Bio je dragovoljac, pripadnik elitnih hrvatskih postrojbi, borio se na brojnim ratištima, a život je položio u jednoj od završnih akcija hrvatskih snaga, operaciji Maestral, 12. rujna 1995. godine na planini Vitorog, tijekom oslobađanja prometnice Šipovo – Jajce, u Bosni i Hercegovini.

Ante Šaškor – Brada rođen je 23. kolovoza 1953. godine u mjestu Čišla kod Omiša, području nekadašnje Poljičke kneževine, gdje je živio sa suprugom i troje djece. S prvim naznakama skore velikosrpske agresije na Hrvatsku dragovoljno 1990. stupa u pričuvni sastav Ministarstva unutarnjih poslova RH, bio je u policijskoj postaji Omiš.

Nakon osnivanja Zbora narodne garde 1991. prelazi u sastav 4. gardijske brigade, gdje je bio na dužnosti najprije zamjenika, a potom i zapovjednika pješačke bojne. Po osnivanju specijalnih postrojbi Glavnog stožera Oružanih snaga RH, krajem 1991. prelazi pod zapovjedništvo generala Ante Rose koji ga imenuje zapovjednikom bojne „Alfa“.

Potkraj 1992. pak prelazi u bojnu „Zrinski“ kojom zapovijeda pukovnik Miljenko Filipović. Sudbina ih je tada spojila i ostat će zajedno sve do Antine pogibije. Odlukom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u veljači 1994. utemeljuje se Prvi hrvatski gardijski zdrug.

U tu postrojbu ulazi i bojna „Zrinski“, a tada već brigadir Šaškor postavljen je na dužnost načelnika stožera, odnosno zamjenika zapovjednika te jedne od najelitnijih postrojbi Hrvatske vojske. Ta postrojba je obavljala one najteže i najzahtjevnije zadaće, o kojima se i danas malo zna, često i u neprijateljskoj pozadini, a nerijetko su bili prethodnica gardijskim brigadama koje su stupale iza njih.

Kao pripadnik tih postrojbi Šaškor je prošao brojna ratišta i gdje su se vodile teške bitke od Novigrada, Jasenice, Obrovca, Ravnih  kotara, Okučana, Knina, Prozora, Jablanice, Mostara i Šipova. Suborci ga pamte kao plemenitog čovjeka i uzornog zapovjednika.

Poginuo je kad je pobjeda već bila zapravo ostvarena. Operacija Maestral trajala je od 8. do 17. rujna 1995. Njome su Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane potisnule snage bosanskih Srba dalje od Grahova, Glamoča i Kupresa. U toj operaciji zauzeti su Drvar, Šipovo i Jajce. Tom akcijom otvoren je prostor i za napredovanje snaga Armije BiH na susjednim područjima zapadne Bosne.

Inače, snage HV-a i HVO-a u BiH su tada djelovale temeljem Splitskog sporazuma Hrvatske i Federacije BiH koji su 22. srpnja 1995. potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.

Treba podsjetiti i da su nakon uspješno provedene operacije Oluja, srpske snage od 12. do 14. kolovoza krenule u protuudar. U jednom trenutku su bili prekinuli komunikaciju između Grahova i Knina. Suprotstavile su im se snage Hrvatske vojske iz 141. splitske brigade, a potom je u borbu uvedena i 4. gardijska. Srpski protunapad je razbijen, ali su hrvatske snage imale puno žrtava.

Operacijom Maestral zadan je veliki udarac za srpske snage u BiH. Na nju se u listopadu nastavila operacija Južni potez kojim su zauzeti Mrkonjić-Grad i hidroelektrana Bočac čime su se hrvatske snage približile na 24 kilometra od Banja Luke i imale su taj grad u dometu svog topništva.

No, Amerikanci su se bojali da bi „preveliki uspjeh“ hrvatskih snaga ugrozio prekid rata i sklapanje mirovnog sporazuma u BiH.  Američki pregovarač Richard Holbrooke je izravno hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu poručio kako „može osvojiti Banja Luku, ali će je poslije morati vratiti Srbima“. Osim toga, dolazile su i prijetnje kako bi u slučaju zauzimanja Banja Luke Hrvatska ostala bez Vukovara odnosno hrvatskog Podunavlja.

Tuđman je zaustavio napredovanje, ali je kao hrvatski uvjet za potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma za BiH tražio i dobio Erdutski sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Iako su mnogi sumnjali u provedbu tog sporazuma, na kraju je on doista i proveden i to je jedna od rijetkih uspješnih operacija Ujedinjenih naroda kojom je na miran način vraćen okupirani teritorij. Važnost operacija Maestral i Južni potez je i u tome što je njima definitivno srušen projekt velike Srbije.

Ante je poginuo od eksplozije mine zajedno s još jednim suborcem, dok ih je nekoliko ranjeno. Velika tuga je bila na njegovu ispraćaju na groblju u rodnom mjestu Čišla. I njegov ratni prijatelj, zapovjednik 1. Hrvatskog gardijskog zdruga Miljenko Filipović nije skrivao suze.

Vojarna Drgomalj u Delnicama je 2017. godine preimenovana njemu u čast i sada nosi naziv „Stožerni brigadir Ante Šaškor“. Na ceremoniji su ploču s njegovim imenom otkrili njegova supruga Ivanka Šaškor i umirovljeni general Miljenko Filipović, bivši zapovjednik bojne Zrinski i Prvog hrvatskog gardijskog zdruga.

Na tom događanju bili su brojni Antini suborci, pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova, braniteljskih udruga, udruge udovica i lokalnih vlasti.  Zapovjednik Zapovjedništva specijalnih snaga brigadni general Perica Turalija tom prigodom je podsjetio na neizbrisivi trag koji je Ante iza sebe ostavio. „Dao je osobni pečat specijalnim postrojbama Hrvatske vojske i na ovaj način, preimenovanjem vojarne mu odajemo zahvalnost za sve što je učinio za specijalne postrojbe“, rekao je general Perica.

Memorijalni turnir u SKEET-u, disciplini sportskog streljaštva u kojem se gađaju leteće mete, održava se svake godine u spomen na njega u sportskom centru u Zvečanjama koji nosi njegovo ime. Organizator tog tradicionalnog okupljanja je Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Omiš. Na njemu uz predstavnike brojnih braniteljskih udruga sudjeluju i izaslanici obližnjih općina kao i nekih iz BiH. Misa zadušnica služi se u crkvi sv. Nikole u Ostrvici – Ćišli, a potom se posjeti  njegov grob gdje uz molitvu polože cvijeće i upale svijeće.

„U crkvi, na svetoj misi, molili smo za dušu našeg ratnog prijatelja, a na njegovu grobu polaganjem cvijeća i paljenjem svijeća, u nazočnosti pripadnika Hrvatske vojske iz Počasno-zaštitne bojne Oružanih snaga Republike Hrvatske, odali smo počast stožernom brigadiru Anti Šaškoru. I ovaj memorijalno-revijalni turnir priređuje se kako bi i na taj način pokazali našu kolektivnu zahvalnost te učvrstili sjećanje na ovog velikog čovjeka i velikog hrvatskog domoljuba“, rečeno je tom prigodom.

O njemu dovoljno govori i pogled na njegov ratni put. Krenuo je kao dragovoljac, pripadnik pričuvne policije u svom Omišu, a onda je zbog svoje odgovornost i hrabrosti išao dalje sve do jedne od najelitnijih hrvatskih postrojbi. Postrojbi koje su obično predvodile druge u najtežim zadacima u obrani i oslobođenju zemlje. U jednoj od takvih akcija je i poginuo.

Nije se štedio do kraja, a poštovanje koje je kroz te godine stekao bilo je vidljivo i na njegovu tužnom ispraćaju kada se mnoštvo ljudi, od suboraca do sumještana i onih koji su ga poznavali i poštovali, došlo oprostiti od svog samozatajnog heroja  kojeg su iznimno uvažavali i voljeli. Njegovo geslo „za mnom“ dovoljno govori o tom ratniku koji je ugradio sebe u temelje neovisne i slobodne hrvatske države.

Odlikovan je najvećim državnim počastima. Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom Domovinskog rata, Spomenicom domovinske zahvalnosti, medaljama Bljesak i Oluja te Medaljom za iznimne pothvate.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.