Eto, u četvrtak je i službeno završena prilično mučna saga u vezi s neostvarenom hrvatskom kupovinom izraelskih borbenih zrakoplova. Udi Adam, izaslanik Benjamina Netanyahua, došao je s nekoliko suradnika u Zagreb i kao ispričao se što nisu uspjeli ishoditi američko dopuštenje za tu prodaju. Hrvatski dužnosnici, uključivo s premijerom Andrejem Plenkovićem i ministrom obrane Damirom Krstičevićem, ustvrdili su kao da mi pritom ništa nismo izgubili.
„Hrvatska je sve napravila ispravno, s naše strane nema nikakve odgovornosti i nema financijske štete“, rekao je zaključno Krstičević. No, nije baš tako. Izgubljeno je nekoliko godina na posao koji ipak nije vođen toliko transparentno kako se sada želi prikazati. Osim toga, rad stručne skupine, putovanja hrvatskih izaslanstava u Izrael i SAD kao i neke dodatne aktivnosti koje se obično vežu uz takve poslove, koštale su porezne obveznike nešto novca. Dakle, ispravnije bi bilo reći da nema velike financijske štete.
I nije baš da nema nikakve odgovornosti. Državni vrh je ignorirao dopise koje su Amerikanci u obliku non-papera, neslužbenih diplomatskih upozorenja, slali u Zagreb na adrese i predsjednice i premijera i ministra obrane još prije godinu dana. Na isti način se odnosilo i prema upozorenju proizvođača tih zrakoplova, tvrtke Lockheed Martin, da ne može jamčiti za nadograđene izraelske F-16 Barak, niti će za njih isporučivati svoje dijelove.
Umjesto tim pismenim očitovanjima iz SAD-a više se vjerovalo usmenim obećanjima Izraelaca „da će se sve srediti“ jer su oni „dobri s Amerikancima“. I jesu, ali očito ne toliko da bi im oni dopustili zarađivati na zrakoplovima koje su im još prije tridesetak godina zapravo poklonili. Naime, te F-16 koje su Izraelci htjeli nama prodati, SAD je gotovo darovao Izraelu naplativši im samo cijenu motora.
Ne drži vodu ni objašnjenje da je hrvatski posao s Izraelom navodno propao zato što su Izraelci takve Barake htjeli prodati i Rumunjima i Bugarima, pa je Amerikancima to postalo malo previše. Nema podataka da su i jedni i drugi htjeli uopće kupiti te zrakoplove. Rumunji su već nabavili „izvorne“ F-16 od Portugala, a Bugari upravo ovih dana pregovaraju o kupnji novih F-16 Block 70/72 od Amerikanaca. Prije će biti da je ta priča ubačena kao spin u ovdašnje medije da bi se lakše progutao ovaj neuspjeh.
No, što je tu je. Premijer Plenković je već najavio da će Hrvatska poništiti taj natječaj o nabavi zrakoplova na kojem su pobijedili Izraelci. S obzirom da sadašnjim Migovima 21, od kojih su navodno ispravna samo tri, rok uporabe istječe 2024. godine, iz Banskih dvora, tu se svi slažu, mora se djelovati brzo. Za početak, čim se natječaj poništi, Vlada treba odlučiti hoće li raspisivati novi ili će možda ići na izravnu pogodbu s onima koji su se već javili na stari natječaj.
Ako se raspisuje novi, uobičajeno je da se odluka može donijeti tek za otprilike dvije godine. Ako se tada odabere ponuđač prvi zrakoplovi bi jedva mogli stići na vrijeme, a to znači do 2024. Ni spomenuta tri od 12 Migova 21, koliko ih na papiru imamo, zbog spornog ukrajinskog remonta oko kojeg se još vuku repovi, a koji je provela prošla vlada Zorana Milanovića, teško da će izdržati do tada. Osim toga, i na novi natječaj će se vjerojatno javiti isti ponuđači, osim dakako Izraela.
Stoga se vjerojatnijim čini da će Vlada nakon poništenja natječaja krenuti u izravne razgovore s ranijim ponuđačima. I tu postoji nekoliko varijanti, s tim da južnokorejska ponuda s isluženim FA-50 zrakoplovima u startu otpada. Već su neki iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva sugerirali kako bi, s obzirom na količinu novca s kojim raspolažemo, najprije trebali razgovarati s Grcima. Oni su nudili „izvorne“ F-16, stare više od tridesetak godina, kojih se žele riješiti jer unatoč krizi u kojoj se nalaze, odlučili su nabaviti novije i modernije.
Ako bi ti grčki došli u obzir, onda bi kao partner u tom poslu nezaobilazan bio američki Lockheed Martin koji može isporučivati originalne dijelove i jamčiti za te zrakoplove. Amerikanci su navodno tijekom prošlog natječaja forsirali upravo tu grčku ponudu, ali je Hrvatskoj bila prihvatljivija izraelska. Problem s tim grčkim zrakoplovima je isti kao što su ga imali Rumunji s portugalskim F-16. Prodajna cijena im je relativno jeftina, ali su njihov remont i modernizacija izrazito skupi.
Osim Grka, tu su i švedski Gripeni koje imaju Mađari i Česi. Šveđani su za oko 1,2 milijarde dolara bili ponudili 12 svojih novih Gripena, ali starije generacije, JAS 39 C/D, a ne onih modela E. Već su proizvedeni i čuvaju se konzervirani. Neki vojni stručnjaci su kao problem s tim švedskim zrakoplovima isticali činjenicu da nisu isprobani u ratnim uvjetima.
I na kraju, na natječaj su se bili javili i Amerikanci sa svojim novim F-16 Block 70/72. Četrnaest tih zrakoplova odlučila je kupiti Slovačka, a sada i Bugarska pregovara sa SAD-om o kupnji osam takvih borbenih letjelica. O njihovoj kvaliteti je sve više puta rečeno. Kad bi ih Hrvatska sebi mogla priuštiti s njima bi bila mirna sljedećih 40 godina i dominirala bi na ovom dijelu jugoistoka Europe. Cijena im je 1,6 milijardi dolara. Neki hrvatski vojni piloti predlagali su kupnju upravo tih zrakoplova na način da se prvih šest kupi do 2024, a ostalih šest do 2030. godine.
Postoji još i opcija da Hrvatska izravno sa SAD-om pokuša dobiti F-16 C/D Block 50/52 koje Amerikanci drže u svojoj pričuvi pa ih ima, primjerice, i nacionalna garda Minnesote, s kojom Hrvatska njeguje dobre odnose. Stari su 20-tak godina, dakle, bitno su mlađi od onih izraelskih Baraka, i uz to manje izraubani. Imaju još oko 1.500 sati naleta do novog remonta. SAD ih je prodao Poljacima, ali ostalima, primjerice Rumunjima, nije htio.
Možda bi ih sada Hrvatska mogla od njih nabaviti s obzirom da nam često tepaju kako smo važan saveznik SAD-a. „Sada smo pravi partneri, naši odnosi nastavljaju se razvijati“, rekao je nedavno američki veleposlanik u Zagrebu Robert Kohorst u prilog tome, ali i dodao da „prijateljstvo naših zemalja ne smijemo uzimati zdravo za gotovo“.