Zov domovine kod njega je bio snažan. Nije dobio vojni poziv, nije ga trebalo nagovarati, nije bio napadnut ni njegov rodni grad Rijeka. Ali, kada je velikosrpska agresije 1991. krenula na Hrvatsku, i tada i kasnije kod njega nije bilo dvojbi.

Osjećao je da se mora odazvati. I to je napravio. Najprije je tijekom odsluženja vojnog roka iz vinkovačke vojarne pobjegao kući. Kako je postojala opasnost da bi se našao na meti bivših vlasti koji su vrebali prebjege iz JNA, otišao je u Trst, u Italiju.

Tamo je našao dobar posao i imao pretpostavke da bez opasnosti i uz pristojne prihode živi svoju mladost. No, on je odlučio drukčije. Ostavio je sve,  vratio se kući u Rijeku i priključio se obrani Hrvatske. Tada je imao nepunih 19 godina.

Najprije se priključio 128. brigadi Hrvatske vojske. S njima je bio do rasformiranje te postrojbe u rujnu 1992., a onda je pristupio Hrvatskom gardijskom zdrugu. Sljedeće, 1993. sudjeluju u akciji Maslenica, u kojoj su se vodile teške borbe.

Ranjen je u Škabrnji. Sa svojim suborcem dva dana se vodio kao nestali. Nakon oporavka u zadarskoj bolnice, kreće dalje. Prijavljuje se u bojnu za specijalna djelovanja „Matija Vlačić“ koja je djelovala pod zapovjedništvom generala Ante Rose.

Sljedeće, 1994., dolazi u postrojbu riječke Specijalne policije, poznate „Ajkule“. Njegovi suborci govore kako je imao tu izraženu crtu koja krasi vojnike, uvijek je želio više.

„Pristupio je ‘Ajkulama’ ne samo zato što je kod nas imao puno prijatelja nego i stoga što ga je privlačio izazov specijalne postrojbe. Bio je vojnik na kojeg se svatko mogao osloniti, jedan od najpouzdanijih za izvršenje zadaća. Po svemu je uvijek odskakao“, rekao je Perica Prpić, njegov prijatelj iz te postrojbe.

Išli su iz jedne akcije u drugu, izvršavali postavljene zadaće, Hrvatske se postupno pripremala za oslobađanje zemlje, a specijalci su uz gardijske brigade bila udarna igla te nove snage.

I onda su počele pripreme za Bljesak, operaciju oslobađanja zapadne Slavonije 1995. godine. Njegova majka Dragica priča kako su se bili navikli da se kući pojavljuje i nestaje, ali tada, a bilo je to 24. travnja kad je odlazio, kao da je nešto slutila. Molila ga je da ostane.

Isto je pokušavala i njegova djevojka Irena. „Atose, ne idi“, govorila mu je. Bili su zaručeni, trebali su se vjenčati, prepričava majka plačnim glasom. Ali, nije bilo te sile koja bi ga mogla zaustaviti. O ostanku nije htio ni čudi. Otišao je.

„Ajkule“ su upućene u zapadnu Slavoniju. Suborac Perica prisjeća se kako su jedan drugog mazali ratničkim bojama. A onda je 1. svibnja krenuo „Bljesak“. Kad je počeo bio je to „pakao na zemlji“. Operacija je išla uspješno, ali za „Ajkule“ koje su prošle brojna ratišta, bila je jedna od najtežih.

Najprije je skupina njihovih suboraca upala u minsko polje. Jedan je ostao teško ranjen i bez noge. Oni koji su mu pokušavali pomoći, također su stradavali. Tako su ranjena još dvojica. Na kraju su ruksak napunili kamenjem i bacali ga po minskom polju kako bi mine eksplodirale prije nego netko novi strada. I Atos je sudjelovao u njihovu izvlačenju.

Bio je duboko potresen stradanjem suboraca. Trećeg dana operacije, kad su Okučani već bili oslobođeni, a hrvatske snage izbile na Savu kod Stare Gradiške, „Ajkule“ su dobile zadatak držati punktove kako bi nadzirale komunikaciju kojima su se iz brdovitih područja oko Pakraca ostaci razbijene srpske vojske pokušavale izvlačiti prema rijeci Savi.

Jedan od njih bio je koban za Atosa i njegova suborca. Na predjelu Borovačke kose, rano ujutro 3. svibnja, jedna takva poveća skupina napala je blokadni punkt specijalne policije. U okršaju je ubijen pripadnik „Ajkula“ Sergio Šimac,  dok je njegov suborac Atos zarobljen, vezan i potom ubijen.

Osam dana je vođen kao nestali, a onda je pronađeno njegovo tijelo. Danas na njegovo stradavanje podsjeća spomenik podignut u obližnjem mjestu Benkovac Okučanski.

Tog 3. svibnja njegova majka Dragica stajala je uz prozor svog riječkog stana i gledala vani iščekujući sina. Kasnije je ispričala kako je na tom prozoru godinama stajala jedna lutkica. Pala je i razbila se. Tada je rekla suprugu i kćeri: „Bože sveti, neko se zlo dogodilo“.

Nešto poslije, kroz taj prozor je vidjela ljude koji su djelovali, kako je rekla, vojnički ozbiljno, kako izlaze iz automobila. Kaže kako je znala da idu k njima. I prije nego su pozvonili, ona im je otvorila vrata. Rekli su joj da je njen sin među nestalima i da ga cijela postrojba traži. Nekoliko dana poslije doznala je tužnu istinu, pronašli su ga.

Od dana njegove pogibije, njegov otac Eugenio je, kaže, plakao svako jutro i svaku večer. Poživio je tako četiri godine. Umro je od tuge.

Udruga Specijalne policije Domovinskog rata Ajkula i ove je godine obilježila spomen na Atosa i njegova suborca. „30 godina je iza nas, a svaka obljetnica VRO Bljesak u nama budi sjećanja na vas i vašu žrtvu koja je u temeljima naše Domovine Hrvatske. Neka Vam je laka Hrvatska zemlja“, napisali su uz poruku: “Navik on živi, ki zgine pošteno!”

Na Trgu riječkih olimpijaca održan je 1. svibnja spomena na Atosa, jedinog Riječanina poginulog u „Bljesku“. Obilježavanje su organizirali članovi Mjesnog odbora riječke četvrti Zamet. Zajedno s njima bili su pripadnici riječkih braniteljskih udruge, Hvidre Gorski kotar i navijačke skupine Armada. Prisutnima su se obratili čelnici Mjesnog odbora, a molitvu je vodio župnik iz tamošnje crkve Presvetog Srca Isusovog.

Na tom trgu je uoči Dana pobjede 2020. otkriven lijepi spomenik u spomen na petoricu poginulih hrvatskih branitelja iz Zameta. Jedan jod njih je i Atos. Na otvorenju je, između ostalog, tada rečeno kako „pričajući priču koja se dogodila prije 25 godina i ne zaboravljajući žrtvu naših branitelja, dokazujemo da ona nije bila uzaludna“.

Kada pripadnici Armade na Krčkom mostu, poredani s jedne i s druge strane, svakog 4. kolovoza, uoči proslave Oluje, pale baklje u spomen na 222 poginula hrvatska branitelja s područja Primorsko-goranske županije, jedna od njih gori i za Atosa, hrabrog riječkog mladića, specijalca, koji je osjetivši zov domovine došao braniti zemlju iz  inozemstva gdje se tada nalazio i utkao svoj život u temelje neovisne Hrvatske.

„Koliko god da je smrt mlade osobe zauvijek tragična, primjer je svim ljudima, posebno mladim generacijama kako nas samo zajedništvo spašava od zla“, rečeno je u spomen na njega. Upravo je zahvaljujući takvima, kojih nije bilo puno, ali pokazalo se, bilo ih je dovoljno, obnovljena moderna hrvatska država u Domovinskom ratu.

Nažalost, po godinama kratka, ali po ostvarenom više nego bogata životna priča ovog neprežaljenog specijalca riječkih „Ajkula“ dovoljno govori o toj želji, strasti, hrabrosti i odlučnosti onih koji su je najprije branili, a potom i oslobađali.

Tako se uz pobjedničke akcije poput Bljeska i Oluje koje s radošću obilježavamo, s tugom prisjećamo stradavanja onih koji su dali veliki obol u tim veličanstvenim, povijesnim, pobjedama, ali ih nažalost nisu dočekali.

Njegovanje spomena na njih, onakvih kakvi su bili i kakvih ih se s ponosom sjećamo, najmanje je što možemo dati zauzvrat za njihovu žrtvu. Njihovi primjeri su poput svjetionika, ne govore samo o prošlosti nego i osvjetljavaju put budućim naraštajima.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.

Foto: Hina