetička reforma ogrnuta blještavim samooglašavanjem i promicanjem nepostojećih uspjeha.
Reformiranje sustava ostalo je na zvučnim frazama i najavama, svedeno na neravnomjerno opremanje škola te na kupoprodaju informatičke opreme, na stvaranje prekobrojnih digitalnih a (nerijetko) upitno obrazovnih sadržaja, na pisanje novih nastavnih programa i pripadajućih metodičkih priručnika te na edukaciju učitelja na virtualnoj platformi, što su ujedno i glavne troškovne stavke velike, dosad neviđene, obrazovne reforme.
Nijedan bitan dio sustava nije reformiran, niti se u tome smjeru napravio barem pripremni korak.

Zdrava rasprava i kritičko mišljenje

Prostora za kritiku zapravo nije bilo, pa ni za onu konstruktivnu, ili pak za kakvu stručnu i razvijenu raspravu. Povremeno se javio koji kolumnist ili javni komentator svojim više ili manje duhovitim osvrtom na poneki segment obrazovnoga sustava ili kakvu ministričinu pojedinačnu izjavu ili postupak, ali sve je to bilo na razini misaone zabave u nedjeljno popodne, ništa sustavno, i ništa dugoročno.
Osobito u prvo vrijeme, svatko drukčijega mišljenja i pogleda, pa makar i u neslužbenim razgovorima i raspravama, proglašavan je od dežurnih reformskih čuvara neprijateljem i kočničarom napretka, osobom u najmanju ruku zaostalom, sklonom neradu i pukim kritikama, bez osnova i bez znanja. U tome su sudjelovali i oni iskreno poneseni reformskim najavama, kao i oni koji i tada, kao i sada, važu svoju poziciju u postojećoj konstelaciji moći, popularnosti i utjecaja.
Dok se ozbiljnija rasprava suzbijala jer joj zapravo nigdje i nije ponuđen kvalitetan prostor da bi opstala, u zamjenu za nju otvarala su se pojedina pitanja na nadziranim platformama ili pak na javnim savjetovanjima, u pravilu pro forma, ali i na privatnim zidovima profilâ na društvenim mrežama kojima je dana neuobičajena vrijednost u komunikaciji i ministrice, i zamjenice ministrice.
Istodobno se veličalo kritičko mišljenje te najavljivalo kako će ono kroz velika reformirana vrata ući u hrvatske škole i trajno se nastaniti u njima. – Uvođenjem reforme, više ništa ne će biti isto… – klicalo se oduševljeno u redovima mentora i drugih poklonika ministričina osmijeha i zamjeničina pljeskanja u Ciboni.

Nomen est omen

Taj se veliki cilj – da nastavnici budu spremni temeljiti svoju nastavu na kritičkom mišljenju i kreativnim procesima – kanio dosegnuti na platformi neobičnoga imena Loomen – novokovanici s vrlo upitnim i začudnim značenjem u engleskom koji joj je poslužio kao leksičko vrelo i tvorbeni obrazac (ako vam nije jasno, poslužite se Googleovim prevoditeljem, odmah će se razjasniti).
Sve što se „prodavalo“ na toj platformi, proglašavano je novim i naprednim, iako je riječ o metodama i postupcima koji već desetljećima žive u hrvatskim učionicama. Na taj procijep u „novomislećem“ sustavu poučavanja, ujedno financiranom visokim iznosima, doskočeno je još jèdnôm, često ponavljanom i duboko ukopanom frazom: „Pa vi tako već radite.“

Učitelji i njihovi učenici – živi subjekti sustava na umoru

U školama za to vrijeme nije bilo znatnih pomaka, ni promjena. Naprotiv, nastava je i dalje grcala opterećena nedovoljnim organizacijskim vještinama onih koji tim procesima upravljaju; neravnomjernom raspodjelom tehnoloških pa i tehničkih sredstava te stvaranja odgovarajućih radnih uvjeta; nedostatkom prostora ili adekvatno uređenoga prostora; nemogućnošću sudjelovanja u znatnijoj mjeri na dnevnim ili dvodnevnim (nevirtualnim) stručnim usavršavanjima (u mnogim školama, ili uvijek idu isti, ili uopće nema sredstava za to); nedostatkom pomoćnoga osoblja, osobito u kuhinji i za potrebe čišćenja; sve većim administrativnim zahtjevima u smislu pisanoga praćenja učenika, pisanja zapisnika, prepisivanja iz jedne forme u drugu, i sličnog; nedostatkom suradnika u nastavi, kao što su psiholozi, logopedi i drugi koji bi odgovorili na potrebe povećanoga broja učenika koji se školuju prema individualiziranim programima ili posebnim programima, ali i učenika s poteškoćama u ponašanju; upitnim postupcima zapošljavanja; i dalje nezadovoljavajućim oblicima vrednovanja učiteljskoga rada, u kojem izvrsni prolaze ispod radara ili su već otišli daleko od njega.
I još mnogim, ovdje nespomenutim, kao što je (da ipak dodam) organizacija predmetne nastave, satnica, raspored odmora i obroka, jednosmjenska nastava, nedostatak dvorana za tjelesnu i zdravstvenu kulturu, učestalost i dostupnost terenske nastave, izbornost nastavnih predmeta, opterećenost učenika i drugo.
Iako se nedostatci i propusti često vezuju uz „osnivače“, na koje ministrica rado upućuje kao na „dežurne krivce“ odbacujući ili umanjujući pritom odgovornost ministarstva kao krovne državne instance za funkcioniranje cjelokupnoga sustava, ne može se sakriti da obrazovni sustav iz dana u dan i iz mjeseca u mjesec tone, jer je zapušten, nereformiran, trom, neusklađen i uvelike – mrtav.
Istina, u njemu ima mnogo živih pojedinaca i to je najveća tragedija takva života i najveća zamka te „smrti“.
Dva živa, i pretežito i zdrava, subjekta u tom sustavu su učitelji i njihovi učenici, odnosno – učenici i njihovi učitelji. Redoslijed vječno zagonetan, a međusobno prožet i neizostavan u opstanku obaju subjekata; jedan bez drugoga gotovo da ne postoje, barem ne pod tim imenom. I to se i u današnjem trenutku jako dobro vidi, ali, nekako, na žalost, potapa u besmislicama, kao što se potapa i u vremenima redovite nastave i uobičajenoga funkcioniranja sustava.

Defetistički stav – najveća provalija hrvatskoga školstva

Proteklih nekoliko tjedana, uvođenjem nastave na daljinu, kad je svako zrno, svaka vlat i svaka paukova nit obrazovnoga sustava postala vidljiva da vidljivija ne može biti, bilo je mnogo razočaranja načinom na koji neki učitelji rade, organiziraju nastavu, pa i komuniciraju s učenicima.
Bilo je opravdanih primjedaba na taj račun, zbog nezamislivih ili teško zamislivih propusta, kršenja osnovnih načela pedagoške struke, ali i elementarne pristojnosti i društveno prihvatljivih uzusa.
Bilo je i neopravdanih kritika, onih koje proizlaze iz nerazumijevanja i neznanja ili pak zle namjere.
Bilo je i pohvala; i utemeljenih, i dodvorničkih.
Bilo je nepravodobnih i kontradiktornih uputa, od kojih su mnoge takvima ostale i do danas; prepuštanja ključnih odluka pojedincima one nisu u opisu posla, a ni bilo kojeg postupanja.
Bilo je, ukratko, svega.
A toga – svega, ima i u nastavi u učionicama i u našim školama te se često odmahuje rukom na to „sve“, jer, kažu, „to je oduvijek tako i zauvijek će biti tako, nema tu pomoći“.
Taj defetistički stav jedna je od najvećih provalija hrvatskoga školstva.

Svjež zrak i kreativni pojedinci

Na žalost, vrijeme potrošeno na aktualnu reformu nije iskorišteno da se krene u smjeru pomicanja ciglica u tom labavom zidu, koji ne samo potres, nego i svaki dašak svježine uspijeva zatresti, učiniti nesigurnim te preplašiti one koji su mu u blizini. I zato je geslo „Ne talasaj“ izrazito prisutno među osobama u obrazovanju, zbog toga je san o kritičkom mišljenju još uvijek jako daleko od mnogih hrvatskih učionica, a još više zbornica.
Oni kvalitetni pojedinci, koji se ne boje ni lahora, ni jačega vjetra, koji ga i sami izazivaju – jer svjež zrak bi trebao biti osnovna vrijednost, a ne prijetnja, kao što bi i ustajali neprovjetreni prostor trebao biti daleko od obrazovanaja – u tome sustavu ne samo da ne nailaze na podršku, nego često ne uspijevaju ni preživjeti. Ako i ostaju (fizički), uvelike mijenjaju i svoje ideje, i svoje (u redu, patetično je, ali je i istinito) snove, i svoje postupke.

Kvalitetno vrednovanje učiteljeva rada – osnov kvalitetne škole

Zapošljavanje u sustavu obrazovanja kao i sve veći nedostatak stručnjaka u pojedinim predmetima također je velika tema, koja je upravo u mandatu ovog postava ministarstva, postala snažnija i vidljivija nego ikada prije. Donesen je novi set pravila o napredovanju i nagrađivanju učitelja, ministrica je dodjeljivala i određene novčane iznose i plakete „najboljima“, ali pritom nitko, baš nitko nije osjetio ni „p“ od pomaka u smjeru ispravnoga i relevantnoga, istinskoga vrednovanja tih najboljih, odnosno učiteljeva rada i doprinosa nastavi i napretku svojih učenika.
I dalje je na snazi samoprijavljivanje vlastite izvrsnosti, dosega i postignuća, i dalje je na snazi da su sudjelovanja u različitim projektima, u izvannastavnim ili i izvanškolskim zaduženjima, te, po najnovijem osobito omiljeno, digitalnim zaduženjima i dosezima, bitniji od rada u nastavi i neposrednog rada s učenicima.
Kad bi se postavilo pitanje potrebe kvalitetnoga vrednovanja učiteljskoga rada, i tu se javila teza da je to jednostavno – nemoguće. Da ne može drukčije nego ovako kako jest – ostati ulovljen u klopku nevjerodostojnosti, a s tim povezano i licemjerja, prijetvornosti i prijevare.
Ukratko, ponovno defetizam i odustajanje.
Naravno da nije nemoguće izgraditi ozbiljan, transparentan i vjerodostojan sustav vrednovanja učiteljskoga rada, a zatim, jer se to „samo od sebe“ prenosi i širi, vjerodostojnije i kvalitetnije vrednovanje i učeničkoga rada. To je moguće, ali to treba znati.
I to, i sve ostalo. Znati, a zatim imati hrabrosti i učiniti. Preuzeti odgovornost uspjeha, i neuspjeha.

Organizacija povratka u škole ne može se napraviti – virtualno

Svatko će prosuditi za sebe, nepotrebno je, a dugoročno i nemoguće nametati jedno mišljenje kao zadano, no neke stvari ipak dolaze na svoje. Na vidjelo. Dok pišem ove retke o obrazovnom sustavu i dobrobiti koja mu je učinjena u proteklom razdoblju, u središtu stručne a i opće javnosti najava je povratka učenika u škole.
Ako se u veličanju reforme i moglo poslužiti obmanama, nabrajati uspjehe kojih zapravo nema, sada je trenutak kada se to više ne može. Organizacija povratka učenika u škole u ovim uvjetima ne događa se na Loomenu, niti u nekoj propagandnoj magli, nego u stvarnosti.

Krug povjerenja

Za tu organizaciju ne mogu biti odgovorni učitelji i profesori, kao što za mnogo toga ne mogu biti odgovorni, a ipak se odgovornost, a često i „krivnja“, na njih svaljuje. Ovaj put uistinu ne mogu; oni su tu da provedu jasne i kvalitetno smišljene i usustavljene upute nadležnoga ministarstva. Osim što upute moraju biti jasne i provedive, uloga je Ministarstva da subjekte u sustavu motivira i uvjeri da je njihovo provođenje potrebno i moguće, da u pravodobnoj i kvalitetnoj komunikaciji s ravnateljima i osnivačima, kao ključnima u organizaciji, tehničkoj, moralnoj i materijalnoj, osigura povratak u škole najprije najmlađim sudionicima, a isto tako omogući i svim učenicima završnih razreda da privedu bitnu dionicu svoga službenoga obrazovanja kraju i upute se u dostojnim i ravnopravnim uvjetima u iduću, ako to žele. Da osigura, na kraju krajeva, mirno i svrhovito – u dijelu u kojem je za to nadležno – ponovno otvaranje društva, kako to čine i druge zemlje u bližem ili i u daljem okruženju.
Sada se ministrica i njezin tim očituju i oglašavaju u stvarnom svjetlu. Pokazuju što znaju i kako upravljaju sustavom. Sada je svaki postupak pomno praćen, kao i svaka riječ, jer u pitanju je strah za najmilije i strah za život; iako – u strahu, života nema, i zato samo onaj tko uistinu raspolaže mudrošću i inteligencijom, ima viziju, snagu i organizacijske sposobnosti te znanje stvoriti taj – tako lakoizustljiv, ali u ovoj situaciji uistinu neizostavan – krug povjerenja, takav povratak može i osigurati. Sada nema skrivanja u nejasne slutnje tek najavljenih teško vidljivih promjena, ni u blještavilo reflektora i konfeta na velikoj, za javnost pripremljenoj, premijeri. Sada je sve vidljivo, i to svima; a i zaninteresirani su, zapravo, baš svi.

Na slici: Ministrica Blaženka Divjak i Lidija Kralj

Foto: Lana Slivar Dominić/Hina

*Autorica je profesorica hrvatskoga jezika s dugogodišnjim iskustvom u nastavi

Facebook Comments