Na Malinskoj gredi u sinjskom naselju Bajagići 6. listopada ove godine otkriveno je spomen obilježje Anti Peniću, hrvatskom branitelju, pripadniku izvidničko-diverzantskog voda 126. brigade Hrvatske vojske koji je poginuo 19. travnja 1993. na Dinari.

Uz njegovu bistu stoji i skulptura Gospe Sinjske, obje je napravio akademski kipar Damir Markulin. Na spomen obilježju su i grbovi 126. sinjske brigade, 113. šibenske i 4. gardijske brigade. Riječ je trima ratnim postrojbama u čijem sastavu su djelovali i tenkisti „Samostalne satnije Sinj“. Spomen obilježje je blagoslovio fra Neven Pavlinušić, tamošnji župnik.

Spomenik je podigla udruga „Veterani 126. brigade Sinj“, a uz bistu je na otvaranju vijenac položila njegova majka Pera, 83-godišnja starica, od čijih je sedmero djece svih petero sinova i jedna kćer sudjelovalo u Domovinskom rat.

Primjer njihove obitelji pokazuje s koliko su se odlučnosti hrvatski ljudi borili najprije za opstanak samostalne države, a potom i za oslobađanje svoje domovine. Vjerojatno je iz obitelji Penić, iako se o tome ne vodi precizna statistika, bilo najviše hrvatskih branitelja gledano po broju.

Njihova majka danas živi sama u obiteljskoj kući iz koje su potekli. Vitalna je i, kako su zabilježili novinari koji su je posjetili, često joj dolaze djeca te unučad i praunučad. U Domovinskom ratu je iz tog malog zaseoka Bajagića bilo je čak 28 osoba u odorama HV-a i MUP-a.

Ante je još s dvojicom suboraca poginuo pri povratku s izviđanja kada su upali u minsko polje. Na mjestu njihova stradavanja svake godine na Dinari, ispod Vještić Gore njihovi suborci, obitelj, poštovatelji i predstavnici lokalnih vlasti polože vijenac kod spomenika podignutog 2011. godine.

Ispred županijskih vlasti prisutnima se u povodu 30. godišnjice njihova stradavanja obratio Damir Gabrić, zadužen i za branitelje, istaknuvši „vrijednost očuvanja sjećanja na žrtve Domovinskog rata bez kojih danas ne bi slobodno šetali našom domovinom“.

Tom prigodom je kazao da će cijela Splitsko-dalmatinska županija do kraja ove, 2024. godine, biti očišćena od zaostalih mina te da će tada biti moguće „na Dinaru slobodno dovoditi mlade ljude, vršeći edukaciju da se ne zaborave žrtve i da se očuva vrijednost Domovinskog rata“. Nedaleko tog mjesta stradala su još dvojica branitelja u travnju 1995. pa i njima odaju počast. U Trilju se, u crkvi sv. Mihovila, potom služi misa zadušnica.

Na Malinskoj gredi, koja je dobila ime po obližnjem izvoru Malin, u planu je izgradnja, kako su ga nazvali, Memorijalnog centra tenkista Cetinske krajine. U spomen je to na tenkiste „Samostalne satnije Sinj“ koji su krenuli u rat kao dio 126. sinjske brigade.

Inicijativu za podizanje tog centra predvodi Frane Penić, brat pok. Ante, koji je bio ratni zapovjednik te satnije, a danas je predsjednik udruge koji čuva sjećanje na nju. Kažu da bi to bio kompleks kakvog nema u Hrvatskoj. Prostirao bi se na skoro dva hektara, a cijena izgradnje bila bi nešto veća od milijun eura.

No, pojavio se problem. Da bi uopće krenuli s tim projektom, Udruga tenkista „Samostalne satnije Sinj“ bi najprije trebala platiti Hrvatskim šumama, u čijem je vlasništvu to zemljište, oko 50 tisuća eura kao nadoknadu za oko „200 kržljavih stabala grabuše“ koje bi trebalo posjeći.

Dok se to ne plati ne može se dobiti građevinska dozvola, iako je lokacijska dozvola, ona od Ministarstva poljoprivrede, već ishođena. Udruga je dobila to zemljište na rok od 50 godina s tim bi ga trebala privesti namijenjenoj svrsi u roku od 5 godina.

U tom kompleksu bi uz memorijalni dio bio smješten i Dom tenkista Cetinske krajine u kojem bi bile izložene i fotografije koje svjedoče o njihovim aktivnostima u Domovinskom ratu, ali bi bila i mjesta za druženje ne samo branitelja nego i svih ljudi s tog područja. Tako su planirana i dva igrališta za boće, ugostiteljski dio.

Tamo bi bilo i, kako se naziva, multifunkcionalno igralište za odbojku, košarku, odnosno mali nogomet, teniski teren i jedna vrsta amfiteatra na kojem bi se mogle organizirati razna događanja. S obzirom da je taj dio povišen s prekrasnim pogledom, tamo bi vjerojatno navraćali i obitelji s djecom, planinari, lovci…, a ne samo branitelji.

Memorijalni dio tog kompleksa i Dom tenkista napravilo bi Ministarstvo branitelja (ostalo se planira financirati iz donacija gradova i općina), a oni ne mogu krenuti u realizaciju prije nego se dobiju sve dozvole. A prije dozvola treba platiti rečeni iznos Hrvatskim šumama.

No, udruga koja se financira dijelom iz državnog proračuna, a dijelom iz donacija, jasno je, ne može osigurati tolika financijska sredstva, tako da je sada sve još na čekanju. To je još jedan primjer koji pokazuje kako je hrvatska birokracija, koja se vjerojatno pritom poziva na neke europske propise, iznimno maštovita kada je u pitanju otežavanje realizacije nekih ljudima važnih pitanja.

Ovdje je u pitanju centar posvećen tenkistima, koji čuva sjećanje na ratni put te satnije, ima i važnost kao svjedočanstvo o jednom vremenu u kojem ne samo oni koji su bili dijelom te postrojbe, nego i cijeli kraj, otud i Cetinska krajina u nazivu, može biti i jest – ponosan.

No, za pretpostaviti je kako će se taj problem vezan uz „kržljave grabuše“ riješiti na nekoj višoj instanci od spomenutih tumača propisa iz državnih tvrtki te će i centar dobiti sve potrebne dozvole kako bi se krenulo u njegovu realizaciju. Inače, Frane je bio obučeni tenkist još u bivšoj vojsci.

Čim je postalo jasno da se priprema velikosrpska agresija na Hrvatsku, napustio je Kosovo, gdje je bio na službi i priključio se sinjskim braniteljima. U tom trenutku, kada je dobar dio branitelja znao rukovati tek pješačkim naoružanjem, dok je neprijatelj imao svu silu tenkova i topništva, to je bilo jako važno.

Tako se zahvaljujući njima, koji su bili vični tom naoružanju, tadašnji Zbor narodne garde, popularne ‘zenge’, koje će ubrzo prerasti u Hrvatsku vojsku, postupno opremao i s tim rodom vojske posebice nakon zauzimanja vojarni bivše JNA u kojima ih je nešto, iako u lošem stanju, i preostalo.

Tako je u Divuljama, vojarni bivše jugovojske nedaleko Trogira, nakon njihova povlačenje ostalo 13 neupotrebljivih tenkova. Satnija u kojoj je Frane bio zapovjednik uspjela ih je uz goleme napore osposobiti čak osam. Tako su tenkisti 126. brigade izvršavali borbene zadaće na cijelom dalmatinskom području, pa i izvan toga.

Kasnije su, zbog vojnih potreba, prešli u sastav 4. gardijske brigade, a potom su pripojeni 113. šibenskoj brigadi. Treba još reći kako je 126. brigada odigrala iznimno važnu ulogu u obrani zemlje. Bivša JNA je Sinj napustila 4. listopada 1991. ostavivši iza sebe znatnu količinu naoružanja koje se odmah prebacivalo na sigurnija odredišta kako ih neprijateljsko zrakoplovstvo ne bi uništilo.

To naoružanje koristilo se za opremanje hrvatskih postrojbi pa tako i za 126. brigadu koja je osnovana samo dva dana kasnije odlukom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Dio te brigade su bili i spomenuti tenkisti kao i Ante Penić koji je bio pripadnik izvidničko-diverzantskog voda. Prilikom izvršenja jednog od zadataka, smrtno je stradao. Ante je, kažu, bio najžešći od petero braće hrvatskih branitelja iz obitelji Penić, i jedini se on nije vratio.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.