Karolina Vidović Krišto objašnjava Plenkoviću što je to “Duboka država”: Zašto spominje Damira Vanđelića

Karolina Vidović Krišto objašnjava Plenkoviću što je to “Duboka država”: Zašto spominje Damira Vanđelića
Karolina Vidović Krišto napisa je “esej o  Dubokoj državi” kako bi premijeru Andreju  Plenkoviću objasnila  što   točno taj termin znači. Tekst prenosimo u cijelosti.
“U političkoj terminologiji „Dubokom državom“ se smatraju strukture koje protivno zakonima upravljaju institucijama (u Bavarskoj se prvi puta spominje u 18. stoljeću). Neminovno, takve strukture povezuje ili ideološko usmjerenje, ili zajednički politički ciljevi, ili, pak, prizemni materijalni interesi.
Na temelju opisanih motiva takve strukture infiltriraju svoje ljude u vitalne društvene segmente, a to su naravno uvijek političke strukture s posebnim naglaskom na represivni aparat, medije, pravosuđe i gospodarstvo.
Prevedimo to na hrvatski. Kada bi duboka država postojala u Hrvatskoj, ona bi djelovala na slijedeći način:
Ustavnim sudom, Vrhovnim sudom, DORH-om bi upravljali ljudi koji su ucjenjivi, a osnove za ucjenjivanje mogu biti različite okolnosti. Kao na primjer zapisnici da su surađivali s raznim službama, kao UDBA, KOS, itd., gdje primjerice iznose ružne činjenice o svojim prijateljima, radnim kolegama, itd. Vrlo često suradnja s tim tajnim službama je bila vezana uz materijalne privilegije, koje su same po sebi bile protuzakonite. Nekad to mogu biti detalji iz privatno-intimnog života, čijih se objava pojedinac plaši ili srami. Druga metoda ucjenjivanja je dokumentirano protuzakonito ponašanje, koje nekakav moćnik te duboke države drži u svome sefu, te taj dokaz koristi kako bi nekog suca ili Državnog odvjetnika prisiljavao na protuzakonito djelovanje ili ne-postupanje prema zakonu (npr. kod državnih odvjetnika na način da se kriminalne radnje ne razotkrivaju, što je, pak, osnovna dužnost Državnog odvjetnika).
Identična metoda ucjenjivanja ili korumpiranja primjenjuje se na vodeće medijske strukture, tako da mediji prestaju biti u službi čitatelja, gledatelja i javnosti, te će pojedina događanja, koja bi izazvala veliki medijski interes u potpunosti prešutjeti, ili potpuno bizarnu sitnicu prenapuhati u veliki događaj.
Kad imate pravosuđe i medije pod kontrolom (jasno, u potpunosti protuzakonito), onda u današnjem digitalnom vremenu možete izmanipulirati javnost tako da od sivog birokrata stilizirate velikog državnika, a od sitnog kriminalca stilizirate vizionarskog gospodarstvenika.
Navest ćemo nekoliko fenomena na temelju kojih će svatko moći zaključiti postoji li u Hrvatskoj duboka država ili ne.
Slučaj Andreja Plenkovića. Je li prirodno kada student Andrej nakon završenog fakulteta bez nekih posebnih vještina prvo radno mjesto dobije, ni manje ni više, nego Savjetnik ministra vanjskih poslova? Normalni smrtnik, kada završi pravni fakultet, mora prvo odraditi godinu dana pripravničkog staža, koji je u pravilu neplaćen, a onda na primjer zaposliti se kao odvjetnički vježbenik na mizernu plaću i nekada dnevno odrađivati i po 12 sati. A u ratnom vremenu 1990.-ih s faksa postati savjetnik ministra je bilo nemoguće. Onda taj Andrej bez ijedne stranačke dužnosti u HDZ-u, u koju se učlanjuje 2011., odmah biva postavljen na stranačku listu kako bi ušao u Sabor, a poslije toga u Europski parlament. Nakon par godina biva jedini kandidat za predsjednika HDZ-a, te postaje njezin predsjednik, a poslije premijer. Do tog trenutka taj se Andrej sa svojim radom nikada nije istaknuo, a sve dužnosti koje je obavljao, bile su vezane uz državni proračun, te, govoreći poslovnim rječnikom, nikada nijedan poslovni proces nije osobno organizirao ili proveo, što će reći, nikada nije dokazao svoju operativnu sposobnost upravljanja, i stalno je imao privilegiranu poziciju. Tko je zapovjedio svim medijima da jednoglasno prikazuju tu osobu – bez ikakve kritičnosti – kao velikog lidera, kad je to bilo bez ikakve stvarne osnove? Kako je moguće da svi main-stream-mediji jednoglasno sve Andrejeve protuzakonitosti potpuno prešućuju, a kad se u pojedinim medijima probiju, ostali mediji to i dalje ignoriraju? Zamislimo korupciju poput Krš-Pađene u državama Austriji, Češkoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji – bi li u ijednoj od ovih država Vlada preživjela? Ne bi!! Međutim, kad stegovno u šaci držiš pravosuđe i medije onda ne samo da Vlada ne će pasti na takvoj aferi, već ne moraš dati čak ni na uvid ugovore Hrvatskom saboru, na što te obvezuju i Ustav i zakon.
Slučaj drugi. (S faksa na posao.) Student Saša Perković studira deset godina, te mu je nakon tog studija prvo radno mjesto pomoćnik direktora INE. Nakon toga je visoki dužnosnik vanjske obavještajne službe u hrvatskom ministarstvu vanjskih poslova. Nakon toga je savjetnik za vanjsku politiku dvojice hrvatskih predsjednika. Svatko normalan bi se pitao – koja je kvalifikacija tog čovjeka? Međutim, bolji poznavatelji znaju da je to ona univerzalna kvalifikacija koju velika većina hrvatske društvene elite ima, a to je: da su ti mama ili tata bili visoki dužnosnici UDBE, KOS-a, Saveza komunista ili sličnih totalitarnih organizacija. A Sašin tata Josip je bio ne samo visoki dužnosnik, već je bio šef UDBE, kojeg je njemačko pravosuđe osudilo za ubojstvo, i to na doživotnu robiju. Hrvatsko državno odvjetništvo i pravosudna tijela, pak, nisu smatrali potrebitim ni otvoriti istragu, a taj udbaš Josip bio je cijenjeni i uvaženi svjedok tog istog hrvatskog pravosuđa protiv nekoliko hrvatskih branitelja, naravno uvijek na štetu tih branitelja. Ovdje treba konstatirati – ono što je u Njemačkoj razlog za doživotnu robiju, u Hrvatskoj je razlog za pripadanje društvenoj eliti!!!
Slučaj treći. (S faksa na posao.) Sin Mislav Galić završi faks, a prvo radno mjesto je direktor Leda. Jer, kad ti je tata bio komunistički novinar (u praksi, biti dopisnik nekog velikog medija u komunizmu je značilo biti i suradnik tajne službe), onda ti nije potreban mizerno plaćeni pripravnički staž niti dokazivanje. Jer, bitno je tko je tata. Tata Mirko je bio i veleposlanik naše hrvatske države, a govori se kad je dolazio iz Pariza u Hrvatsku da mu je Agrokor plaćao privatni zrakoplov, jer gospodinu Galiću nije se dalo čekati na velikoj zračnoj luci Charles de Gaulle. Kad se vratio u Hrvatsku, i bio u mirovini, Ivica Todorić ga je imenovao svojim savjetnikom, te mu je savjetnikom bio do propasti Agrokora. Ono što je dodatno nevjerojatno – nijedan medij nije imao potrebu ovu priču rasvijetliti, a g. Galić je i dalje „ugledni komentator“, a njegovi se komentari odnose na divljenje velikom vođi Andreju (inače, Andrej mu je bio zamjenik u Parizu).
Slučaj gospodarstvenika Roglića i Tedeschija. Branko Roglić i njegova tvrtka su glavni uvoznici u Hrvatskoj. Roglićev stric bio je šef UDBE za Dalmaciju, a nakon toga direktor u INI. Branko Roglić je bio savjetnik Stipe Mesića, a za njega sam dobila vrlo temeljito pismo od jednog građanina koji opisuje njegovo protuzakonito ponašanje u gospodarstvu i zaštitu sustava. Gotovo identičnu priču „uspjeha“ ima Emil Tedeschi. Otac Svetozar je bio predstavnik jugoslavenskih tvrtki za vrijeme komunizma, a slovenski publicist Rade Pezdir navodi da je osnivački kapital njegove tvrtke platila UDBA preko tvrtke iz Liechtensteina, a sam Emil Tedeschi je kao zaposlenik te udbaške tvrtke preko lažnih faktura navodno izvlačio novce na UDBA-ine račune u inozemstvo. Tedeschijeva uloga u krađi novca Grada Sinja početkom 1990-ih godina, te pravosudna zataškavanja te afere su racionalno neobjašnjivi. Taj zaštićeni i konstantno povlašteni položaj, koji Tedeschi ima društvu, traje do danas.
Slučaj TDR-a, to jest, ADRIS Grupe. Ante Vlahović i njegova družina izvršili su pretvorbu TDR-a u nekoliko dana nakon pada Vukovara 1991. godine, kada se nitko nije bavio pretvorbom iliti privatizacijom. O toj grupaciji se u hrvatskim medijima piše isključivo pozitivno, a na primjer činjenicu da je kći Franje Gregurića, visokog političkog dužnosnika 1990.-ih godina bila članica Nadzornog odbora TDR-a, nitko nikada nije problematizirao. Da je TDR rasadnik kadrova na vitalne državne dužnosti, na potpuno netransparentan način, je neosporna činjenica.
Tako je 2000. godine zaposlenik TDR-a Krešimir Starčević postavljen za predsjednika Fonda za privatizaciju, u Račanovoj vladi, a 2012., za vrijeme Milanovićeve vlade, postavljen je za direktora CROATIA OSIGURANJA, koje potom kupuje ADRIS GRUPA. Danas je Starčević manager u ATLANTIC GRUPI Emila Teschija.
Davor Tomašković bio je direktor TDR-a,
onda je postao predsjednik uprave HT-a,
u čijem je Nadzornom odboru, pak, Ivica Mišetić,
otac Plenkovićeve desne ruke Tene Mišetić,
a Ivica Mišetić danas je manager Tedeschijeve ATLANTIC GRUPE.
Danas je Tomašković direktor CROATIA OSIGURANJA koji je u vlasništvu ADRIS GRUPE (a ADRIS je CROATIA OSIGURANJE kupio za smiješnu cijenu i prema ocjeni Državne revizije protuzakonito, kaznenu prijavu DORH od 2014. drži u ladici!).
Damir Vanđelić, zaposlenik TDR-a, i osobni izvršitelj Ante Vlahovića, čovjek nedvojbenog doprinosa u Domovinskog rata, koji se stavio u službu dubiozne strukture Vlahovića i ADRIS GRUPE. ADRIS ga preko hrvatske vlade lansira za predsjednika Nadzornog odbora INE (sjetimo se da je Gregurićeva kći bila članica Nadzornog odbora TDR-a, a Gregurić direktor INE). Vanđelić je jedno kratko vrijeme bio i direktor CROATIA OSIGURANJA (nakon što ga je ADRIS preuzeo), a sada je predsjednik Nadzornog odbora CROATIA OSIGURANJA. Po novom je Vanđelić šef obnove objekata razrušenih potresom Grada Zagreba i okolice.
Nitko od medija ne postavlja pitanje sukoba interese, to jest, za koji interes Vanđelić radi, a kada je riječ o obnovi nakon potresa, zar nije bilo logično da se raspiše međunarodni natječaj za osobu koja će taj gigantski posao voditi?!
Svatko se treba zapitati postoji li Duboka država u Hrvatskoj, zašto Hrvatska unatoč prirodnim bogatstvima i vrijednim ljudima krasi zadnja mjesta u EU po platežnoj moći građana, ali i vrh liste kada je u pitanju korupcija?
Vladavina prava ovakvo bi stanje dokinula, jer od hrvatske države koristi imaju uska skupina ljudi koji su privilegirani, i zato ih nazivamo dubokom državom, a ogromna većina hrvatskih državljana to sve skupa mora financirati i trpjeti nepravdu”, piše Karolin Vidović Krišto.
Foto: Hina

 

Facebook Comments