Najdugovječniji hrvatski političar Josip Manolić (103) pozvao je ranije ovog tjedna svećenika koji mu je dao sve sakramente te se ispovijedio i dobio odrješenje grijeha, doznaje Večernji list.

Napravio je to na na vlastiti zahtjev, pri punoj svijesti, piše Večernji.

– Ne želim o tome ništa govoriti. Hvala i ugodan Božić – rekla je za 24sata kratko Manolićeva kći Zrnka (70).

Kako je Jutarnji saznao iz krugova bliskih Josipu Manoliću, najdugovječniji hrvatski političar je dobro i u odličnoj mentalnoj formi.

Svakodnevno čita novine i prati dnevnik na televiziji. Redovito ga posjećuju bliski prijatelji, a Manolić intenzivno prati i političku scenu.

Podsjetimo, prije godinu i pol Josip Manolić prebolio je koronu. Više od dva tjedna borio se s covidom-19 i na kraju uspio pobijediti bolest koja najteže pogađa stariju populaciju.

Iako mu je stanje, kažu, neko vrijeme bilo prilično ozbiljno jer je imao početak upale pluća, nije hospitaliziran, već je ostao na kućnoj njezi.

U Jugoslaviji je bio visokopozicionirani pripadnik Udbe, a početkom devedesetih bio je jedan od najbližih suradnika prvog predsjednika Republike Hrvatske – Franje Tuđmana. 

Rođen je 22. ožujka 1920. u mjestu Kalinovac kod Đurđevca. Radio je kao šegrt u cehu kožara u Bjelovaru. S 18 godina ušao je u SKOJ. Bio je potpredsjednik Udruženja radničkih sindikata (URS) u kožarskoj podružnici. 1939. je s 19 godina primljen u Komunističku partiju Jugoslavije. Prošao je nekoliko partijskih tečajeva. 1940 je izabran za sekretara Okružnog komiteta SKOJ-a za Novu Gradišku i člana pokrajinskom komiteta Partije.

Početkom rata 1941. bavi se ilegalnim radom u Novoj Gradiški. Zbog umnožavanja i raspačavanja letaka KPJ ustaške vlasti su ga uhitile u svibnju 1941. zajedno s 12 članova partijske i skojevske organizacije. Najprije su bili u zatvoru u Novoj Gradiški a potom su prebačeni u Slavonsku Požegu gdje je zasjedao Okružni prijeki sud. Dvojica su bila osuđena na smrt, ali su kasnije pomilovana i osuđeni na kazne zatvora od 2 i 3 godine, dok su ostala desetorica oslobođena, javlja Večernji list.

Nakon toga odlazi u Zagreb, gdje je agitirao za partizanski pokret. U Zagrebu je ostao do listopada 1942. kada prelazi na teritorij pod partizanskom kontrolom. Kao partijski agitator obilazi cijelu Hrvatsku. Sa smjenom Andrije Hebranga 1944. bilo je smijenjeno i vodstvo SKOJ-a pa tako i on ka organizacijski sekretar. Partija ga tada šalje u Bjelovar.

U ožujku 1944. postao je član Okružnog komiteta Partije za Bjelovarski okrug, a potom i organizacijski sekretar. U listopadu 1944. imenovan je za načelnika Ozne 2 u Bjelovaru, komunističke policije osnovane u svibnju te godine. Ozna 1 bila je usmjerena prema inozemstvu, Ozna 3 bila je vojna, a Ozna 2 zadužena za unutarnja pitanja.

Pod pritiskom  ofanzive oružanih snaga NDH, partizanske snage napuštaju Bjelovar u koji se vraćaju 5. svibnja 1945. Grad je bio pust. Kako je poslije sam rekao, njegova dužnost bila je „čišćenje terena od ostataka ustaško-neprijateljskih okupatorskih snaga“. Bio je zadužen to provesti u cijelom Bjelovarskom okrugu u koji su tada spadali i kotari Koprivnica, Križevci, Đurđevac, Vrbovec, Čazma i Ivanić-grad.

prelazi u Zagreb za načelnika Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u Sekretarijatu za unutarnje poslove. Zatvorio je i kardinala Alojzija Stepinca. 1948. postaje načelnik u Sekretarijatu unutarnjih poslova. U tadašnjoj Udbi bio je zadužen za zatvore u kojima su bili politički zatvorenici. Tu dužnost je obavljao do 1963.

Pravo je diplomirao 1960. kada postaje šef Sekretarijata unutarnjih poslova. Pet godina kasnije izabran je u Sabor SRH gdje je član Ustavne komisije, predsjednik Zakonodavno-pravne komisije i predsjednik Organizcijsko-političkog odbora. 1969. ponovno je imenovan u Sabor.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1972. smijenjen je sa svih dužnosti i umirovljen.1989. postaje jedan od osnivača HDZ-a i najbliskiji suradnji Franje Tuđmana. 

Sudjeluje na osnivačkoj skupštini te stranke na zagrebačkom Jarunu, a potom postaje potpredsjednik Predsjedništva RH. Od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. bio je predsjednik hrvatske Vlade. Šef kabineta bio mu je Tomislav Karamarko. Na toj dužnosti naslijedio je Stjepana Mesića, koji je otišao u Predsjedništvo SFRJ, a predao ju je Franji Greguriću, predsjedniku Vlade demokratskog jedinstva.

Potom prelazi na dužnost šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka. Bio je na čelu Komisije koja je zapovjednika obrane Vukovara, Milu Dedakovića i Branka Borkovića, optužila za pokušaj rušenja ustavnog poretka.

Predsjednikom Županijskog doma Sabora postao je 1993. Slijedeće, 1994. zajedno sa Stipom Mesićem, koji je bio predsjednik Zastupničkog doma, te nekolicinom drugih zastupnika, pokušao je izvršiti parlamentarni prevrat. Kako nisu skupili dovoljan broj zastupničkih glasova da oduzmu parlamentarnu većinu Franji Tuđmanu, istupili su iz HDZ-a.

Osnovali su Hrvatske nezavisne demokrate, čiji je predsjednik bio 1995. Danas je počasni predsjednik te stranke koja nije ostvarila značajnije rezultate. Od tada je u mirovini, ne bavi se aktivno politikom. 2006. je bio svjedok optužbe na suđenju šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata pred Haaškim sudom.

2011. je Ministarsto unutarnjih poslova objavilo kako ima dokaze da je Manolić kao načelnik bjelovarske Ozne naredio ubojstva 120 zarobljenika koje su partizani ubili u šumi Lug, te da je i osobno strijeljao civile.

Teretilo ga se da je vršio pritisak na saborsku Komisiju za istraživanje žrtava rata i poraća koja je 1992. ekshumirala posmrtne ostatke iz masovne grobnice u Lugu kako bi zataškao svoju umiješanost u tim likvidacijama. On sam je rekao kako „ne zna ništa o zločinima koji mu se stavljaju na teret“.

Foto: Hina