Poznati nastavnik matematike Šime Šuljić komentirao je reformu školstva koju je započela bivša ministrica Blaženka Divjak te kakvu korist imaju djeca od tog pompozno najavljenog projekta. Njegovu objavu objavljujemo u cijelosti.
“Iako je već tri četvrtine učenika zahvaćeno reformom, o njoj i njezinim učincima gotovo se uopće ne govori. Kao da pomalo svima odgovara što je najveća reforma hrvatskoga školstva, kako su je najavljivali, pala u sjenu epidemije koronavirusa. Uostalom, lani, dočim je započela, fokus je prebačen na dugotrajni štrajk učitelja. Tada je premijer Plenković kazao da izgleda da učitelje još nešto muči osim koeficijenata za obračun plaće. To nešto sindikalni vođe nisu artikulirali, ali je na velikom skupu učitelja najveće nezadovoljstvo iskazano na spomen Loomena, na kojem su trenirani nastavnici za izvođenje reformirane nastave. Kasnije je došao lockdown kao naručen da se kaže: Evo, zahvaljujući usavršavanju na Loomenu možemo provoditi nastavu na daljinu… – makar je u stvarnosti to bilo veliko snalaženje ili oslanjanje na naučeno mnogo prije pojave te virtualne platforme.
Našu reformu po svom karakteru možemo opisati kao instalaciju novog softvera, ali nažalost na zastarjeli hardver. Korona je bjelodano potvrdila da u školama nemamo dovoljno učionica da napustimo rad u dvije smjene, ni vremena u rasporedu da se stigne dezinficirati učionica za popodnevnu smjenu, nemamo ni dovoljno velike učionice i hodnike da poštujemo propisani razmak, dovoljno zahoda, toplu vodu u njima… Sve je to zanemarivano, ali nije izostala duboka impresioniranost tabletima i e-školama pa se te iste, zanemarene prostore opremalo elektroničkom opremom i pritom nemilice trošio novac na nešto što brzo zastarijeva a da se gotovo nije ni izvadilo iz kutije, a kamoli stavilo u funkciju. Da se razumijemo, nisam protivnik novih tehnologija i digitalizacije nastavnoga procesa. Naprotiv, lokalizacijom i popularizacijom GeoGebre dao sam svoj pionirski doprinos, ali nastavnik treba digitalni sadržaj u nastavni proces uključivati po vlastitu unutarnjem osjećaju i prema potrebama nastave, a ne zato što je to sada trend ili zato što mu je netko natrpao učionicu tabletima.
Nastava na daljinu brzo je pokazala da ne može učenik kvalitetno pratiti i odrađivati 16 ili čak 18 nastavnih predmeta, 5 ili 7 u jednom danu. Prije ikakve reforme trebalo je broj nastavnih predmeta smanjiti bar na onoliko koliko ih imaju europske zemlje u okružju, a ne samo pisati kurikule po modelu zemalja koje imaju svega osam predmeta. O tome da izbornost predmeta u našem školstvu praktički ne postoji, da i ne govorimo. Umjesto toga uvodila su obvezna informatika od petoga razreda, ali učenici tehničkih škola ne mogu izabrati programiranje.
Pričaju da treba obrazovati učenike za zanimanja budućnosti, ali nikom ne pada na pamet ukinuti ili modificirati obrazovne smjerove koje već sada nitko ne traži! Lijepo zvuči naučimo ih rješavati probleme, kritičkom razmišljanju, kreativnosti … kao da ih sve vidimo samo na vrhu društvene piramide umjesto da im omogućimo da nađu svoje mjesto pod suncem u bilo čemu što vole i u čemu se nalaze. Naše školstvo je i do sada davalo učenike koji su svojim znanjem i sposobnošću znali isplivati na vrh! Pored izbornosti predmeta tu je bitno omogućiti vertikalnu i horizontalnu prohodnost kroz hrvatski školski sustav koje sada praktički nema. Potrebno je napraviti reviziju započete reforme kurikula, pa ako treba i napraviti sve iz početka, ali meni se čini da je nužno započeti i temeljitu reformu školskog sustava u cijelosti”, piše Šime Šuljić.
Foto: Edvard Šušak/Hina