Aveti Rapalskih ugovora: I nakon 100 godina Zadarska nadbiskupija jedina je u Hrvatskoj izravno pod ingerencijom Svete Stolice

Aveti Rapalskih ugovora: I nakon 100 godina Zadarska nadbiskupija jedina je u Hrvatskoj izravno pod ingerencijom Svete Stolice

Zadarska je nadbiskupija, za razliku od svih ostalih hrvatskih nadbiskupija, izravno podređena Svetoj Stolici. Posljedica je to Rapalskog ugovora koji odavno nije na snazi, ali takav status Zadarske nadbiskupije ostao je sve do danas. Nakon uspostave hrvatske neovisnosti, ovaj problem često je bio, osobito od strane poznatih Zadrana, intelektualaca i umjetnika, predmet javnih rasprava i osporavanja.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom.

Delegacija Kraljevine SHS  je potpisala  nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost.

Ovih dana skupina javnih osoba ponovno javno problematizira to pitanje – priznaju li oni koji podržavaju takav status Zadarske nadbiskupije još uvijek Rapalski ugovor? Njihov javni apel prenosimo u cijelosti”

“Rapalski ugovor između Italije i Kraljevine SHS potpisan je 12.11.1920. Povodom stogodišnjice potpisivanja ponovno apeliramo da se Zadarska nadbiskupija vrati u hrvatski crkveni ustroj.

Zadar kao grad jedno je od najburnijih poprišta u povijesti istočne obale Jadrana te je bio središte bizantske i mletačke Dalmacije; nalazio se na udaru Križara 1204. i pod talijanskom okupacijom 1918. i 1941.; bio je teško bombardiran od savezničkog zrakoplovstva 1944. Premda je stoljećima pripadao mletačkoj ekumeni, hrvatsko obilježje Zadra i zadarskog prostora datira još iz ranog srednjeg vijeka: dovoljno je podsjetiti na Čiku i Vekenegu, opatice samostana sv. Marije (11/12.st); papu Aleksandra III. – prema svjedočanstvu kardinala Bozona – Zadrani 13. ožujka 1177. dočekuju „Uz gromko pjevanje lauda i kantika na svom slavenskom (hrvatskom) jeziku“.

O Zadru kao jednom od duhovnih, intelektualnih i kulturnih središta Hrvata svjedoče i širom Europe poznati skriptorij sv. Krševana, dominikanski generalni studij (prvo sveučilište u hrvatskom narodu), književnost (Petar Zoranić i Juraj Baraković) i crkvena povijest (Šimun Kožičić Benja), znanost (Federik Grizogono) i umjetnost, itd. O tom aspektu umjetnosti Miroslav Krleža napisao je poznati nadahnuti esej Zlato i srebro Zadra, a njome se stručno bavio osobito povjesničar Ivo Petricioli. Zakonik kanonskoga prava Rimokatoličke crkve (1983.) određuje „neka kao pravilo odsada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija“ (kan.431,§2).

Naime, izuzete (nad) biskupije samo su iznimka, koju zahtijevaju „posebni razlozi“, pastoralni, geografski ili politički: zato se svaka biskupija (kan.368) na području neke crkvene pokrajine morala pridružiti toj crkvenoj pokrajini (CD, 40). U članku 5. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima naglašava se isključiva nadležnost Katoličke crkve za uređenje vlastitog crkvenog ustroja. Navedeno načelo nalazi se i u drugim konkordatima ili ugovorima koje je Sveta Stolica sklopila s pojedinim državama.

U talijanskom je ugovoru određeno da će se granice biskupija podudarati s granicama Italije („Sveta Stolica obvezuje se da neće uključiti dio talijanskog prostora u biskupiju kojoj se biskupsko sjedište nalazi na području druge države“, čl. 3.§1,usp. AAS77, 1985., str 523).

Poljski konkordat određuje: „Nijedan dio poljskog teritorija neće biti uključen u biskupije ili crkvene pokrajine koje imaju sjedište izvan granica Republike Poljske“ (čl. 6, § 2). Slična se načela nalaze u Španjolskom ugovoru o pravnim pitanjima (čl. 1, §2, ConcordatosII., str. 108) i dr.

Katolička crkva u Hrvatskoj tek je s uspostavom samostalne Republike Hrvatske doživjela razdoblje kad može slobodno, bez upletanja inozemnih političkih interesa, odlučivati o svojoj teritorijalnoj organizaciji. Od osamostaljenja Katolička crkva dobila je Požešku, Varaždinsku, Gospićko–senjsku, Sisačku, Bjelovarsko–križevačku biskupiju i Vojni ordinarijat. No, i dalje ostaje otvorenim pitanje granica biskupija izvan teritorija Republike Hrvatske, kao i uređenje vlastita crkvenog ustroja preko crkvenih pokrajina.

Zadarska nadbiskupija 1828., bulom Locum Beati Petripape Lava XII., postaje metropolijom za cijelu Dalmaciju, kad su dokinuta metropolitanska središta u Splitu i Dubrovniku. Kad je Rapalskim ugovorom grad Zadar (1920.) predan Italiji, u njemu više nije bilo mjesta za Vinka Pulišića, metropolita cijele Dalmacije, na čije je mjesto postavljen Petar Dujam Munzani, koji upravlja dijelom Zadarske nadbiskupije pod talijanskom okupacijom. Zadarska nadbiskupija, koja je ostala bez svog središta, povjerena je u svom slobodnom dijelu šibenskom biskupu kao apostolskom administratoru. Bulom Pastorale munus, od 22. srpnja 1932., određene su nove granice Zadarske nadbiskupije i ukinuta je metropolija u Zadru.

Teritorij koji je ostao slobodan od talijanske okupacije povjeren je šibenskom biskupu kaoapostolskom administratoru. Na molbu zadarskog svećenstva 30. travnja 1948. apostolska administratura zadarska bila je pripojena matici i nadbiskupija obnovljena u svojim starim granicama. Upravu je preuzeo nadbiskup Munzani, koji samo dva mjeseca ostaje na svojoj dužnosti i optira za Italiju. Njegovim je nasljednikom imenovan hvarski biskup Miho Pušić, ali stvarnu upravu obavlja msgr. Mate Garković, kojega je 12. siječnja 1961. papa Ivan XXIII. imenovao rezidencijalnim zadarskim nadbiskupom. Obnovom crkvene organizacije u Hrvatskoj 1969. Split i Rijeka uzdignuti su na naslov nadbiskupija i postali metropolitanskim sjedištima, dok je Zadar, odlukom pape Pavla VI., ostao nadbiskupijom izvan novih crkvenih pokrajina te je po crkvenom Zakoniku kanonskog prava iz 1917. „izravno podvrgnut“ Svetoj Stolici.

Razlozi integracije Zadarske nadbiskupije u strukture katoličke crkve u Hrvatskoj:

1.Ni jedan opravdani pravno –pastoralni razlog ne sprečava uključivanje Zadarske nadbiskupije u strukture Katoličke crkve u Hrvatskoj. Aktualni Zakonik kanonskog prava (1983.) naglašava: „Neka kao pravilo odsada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija…“ (kan. 431, § 2).

2. Burni događaji 1918. –1943. teško su pogodili Zadar i Zadarsku nadbiskupiju, koja je u prošlosti dala golemi doprinos hrvatskoj kulturi i izgradnji duhovnih i materijalnih uvjeta za život svih stanovnika Hrvatske na donjodalmatinskom području.

3.Zadarska nadbiskupija ima 3009 km2 površine i oko 164.000 stanovnika (151.000 katolika), 6 gradova i 24 općine. Osnivanje crkvene pokrajine na tom prostoru bez sumnje bi pridonijelo čvršćoj integraciji i dobru građanskoga društva, čime bi se uklonile opasnosti od sve češćih presezanja na Zadar određenih inozemnih udruga i građanskih opcija.

Imajući pred očima navedene činjenice, najusrdnije podržavamo sve pripadnike Katoličke crkve u Hrvata da se ova povijesna nepravda ispravi”, stoji uapelu kojeg su potpisali fra Ivan Iko Mateljan, Igor Zidić,  Pavle Kalinić, Milan Bandić, Marija Ujević Galetović, Marko Grčić, Grozdana Cvitan, Zlatko Keser i Danijel Žderić.

Na slici: Potpisovanje Rapalskog ugovora

Foto: Wikipedia

Facebook Comments