Carla Konta prva je na listi Domovinskog pokreta u osmoj izbornoj jedinici i prema istraživanju Nove TV ulazi u Sabor. Za Teleskop govori o političkoj situaciji u Rijeci i Istri, svojim političkim ambicijama i  stanju u  talijanskoj zajednici kojoj i sama pripada.

Zašto ste se odlučili ući u politiku?
Prije svega, hvala Vam na tom pitanju kojeg već pomalo svi doživljavamo kao klišej, ali zapravo je to ujedno i ključno pitanje ove kampanje koja se odvija u specifičnom, korona trenutku. Smatram da je danas obaveza svakog pojedinca da djelovanjem u svojoj okolini pomogne našoj predivnoj zemlji s kapacitetima i potencijalima kojima raspolaže. Isto se odnosi i na radnika u trgovačkom lancu, i na intelektualca, i na liječnika, i na zanatliju, a onda tim slijedom, i na političarima. Mislim da nam tu treba osvježenje i puno novih lica kako bismo se svi skupa pokrenuli u jednom konstruktivnom smjeru stvaranja, daleko od pustih obećanja i brojki kojima su nas zasipali i u ovoj kampanji. Imati prijetnju koronakrizom, a napucavati u kampanji teze o El doradu u kojem ćemo živjeti ako glasamo za pojedine opcije je, u najmanju ruku, neukusno u ovom trenutku. Docirajuća politika je na svome kraju. Vrijeme je za političare koji će umanjiti prepreke, približiti se građanima i boriti se za bolju svakodnevicu kroz umanjenje državnog aparata i neprijateljskog odnosa administracije prema gospodarstvu kao i jačanje povjerenja građana u pravosuđe kroz antikorupcijske politike na uspješnim svjetskim primjerima kao što je to Singapurski antikorupcijski program iz 1982. godine.

 Hoće li za vas glasati talijanska zajednica?
To morate pitati članove manjine kojoj ponosno pripadam. Ono što me veseli je da sam u ovo kratko vrijeme imala priliku dati jedan novi pogled na manjine i da su modeli u kojima nas “odgajaju” na terenu poprilično drugačiji. Talijanska zajednica tu je samo primjer da smo različiti, da smo različitih pozadina i da nitko od nas nije zaslužio biti svojatan prema onome što se vrti kao mainstream. Mnogi članovi talijanske zajednice u Istri i Rijeci, kao i ezuli i njihovi potomci, primili su s velikim oduševljenjem najavu moje kandidature.

 Furio Radin je prilično na nož dočekao vašu kandidaturu? Jesu li hrvatski Talijani uglavnom lijevo orijentirani?

O toj seksističkoj reakciji g. Furija Radina mogu reći samo ono što sam već i rekla – političar koji je sastavni dio Hrvatskog sabora još od ’92. godine, a koji se dosta nekritički osvrnuo na kandidaturu jedne Talijanke u godini, evo već, 2020. govori sam za sebe. I o sebi, ali, ono žalosnije, upravo primjer g. Radina govori i o paradigmi koja prati hrvatsku politiku ponavljanja i utjecaja na građane uvijek istim floskulama, uvijek istim pristupima da ih ni sami više ne vidimo kao promjenjive. Tako se nadovezujem i na Vaše drugo pitanje – ja mogu reći samo da lijeva ili desna orijentacija ne ovise o tome je li netko pripadnik manjine ili nije. Ja sam primjer da nije.

 Borite li se vi i Marin Miletić za iste glasače?
Za koga se g. Miletić bori, ne znam. Njegov su fokus, ako dobro iščitavam njegovu kampanju, mladi i to radi jako dobro.  Moj su fokus svi koji prepoznaju snagu zajedničkog djelovanja, ali i svi koji shvaćaju da vrijednosti koje su okupile pojedince u Domovinski pokret nisu prijeteće samo zato što dolaze s desnog centra. Mislim i nadam se da je ta vrsta diskriminacije u političkom prostoru iza nas. Također, g. Miletić se u kampanji dosta uskogrudno obraća pripadnicima Katoličke crkve što otvara prostor onoj struji koja vjeru vidi kao poligon za političke obračune. Ja jesam vjernica, aktivna sam u Crkvi, no ne želim koristiti vjeru kao nekakvo političko poentiranje. Sustav vrijednosti koji sam izgradila kroz svoju duhovnost pomaže mi da budem bolji čovjek i članica zajednice kojoj pripadam. No, stranka ne može biti vjerski obojena. U političkom smislu konzervativac, tj. demokršćanin, može biti i ateist, agnostik, protestant, pravoslavac, židov ili katolik. Politički konzervativac bori se za očuvanje judeo-kršćanske tradicije u našem društvu. Stranka nije crkva, ta razlika je jako važna da očuvano Crkvu od bilo koje vrste politiziranja.

 Zašto su Rijeke i Istra tako lijevo orijentirani?

Kao povjesničarka rekla bih da je uzrok tome masovno prisilno iseljavanje Talijana s ovih prostora od 1945. godine. Govorimo o brojci od oko 250 tisuća ezula. Međutim, kao građanka Rijeke moram reći da su za takvu atmosferu uvelike odgovorni mediji i ključne poruke vječnih političara poput Vojka Obersnela koji naprosto ne znaju za drugačije. To je problem kratkovidnosti i želje za foteljaštvom koja se ostvaruje uvijek preko istih isprobanih modela. No, kad smo kod Obersnela, on to nikada ni ne bi mogao sam i bez tihe, ali dosljedne pomoći oporbe, u ovom slučaju riječkih HDZ-ovaca. Oni se niti ne trude motivirati svoje biračko tijelo na izbore. Znate li da je Vojko Obersnel na izborima 2017. na vlast došao s mršavih nešto više od 17 tisuća glasova na više od 110 tisuća stanovnika? Njegov prvi izazivač zaostao je tek za oko 4 tisuće glasova i to samo zato što mu je kampanja propala u zadnji čas, kao da je sam sebe u zadnjem mjesecu odlučio potući i prepustiti nas Vojku Obersnelu u naredne 4 godine.

Kako ocjenjujete rad Vojka Obersnela koji je najavio zabranu Hoda za život?
Ma od njega ne možemo niti očekivati odgovor jačeg kapaciteta. Jasno je da Obersnel nema uvid u moderne znanstvene tijekove koji su i po ovom pitanju napredovali od davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao točke s koje on nastupa. Za njega je pitanje pobačaja uvijek pitanje svjetonazora. Za ljude koji žive u realnom vremenu pitanje pobačaja je korelativno sa znanstvenim dostignućima i tezama koje ipak idu u smjeru ProLife filozofije. Ja znam za primjere ateista, sekularista i “ljevičara” uostalom, koji se prirodno svrstavaju kao proliferi, uzmimo na primjer televizijskog voditelja Aleksandra Stankovića. Poteškoće kod komuniciranja vrijednosti života su nastale jer se dugi niz godina ova tema proteže po političkom prostoru, s jedne strane, ili se stavlja u religijske okvire. Pobačaj nije vjersko pitanje: to je pitanje vjere u znanost koja nam kaže da život počinje začećem; to je pitanje ljudskih prava koje nerođeno dijete ima; to je isto tako pitanje etičnosti korištenja pobačaja u kontracepcijske svrhe. Politika tu ne bi smjela biti aktivistički nastrojena već pratiti suvremenike – stručnjake u svojim područjima. U ovoj dihotomiji između znanosti i društva moramo zaštititi nerođenu djecu ali isto tako iskoristiti sve načine da se prevenira, educira i pomogne ženama koje smatraju da je abortus rješenje. Trebamo raditi u oba smjera.
A o g. Obersnelu i njegovom, kako on kaže, suosjećanju za žene i ženske slobode govori dovoljno primjer iz prakse gdje suosjećanje nije pokazao niti prema vlastitoj stranačkoj kolegici koja se našla u poteškoćama kod javnog nastupa, a kamoli da je izrazio suosjećanje sa mnom kao pripadnicom talijanske manjine u Rijeci, i građankom Rijeke, ali i kolegicom političarkom kada je g. Radin imao svoju burnu reakciju na moj ulazak u politiku. Sigurna sam da ovi primjeri nisu izolirani.

Jeste li vi bili u na ovom riječkom Hodu za život i kako komentirate poruke koje su se tamo mogle čuti?
Nisam sudjelovala na ovogodišnjem Hodu u Rijeci jer, zbog predizborne kampanje, svoje djece koje polaze riječke gradske vrtiće kao i roditelja s kojima smo u stalnom kontaktu, nisam htjela nikoga dovoditi u rizik zbog COVID epidemije. Takvu retoriku ne odobravam. Mi volimo nerođenu djecu i volimo majke. Život počinje začećem i za to se zalažemo. Žene su često izložene pritiscima okoline (partnera, obitelji) da moraju pobaciti. Zapravo od takvih pritisaka žene treba štititi; a ne od njihove nerođene djece.

 Imate li ambicije za izvršnu vlast?
Zanimljivo pitanje ali sve što mogu reći je da me politika zanima, no idem dan po dan i uočavam sve ono što, prije svega, osobno mogu napraviti danas, a onda ako ikada dođe dan i za takav izazov, pristupit ću mu na isti način – kako najbolje participirati s onime što znam i nudim kao Carla Konta.

Vi ste majka četvero djece i znanstvenica, a sada ste i političarka. Kako sve to stižete?

Ne stižem sve. To želim poručiti svim ženama koje se uspoređuju s drugim ženama. Nema usporedbe. Svaka od nas je posebna i ima darove koje daje na raspolaganje. Često puta se rješenje krije oko nas, dok mi mislimo da ga nema. Ja ne stižem sve što bih htjela, ali se trudim napraviti sve što je prioritetno. Pritom ne mislim na čišćenje i peglanje: suprug i djeca, zajedničko vrijeme, individualni razgovor i vrijeme sa svakim djetetom su važniji nego hrpa neispeglanih košulja. Koristimo puno alata u obiteljskom životu: podjela poslova kao dijeljenje odgovornosti, isplanirani dani koje nekad ne uspijevamo pratiti. Uostalom, nisam sama. Naši roditelji, pogotovo moja majka, velikodušno su prihvatili svoju ulogu nonića napose kad smo bili još jako mladi i studirali na sve strane. Jučer mi se javila osoba koja me na društvenim mrežama pitala što sa majkama koje ne rade, već su domaćice. Prilika mi je da kažem da su te žene heroji! Vođenje domaćinstva, a još više odgoj djece pogotovo u velikim obiteljima jesu nemjerljivo bogatstvo. Trebamo demontirati viziju žene koja robuje domaćinstvu ako odluči ostati doma i posvetiti se odgoju djece. To je velika tema za produbljivanje, idemo demontirati stereotipe. Dolazi nova generacija modernih konzervativki koje razumiju veličinu i dubini ženske perspektive. Mi ćemo oduzeti ljevičarima njihovu tobože dominaciju ženskih tema i staviti je u novi kontekst gdje djeca nisu teret, a karijera i politika ne isključuju majčinstvo. Pritom mislim i na karijeru majki velikih obitelji, naših najvećih „karijeristica“.

Foto:  Domovinski pokret